Znaju mi reći da svijet gledam kroz ružičaste naočale i da ne može funkcionirati kako si ja maštam… Ali ja bih zaista željela da budemo društvo koje voli, podržava, brine i želi pomoći, a ne licemjeri koji će primjerice jedan dan nositi šarene čarapice u znak podrške, a već idući dan osuditi, omalovažiti, povrijediti… okrenuti glavu na drugu stranu i zatvoriti oči.

Prošle subote obilježavao se Svjetski dan osoba s Down sindromom.

Toga dana mnogi dijele fotografije stopala u različtim šarenim čarapama.

Dijele to u znak podrške i želim vjerovati da tako iskreno misle i da im je to baš iskreno važno, a ne razlog da podijele veselu  fotografiju kako bi prikupili lajkove.

Previše je lažnih osmijeha i lažne podrške jer sakrili smo se iza lajkova i srčeka na društvenim mrežama, a više nego ikad pozvani smo biti odgovorni, prema sebi i drugima!

Različiti smo, i svatko je poseban na svoj način.

A poštivanje te različitosti i posebnosti znači drugome dati do znanja da pored nas nije ugrožen i da je ljubljen.

Pokazati da ga nećemo povrijediti jer poštujemo osobu.

Previše smo koncentrirani na sebe i zato jedini hendikep je onaj u našim glavama, a najbolesnije ruke i noge one su koje mogu pomoći, ali to ne čine.

I nikakve šarene čarape neće to promijeniti.

Previše je lakih riječi i još bržih lajkova, dok stvarna djela izostaju.

Lako je nositi šarene čarapice jedan dan.

Lako je staviti srčeko.

Ali stvarna promjena počinje tek kad odlučimo – i sutra – biti isti ti ljudi koji pružaju podršku, koji brinu i poštuju različitosti.

U ponašanju.

U riječima.

U djelima.

Previše je površne i licemjerne podrške u društvu.

I možda je problem u tome što smo zaboravili na Boga. Zaboravili smo da je svaki čovjek stvoren s razlogom i da je svaki život vrijedan.

Da svatko od nas nosi dostojanstvo koje ne dolazi od ljudi – nego od Njega.