Livio Marijan rođen je 1964. u Zadru. Djetinjstvo je proveo u Los Angelesu (SAD). Za đakona grkokatoličke Križevačke eparhije zaređen je u Zagrebu 2018. Podrijetlom je iz Velog Iža, otok Iž kod Zadra. Od 2013. kancelar je grkokatoličke Križevačke eparhije i biskupov tajnik. Otac je dvoje djece te je s obitelji nastanjen u Zadru. Diplomirao je filozofiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te teologiju na Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru. Od 1996. u Zadarskoj nadbiskupiji vršio je različite službe. Zajedno s dr. fra Bernardinom Škuncom 1999. uredio je Božanski časoslov za puk.

Godinama se bavi proučavanjem i promoviranjem glagoljaškog pjevanja: člancima i izdanjima više monografija i nosača zvuka iz područja starohrvatskog glagoljaškog pjevanja. Sudjelovao je na domaćim i međunarodnim glazbenim i folklornim festivalima kao i brojnim radijskim i televizijskim emisijama. Također se zanima liturgijskom i duhovnom baštinom istočnoga kršćanstva. Održao je i nekoliko predavanja te pisao o baštini istočnih kršćana i izradio nekoliko kratkih filmova na tu temu. Trenutno radi na prevođenju liturgijskih tekstova bizantsko-slavenskog obreda sa staroslavenskog na hrvatski jezik za potrebe Križevačke eparhije.

Za Katolički tjednik govorio je o Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, aktualnim izazovima za ekumenizam, zbližavanju kršćana, aktualnim prijeporima među pojedinim Pravoslavnim Crkvama te budućnosti ekumenskog dijaloga…

Poštovani oče Livio, središnja tema ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana je: „Ako ostanete u mojoj ljubavi, donijet ćete mnogo roda“ (usp. Iv 15,5-9). Kako danas razdijeljeni kršćani svjedoče Kristovu ljubav i kakve plodove donose?

Mislim da je najbolji odgovor upravo dan u Isusovim riječima uzetim za temu ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Isusova riječ: Oni koji uistinu ostaju i žive u iskrenoj ljubavi Kristovoj, bez obzira kojoj kršćanskoj Crkvi ili zajednici pripadaju, ti svjedoče Kristovu ljubav, a njihovo svjedočanstvo sigurno nije bez ploda i roda. Što smo vjerniji Kristu i evanđelju kao pojedinci, to smo bliži jedni drugima i svim ljudima. To smo onda i bolji katolici, pravoslavci, protestanti. Pitanje je koliko tko i na kojoj razini to živi i daje roda. Danas su kršćanske Crkve deklarativno međusobno puno pomirljivije nego prije, poglavari Crkava se sastaju, dogovaraju, šalju lijepe poruke, potpisuju zajedničke izjave. Vjerujem da i to rađa nekim pozitivnim plodovima, ali mislim da je to sve presporo i premlako. Na terenu, među samim kršćanima u svakodnevnom životu, mislim da ima puno više praktičnog ekumenizma i zajedništva. Iskreni i zauzeti kršćani će iz ljubavi prema Kristu živjeti jedinstvo ljubavi sa svim ljudima, u svim prilikama i neprilikama života, neće mrziti nego ljubiti, neće rušiti nego graditi. Možda je to ono jedinstvo na koje Bog računa i gleda. Realno gledajući, dok se razna povjerenstva i stručnjaci dogovore oko teoloških i drugih nesuglasica među kršćanskim Crkvama i tradicijama, život ide dalje. Boga se ne može okovati i uvjetovati ljudskim ograničenjima. Duh puše gdje hoće, kaže Sveto pismo. Tko zna koliko svakoga dana među kršćanima ima istinskog jedinstva u ljubavi? Vjerujem puno više nego što možemo pročitati u medijima.

Neki teolozi, među kojima je najpoznatiji Yives Congar, zastupali su teoriju da je pravi raskol moguć samo onda kada nestane ljubavi među kršćanima. Koliko inicijative poput Molitvene osmine mogu pomoći izgradnji povjerenja i pomirenja?

Prije svih mislilaca i teologa stoji Kristova zapovijed ljubavi. Stvar je u biti puno jednostavnija nego što izgleda. Krist je osnovao jednu Crkvu, a ne „deset“. Ako smo mi kršćani podijeljeni, onda je to protivno njegovoj volji i u krajnjoj crti plod naše grješnosti i slabosti, bez obzira na sve povijesne okolnosti, opravdane ili neopravdane. Ne moramo čekati izjavu nekog teologa ili poglavara neke Crkve da nam kaže ono što je već zapisano u evanđelju i što bi nam svima trebalo biti jasno. Dakle, dok smo razdijeljeni, mi smo zapravo u grijehu, izravno ili neizravno, pa i u naslijeđenom grijehu nejedinstva za koje možda izravno nismo mi sami krivi. Dobro kaže Congar: raskol među kršćanima je nedostatak ljubavi. I svaka inicijativa da se to prevlada je dobrodošla jer otvara vrata toj Kristovoj ljubavi. I Molitvena osmina za jedinstvo kršćana je sigurno doprinijela tome.

Zajednička točka susreta današnjih kršćana je sigurno „ekumenizam mučeništva“. Diljem svijeta kršćani su progonjeni zato što su Kristovi učenici, a ne zato što su katolici, pravoslavci, protestanti… Koliko ova stvarnost može pomoći zbližavanju kršćana?

Upravo ta činjenica da i danas kršćani svih Crkava i denominacija prolijevaju svoju krv svjedočeći za Krista je, po meni, Božji zahvat u ono što zovemo „ekumenski dijalog“. Naime, malo karikirano rečeno, Bog možda sa žalošću gleda na svoju djecu koja se svađaju, u nedogled dogovaraju oko teoloških ili pravnih formula, oko pozicija u kontekstu ovozemaljske moći i položaja, oko tumačenja tradicije i povijesnih okolnosti, pa jednostavno ne miruje i djeluje na sasvim drugi način. Dopuštajući da kršćani po svim krajevima svijeta i svih kršćanskih Crkava krvlju svjedoče za njega, Bog očito nešto želi poručiti. Što ćemo mi iz toga naučiti i koliko će to na nas utjecati da mijenjamo svoje stavove, to je drugo pitanje. Što smo mogli naučiti ili zaključiti kada smo gledali video smaknuća koptskih kršćana na obalama Libije u veljači 2015., koji su umirali s Kristovim imenom na ustima? Ako to promatramo samo s povijesno-teološke ili ekleziološke razine, odmah će se pojaviti argumenti kako su to pripadnici jedne Crkve koja je u raskolu, pa se javlja pitanje jesu li oni pravi mučenici i treba li ih kao takve poštovati, pa tiče li se to onda drugih kršćana i slično. To je naša ljudska razina razmišljanja. Međutim, u dnu duše svatko od nas zna i osjeća da je njihova žrtva autentična i istinska, da su dali živote za Krista. Taj događaj nije prebrisao sve povijesno-teološke razlike među Crkvama koje mogu biti više ili manje opravdane, ali je čitavo pitanje podigao na jednu višu razinu.

Papa Franjo, patrijarh Bartolomej i poglavari drugih kršćanskih Crkava progovorili su iz perspektive te više razine. To je ekumenizam višeg stupnja, ekumenizam mučeništva koji nas poziva na dublje zajedništvo, na razlikovanje bitnijeg od manje bitnoga, na otvaranje ljubavi Kristovoj koja se daruje svima, a što ponekad iskače iz naših stereotipnih poimanja. Na kraju, ti su koptski mučenici okrunjeni krunom mučeništva i sada stoje pred prijestoljem Božjim. Što ćemo na to reći? Da su i u nebu kršćani podijeljeni po Crkvama i denominacijama, i da trebamo svi poštovati samo „one svoje“?!

Je li priča o ujedinjenju kršćana u suvremenom svijetu utopija ili je to pak trajna zadaća koju nam je Isus ostavio?

Ako je priča o ujedinjenju kršćana u suvremenom svijetu utopija, onda slijedom takva razmišljanja sve postaje utopija. I sve naše bogoštovanje, naše teologije, naša stremljenja i nadanja, naši napori da živimo kršćanski i živimo po evanđelju postaju dio te utopije. Kaže sveti apostol Pavao da ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša.

Kršćani ne grade svoju vjeru na ovosvjetskim mjerilima, bilo sociološkim, matematičkim, ekonomskim, bilo ideološkim trendovima vremena. Mi gradimo svoju vjeru na činjenici Kristova uskrsnuća kojom je pobijedio svijet i sve što je prolazno i u sebi ograničeno, trulo i mrtvo. Iz te perspektive mi gledamo na povijest, sadašnjost i budućnost. Krist nam nije obećao ni zemaljski mir, ni spokojni ekonomsko-društveni razvoj, ni sreću ni blagostanje na ovoj zemlji, pa ni savršenu crkvenu organizaciju. Jasno nam je rekao da ćemo imati u ovom svijetu i životu muku, križ, razočaranja, neuspjehe i da mi nismo uopće stvoreni za ovaj svijet.

Krist je propovijedao i donio Kraljevstvo nebesko, a ne zemaljsko što jedna stara katolička molitva Bogorodici (Salve Regina) naziva „suznom dolinom“. Pokušati ovdje stvoriti Kraljevstvo nebesko je uistinu utopija. Kršćanstvo je realno, a ne idealistička fantazija poput ljudskih ideologija, lijevih ili desnih, svejedno. Mi smo pale i grješne naravi i sve što ovdje činimo i gradimo, pa i onda kada ono božansko preko nas ulazi u svijet, ima na sebi taj pečat naše ograničenosti. I ne može biti savršeno. Tako ni društva, ni obitelji, ni narodi, ni Crkva koja uvijek ima i onu ljudsku dimenziju. Ali Kraljevstvo je nebesko ovdje među nas i u nama posijano. Ono ovdje počinje, u meni, tebi, u nama. Kad god i dokle god puštamo da kroz nas „prosijava Carstvo nebesko“, kako kaže istočna liturgija, mi se preobražavamo u onu istinsku ikonu Božju na koju smo izvorno stvoreni. I ta se naša začađena ikona čisti i sve više odražava ono božansko i vječno. Istočna kršćanska teologija to naziva preobraženjem. I to je naš zemaljski hod. To je proces preobražaja, dinamika, a ne neko trajno postignuće u punini ovdje na zemlji. Tako je i Crkva, u toj svojoj ljudskoj komponenti, u stanju preobrazbe, rasta, „putujuća Crkva“.

Dakle, nema tu utopije. Mi se jednostavno moramo stalno čistiti, preobražavati, boriti, mučiti, nadati se, vjerovati i ljubiti. To je jedini bitni zadatak svakoga tko je u Krista kršten i tko je krštenjem Krista odjenuo. U tom smislu se kao kršćani i Crkve moramo svi skupa čistiti od nakupljene čađi naše ljudske grješnosti kojom smo ranili Kristovo Srce i rasporili njegovu haljinu kroz povijest. Koliko, kako i kada ćemo uspjeti u tom procesu, ja ne mogu znati. Kad bude, to će biti dar od Boga i djelo Svetoga Duha. Kao pojedinac, kršćanin, mogu se jedino boriti i nastojati te rane i raskole najprije izliječiti u svom srcu i osobnom duhovnom životu. Što nas bude više kršćana izliječenih od podijeljenosti u sebi, to će nam i Crkve biti zdravije i bliže jedinstvu. Što bliže Kristu, bliže jedinstvu.

Koji su najveći izazovi današnjeg ekumenizma?

Puno je izazova današnjeg ekumenizma. Svi se ti izazovi mogu svesti na onaj osnovni o kojem sam upravo govorio, a to je iskreno prihvaćanje Kristove ljubavi i evanđelja kao vlastite filozofije života od strane svakog pojedinog kršćanina. I to ne selektivno, nego cjelovito. Ali kad raščlanimo sve izazove, neki su ipak važni. Možda je među većim izazovima prevladavanje spoja koji se u povijesti i kulturi dogodio između kršćanstva i pojedinih naroda i njihovih kultura, a s druge strane tromost ili nedovoljna stvarna volja među hijerarhijama kršćanskih Crkava da uklone povijesne, teoretske i organizacijske razloge koji se mogu ostaviti po strani kao manje bitni ili više ljudski uvjetovani nego božanski utemeljeni.

Mnogi su kršćanski narodi u povijesti međusobno ratovali, stvarali svoje nacionalne preporode i kohezije u simbiozi s Crkvom u svom narodu, pa se stvorila i posebna psihologija gdje se kršćane druge Crkve ili tradicije gleda kao neprijatelje. Dakle, ne uspijevamo još uvijek na širem planu izdignuti se iznad povijesnih ideologija koje su se nalijepile na kršćanstvo u našim narodima. Evanđelje treba oplemeniti svakog čovjeka i svaki narod i kulturu.

Nijedan narod nema monopol na Boga. Koga će Bog uslišati kad se, na primjer, dva suprotstavljena kršćanska naroda mole istom Bogu, svaki za uspjeh u svojoj borbi protiv drugoga? Drugi je izazov pred crkvenim hijerarhijama i teolozima. Jesmo li spremni žrtvovati neke pozicije, beneficije, stavove i povijesne klišeje za volju autentične poslušnosti evanđelju? Svijet se brzo mijenja. Kako danas nekršćanima, ateistima ili agnosticima svjedočiti Krista kad su mu učenici u stanju podijeljenosti, netrpeljivosti, međusobnih optuživanja i svađa, koji ne komuniciraju sakramentalno, koji se ne razumiju i međusobno optužuju, neki već i više od tisuću godina?

U smislu teološkog dijaloga ovdje se čak i napredovalo, osobito zadnjih pola stoljeća, nakon II. vatikanskog koncila i drugih povijesnih zbivanja. Međutim, to još uvijek ostaje izazovom. Izazov jedinstva kršćana postao je još aktualniji u ovom vremenu globalnih napada na kršćane i crkve, na pokušaju zatiranja kršćanstva iz javnog medijskog i životnog prostora mnogih društava, u progonu kršćana na Bliskom istoku, Africi i Aziji, u otvorenom ratu protiv kršćanstva pojedinih političkih, ideoloških i medijskih društvenih struktura. Možemo li pred svim tim izazovima stajati razdijeljeni, razasuti i oslabljeni kakvi jesmo? Koliko mi sami svojom razjedinjenošću sablažnjavamo svijet?

Na tragu prethodnog pitanja, u posljednje vrijeme najviše je previranja u pravoslavnim autokefalnim Crkvama. Posebice je to vidljivo na primjeru Ukrajinske Pravoslavne Crkve kojoj Ruska spori autokefalnost. Kako se takva situacija odražava na ekumenizam općenito?

Kad god se Crkve međusobno dijele i izopćavaju, dodatno trgaju ionako rastrganu haljinu Kristovu. Žalosno je to i bolno za cijelo kršćanstvo, ne samo za te konkretne Crkve. Što li je to drugo do li trijumf ljudske slabosti, ograničenosti, sebičnosti? To sigurno nije djelo Božje ljubavi i plod Duha Svetoga. Vjerujem da u objema tim Crkvama postoje dobri, iskreni i pobožni ljudi kojima je jedino Krist na srcu. Moramo se nadati, vjerovati i moliti da Krist bude uistinu glava svake duše, a onda i svake Crkve, kako ga se naziva u Poslanici Kološanima.

Papa Franjo u svom pontifikatu neprestano poziva na dijalog, kako ekumenski, tako i međureligijski. Prema Vašem mišljenju, nailazi li kod drugih predstavnika Crkava, crkvenih i vjerskih zajednica na otvorenost koju priželjkuje?

Kod svih Crkava postoji deklarativno otvorenost i želja za jedinstvom. Nitko neće reći da se tome protivi jer bi time izravno nijekao Krista i evanđelje. Neke su se Crkve i pomakle s mrtve točke u praksi. Pitanje je koliko je to autentično i stvarno iskreno, a koliko razne hijerarhije i crkvene birokracije kalkuliraju s obzirom na društveno-političke implikacije. Dakle, opet imamo ono: razmišljati i djelovati prema mjerilima evanđelja ili prema mjerilima ovoga svijeta. Pred tim izazovom stoje jednako Papa, patrijarsi, biskupi, svećenici i vjernici svih Crkava. Nove generacije možda donesu i nove stavove i poteze na tom planu. Poznat ćete ih po djelima, kaže Gospod.

Već smo ustvrdili da se o ekumenizmu mnogo govori i piše, ali koji su, prema Vama, konkretni plodovi tih nastojanja oko jedinstva svih kršćana?

Konkretni plodovi su ipak vidljivi. Manje je predrasuda, a i zahvaljujući elektronskoj medijskoj revoluciji, kršćani se bolje poznaju. Nikad se prije nije moglo prisustvovati bogoslužju neke druge Crkve ako nisi baš bio u njoj. Danas se jednostavno može gledati na internetu. Vidim kako na društvenim mrežama katolici i pravoslavni kršćani sve više jedni drugima čestitaju Božić i Uskrs. Evo i u ovakvim teškim okolnostima izazvanim potresima vidimo kako se ljudi nesebično pomažu. Sve su to zapravo više-manje kršćani, bilo katolici, bilo pravoslavni, bilo protestanti, pa i muslimani koji nisu kršćani. Pa i oni koji kažu da ne vjeruju, ipak su još iz djetinjstva usvojili temelje kršćanske etike od starijih i od kršćanske kulture koja ih okružuje. Ratovi među kršćanskim narodima s druge strane izazivaju sablazan i nisu drugo doli plod ljudske grješnosti i popuštanju Zlomu. Crkve su prve koje su pozvane suprotstaviti se tomu. Tu nema izvlačenja. Mislim da većina dobronamjernih i pametnih ljudi shvaća ono bitno: da je Bog ljubav i da tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. Sjetimo se Kristova govora o posljednjem sudu u Matejevu evanđelju, po kojim će nas kriterijima Kralj suditi o svom drugom dolasku.

Kako vidite ekumenizam u budućnosti? Treba li tražiti neke nove načine dijaloga koji će biti učinkovitiji od dosadašnjih?

Ima sigurno novih i još neiskušanih načina dijaloga. Mislim da je jedinstvo kršćanstva stvar budućnosti, a ne prošlosti. Čitava naša civilizacija se globalizira, ali nažalost i dehumanizira. Isus Krist je Put, Istina i Život. Vjerujem da nitko i ništa ne može ponuditi čovječanstvu neki surogat koji bi Krista nadmašio. To nije sporno. Evanđelje nikad nije sporno. Sporni smo mi ljudi, kršćani, koji bi trebali toga Krista učiniti vidljivim i opipljivim u svijetu. U pitanju je naša kvaliteta, naša autentičnost. Tu malo pomažu ekumenske deklaracije među Crkvama. Tu svatko mora raditi na sebi. To je intima srca. Novi način dijaloga je uvijek i stari način. Što bolji i vjerniji kršćanin, to bolji i autentičniji katolik, pravoslavac, protestant, a to je onda više ekumenizma i jedinstva, a manje razjedinjenosti i raskola. Kada ima ljubavi, uvijek se nađe i načina, kaže narod. Kršćanske Crkve trebaju baš takve vjernike, takve biskupe, svećenike, đakone, redovnike, monahe.