Dragan Markovina i banaliziranje zla

Eh, da je barem Hannah Arendt živa pa da je pročitala nešto što ima pretenziju nazivati se romanom, a kojeg je napisao i prošle 2023. godine pod naslovom 14. februar 1941. objavio Dragan Markovina[1], opravdao bi joj se i potvrdio njezin Izvještaj o banalnosti zla koji je napisala tijekom suđenja Adolfu Eichmannu. Ovaj put, međutim, susrela bi se s dvostrukom ili čak trostrukom autorovom banalizacijom: onom koja se odnosi na zločine vojske Kraljevine Jugoslavije, na ustaške i fašističke zločine tijekom Drugoga svjetskog rata te na komunističke zločine u ratno i poratno vrijeme. A mjesto radnje je autorov rodni grad Mostar. Glavna meta: fra Leo Petrović, a zapravo Crkva.

Količina banaliziranja zapravo se krije u izboru događanja, njihovu pojednostavljenom i samo taksativno navedenom opisu, književnoj impotenciji i ponajviše u paušalnoj faktografiji. Zlo je, naime, mnogo strašnije, mnogo svirepije i neusporedivo gore od onoga što je autoru uspjelo prenijeti na papir. Zaustavljajući se uglavnom na rubnom i spominjući zločine isključivo kao nešto usputno, Markovina daje, doduše, i ponešto kolorita u tim opisima i donosi poneka imena, vinovnike i protagoniste te njihove sudbine, ali mršavo je to, prilično mršavo. Nema tu ozbiljne književnosti pa, budući da nema niti vjerodostojne faktografije, a pogotovo nema razrade likova i stvarnih povijesnih događanja, sve ostaje kao na nekoj usputnoj dosjetki koja zaista ide ruku pod ruku s banaliziranjem. Kao da se autor zadovoljio da u kratkim poglavljima radije dade neki soft prikaz ratnoga Mostara i krokije određenih ljudskih sudbina no što mu je bilo stalo do prokazivanja stvarnog i strašnog zla. To je najveća zamjerka knjizi kad je umjetnost u pitanju. Ali ima ih još i na njima ćemo se zadržati malo duže.

Poznata su mi Markovinina politička i životna uvjerenja. I to poštujem. Svatko je slobodan misliti i govoriti što vjeruje i čime se zanosi. Dok ne dira u činjenice i ne iskrivljuje ih. No, kad je riječ o činjenicama koje se ili negira ili prešućuje ili pak ublažuje, to onda postaje ozbiljna stvar. Tada, bez obzira na svjetonazor, takav netko zaslužuje biti prokazan. U ovom slučaju, a o tome će biti riječ u nastavku ovog teksta, valja barem ilustrativno predstaviti autorove simplifikacije, poluistine, kvarne izvore pa i očite laži.

Knjiga je s pravom, ali i s nepravom pobudila zanimanje u dijelu crkvene javnosti. S pravom jer na banalni način, neutemeljen u povijesnim činjenicama, tretira neke crkvene ljude u Hercegovini i posebice u Mostaru, a s nepravom jer takva kakva je, knjiga zavrjeđuje biti nezamijećena pa i ignorirana. Zašto joj onda ovdje posvećujem pozornost? Zato što nešto od onog prvog razloga – s pravom – valja istaknuti i demantirati pa i demaskirati kako neistine i nepotpune istine ne bi dobile legitimitet. Premda je u književnosti faction i fiction ne samo dopuštena nego i preporučljiva metoda, izmišljanje, prepravljanje ili prešućivanje činjenica u nečem što pretendira biti povijesni roman ili priča naprosto je nedopustivo. A to Dragan Markovina radi dotle da se i ne može zaključiti drugo do konstatirati da je riječ o banaliziranju zla, sve ako toga sam autor i nije svjestan.

Osim što je svoju priču ispričao na shematski i predvidiv način, s vrlo sumarnim podacima iz kojih ne doznajemo ništa osobitog o svireposti i stvarnosti zala o kojima bi htio pisati, on zapravo polazi od navijačkih pa i od ostrašćenih ideoloških matrica, naslijeđenih valjda još od Magnum crimen, i predstavlja se kao pisac koji ostaje bez daha i moći. Naime, i kad nabraja prvotna zla, ona koja su činili pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije kao i pripadnici ustaškog režima, on to čini tako pojednostavljeno da zlo kao da i nije zlo, ali zato ona druga, komunistička zla na svoj način abolira kao da su bila samo odgovor ili reakcija na ona prva. Gotovo pa su se i morala dogoditi bez obzira na istinu. Štoviše, lakoća kojom lijepi svoje navijačke etikete, aluzije i osude koje nemaju uporište u povijesnoj istini postaju zabrinjavajuće.

Zanimljivo je da je svoj uradak objavio u Sarajevu, dakle izvan Hrvatske u koju je, gle čuda, u strahu od Tuđmanova režima, s obitelji prebjegao još u djetinjoj dobi 90-tih godina prošlog stoljeća, koja mu je dala utočište, školovala ga i dala mu zavidno mjesto u znanstvenoj zajednici, a na čiju himnu poželi da njezina reprezentacija izgubi dok se na spomen jugoslavenske himne ustane i sve se nešto u njemu budi (i Istok i Zapad).

Mogli bismo razumjeti da autor ima potrebu odrediti se prema svome rodnom gradu i domovini u kojoj je došao na ovaj svijet, no teško je razumjeti njegove zadnje namjere. A on ih zaista ne umije sakriti. Njegovo prvoloptaško opisivanje smrt je umjetnosti kojoj se, eto, utekao kako bi nam valjda prenio neka svoja uvjerenja, politička određenja, dojmove, osvete, što li? Usto, čitajući knjigu čitatelj će se jedva oteti dojmu da se ni autor, a bogme niti izdavač, nisu osobito potrudili oko samog teksta jer vrvi tiskarskim, stilističkim i gramatičkim pogreškama pri čemu uporaba anglizama, germanizama, srbizama i turcizama kao da želi biti nekom vrstom mostarskog kolorita, a zapravo je izraz na brzinu sklepana teksta kojeg valjda ni autor prije objave nije pročitao još jednom. To što vrlo često svoja kratka poglavlja o pojedinim ljudima kao nosiocima radnje završava nekom pjesmom, bilo da je riječ o klasicima ili pak suvremenicima od rock bandova do narodnih pjesama, zapravo je više izraz nemuštosti i neznanja kako završiti temu no što bi to baš tome poglavlju pristalo i bilo prikladno. Te poetske apendikule vrlo često vise tamo a da ni same ne znaju zašto su se tamo našle.

No, kako rekoh, spomenuta je Markovinina knjiga pobudila neke reakcije u dijelu crkvene javnosti jer se u njoj na više mjesta, a na samom početku i jednim poglavljem, odnosi na crkvene ljude, posebice na fra Lea Petrovića, nekadašnjeg provincijala Hercegovačke franjevačke provincije kojeg su, bez suđenja, komunisti (partizani), zajedno s još šestoricom mostarskih franjevaca, nakon masakra koji su 7. veljače 1941. počinili nad tridesetoricom franjevaca na Širokom brijegu, smaknuli upravo tog 14. februara 1945. godine, nakon što su ušli u Mostar, a o čemu je 28. veljače 2024. godine Provincijalat Hercegovačke franjevačke provincije izdao posebno Priopćenje.[2]

U tekstu kojeg potpisuje provincijal spomenute Provincije fra Jozo Grbeš, među ostalim se navodi: „Fra Leo Petrović bio je častan i pravedan čovjek! Ponosan sam zvati ga svojim predšasnikom. Ubili su ga partizani iz mržnje prema vjeri kao što su ubili više od 600 hrvatskih svećenika, a po svršetku rata stotine nevinih osudili na dugogodišnje zatvorske kazne, na čelu s pravednim i blaženim Alojzijem Stepincem. Časni su to ljudi. Živjeli su u teškim vremenima rata 1940-ih godina.

Veljača je puna sjećanja na ubijenu našu braću. Čak ih je 45 ubijeno u veljači 1945. godine. Veljača je naš mučenički mjesec, a ta godina annus martyrum.

Ovih tjedana, upravo u veljači, svjedoci smo novog zla iskazana u riječima. U romanu Dragana Markovine 14. februar 1945. ispisano je toliko mržnje prema našem dragom provincijalu fra Leu Petroviću da je teško vjerovati da ovaj čovjek živi u 2024. godini. Markovina napada jednu ideologiju (ustašku), a brani drugu ideologiju (komunističku) i to preko imena naše braće. One dijaboličke riječi koje Markovina stavlja u usta provincijala dr. fra Lea Petrovića u potpunoj su suprotnosti sa svim onim što je on živio i za što se zalagao, i dakako u potpunom raskoraku sa svim povijesnim dokumentima koje posjedujemo.“[3]

U daljnjem tekstu spomenut ću samo ponešto iz Markovinine knjige jer bi nas podrobno navođenje svih spornih detalja daleko dovelo, a i nije potrebno da se shvati što je pisac, vodeći se svojom ideološkom ostrašćenošću, pogrešno i tendenciozno naveo ili insinuirao o fra Leu Petroviću. Tako on već u prvome poglavlju naslovljenu „Fra Leo“ imputira tome uglednom i vrlo utjecajnom franjevcu da je „organizirao momke pod oružjem kad je čuo Kvaternikov govor na radiju“ (str. 6), a svega se toga sa sjetom i rezignirano sjeća uoči neminovnog ulaska partizanske vojske u Mostar 14. februara 1945. Ta proizvoljna i zlonamjerna optužba nema ama baš nikakva uporišta u činjenicama, osim ako se činjenicama ne smatraju pamfleti poput, recimo, onih koje je o masakru nad širokobriješkim franjevcima izrekao tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović ustvrdivši da su „fratri sa Širokog Brijega bili legitimni vojni cilj“. No, što se pouzdano može reći o fra Leu Petroviću, kakvim ga prikazuju dokumenti, a kakvim Markovinina knjiga?

Fra Leo Petrović i ratna događanja u Hercegovini

Fra Leo Petrović bio je jedan od najuglednijih hercegovačkih franjevaca i općenito crkvenih ljudi, a prema mnogim pokazateljima općenito pripada i vrlo značajnim ljudima hrvatske povijesti o kojima se malo zna. Odmah nakon gimnazije pristupa franjevačkom redu. Postao je prvi franjevac doktor znanosti iz Hercegovine. Bio je profesor teologije, poglavar i provincijal te župnik. Obnašao je službe gvardijana u mostarskome samostanu, župnika župe Mostar, dekana mostarskog dekanata, ispitivača kandidata za jurisdikciju, cenzora za tiskanje katoličkih knjiga, biskupova savjetnika, ispovjednika časnih sestara, a potom i generalnog vikara hercegovačkih biskupija te na koncu 1943. i službu provincijala Hercegovačke franjevačke provincije.

Nakon promjene vlasti u travnju 1941. većina je franjevaca s oduševljenjem pozdravila uspostavljanje NDH. No, prevrat kao svaki prevrat – a to je ta mutna voda iz koje će na temelju lažnih optužbi dr. Lukača, kojima ćemo se vratiti, Markovina crpiti informacije – nije bio nimalo jednostavan. Vojska kraljevine Jugoslavije i domaći četnici vojno su djelovali i činili zločine nad hrvatskim življem. Rat se osjećao u zraku, a neizvjesnost je bila na vrhuncu. Zahvaljujući trudu vrijednog povjesničara dr. fra Roberta Jolića, koji je za potrebe ovog napisa potražio i ustupio mi izvorne dokumente i podatke koji se odnose na to prevratničko i susljedno razdoblje, ovdje i u daljnjem radu donosim određene izvatke kako ih je u Kronici samostana u Mostaru, na str. 6-7 zabilježio kroničar toga samostana fra Vencel Kosir, a u svrhu točnog osvjetljivanja onodobnih događanja. Kroničar navodi da su već 5. i 6. travnja 1941. bile velike napetosti, uslijedili su napadi zrakoplova, te su tih dana bila trojica mrtvih i dvadeset ranjenih, a na sam dan proglašenja NDH, 10. travnja 1941. cijelo prijepodne bile su uzbune. A bio je Veliki četvrtak. „Poslije podne u 6 sati javio je zagrebački radio osnutak Hrvatske nezavisne države. Neopisivo oduševljenje. Uvečer policija položila zakletvu vjernosti Hrv. nezav. državi“, piše kroničar. Nakon proglašenja NDH uslijedilo je preuzimanje vlasti, „seljaci dolaze iz Brotnja i Š. Brijega da budu građanska zaštita“, tuže se da nema dovoljno oružja, na Veliki petak 11. travnja i Veliku subotu 12. travnja nastavljena su puškaranja po Mostaru i oko njega, na područje samostana pale su četiri bombe „Jedna u Fazelovu kuću, druga u dvorište, treća u pročelje lijevog krila zapadnoga crkve, a četvrta u dvorište između zvonika, štale i samostana. Svećenici su molili oficij u koru, kad je bomba udarila u crkvu. Srušeno je pročelje zapadne lađe na crkvi i razbijene su gotovo sve cigle na štali i preko 3.000 komada na samostanu. Jama za zvonikom široka je 10.50 m a duboka 2.70 m. Iza bombardiranja svećenici su se razišli u obližnja sela i župe,“ bilježi kroničar te navodi da na Uskrs, 13. travnja nije bilo misa u crkvi jer su borbe trajale cijelu noć i čitav dan. A zatim kroničar bilježi sljedeće:

15. 4. O. gvardijan se vratio sa Š. Brijega do Žovnice. Tu su ga ustaše ustavile, jer je vrlo pogibeljan prolaz u Mostar. Gvardijan je otišao preko Galca, Goranaca u M. Gradac, gdje je smjestio 4 izbjegličke obitelji iz Mostara. Četnici zapalili u Cimu 50 kuća.
    Iza podne su četnici uhvatili fra Leona Petrovića u Ilićima, svezali ga i odveli u armiju kao taoca.
16. 4. O. fra Leon pušćen iz zatvora vratio se u samostan. Uvečer u 7 sati došla je talijanska vojska u Mostar iz Splita. Narod hrvatski slavi zvonjenjem zvona, pucanjem iz pušaka i paljenjem svijetnjaka. Jugoslavenska vojska položila oružje.
17. 4. U 2 sta po ponoći došla je njemačka vojska iz Sarajeva. U Mostaru mirno (naglasio A.Š.).

Naglašenim dijelovima gornjeg citata iz Kronike vratit ćemo sa kasnije, ali ćemo ponoviti činjenicu koju ne valja gledati iz topla naslonjača promatrača iz 21. stoljeća, da su se naime, baš poput mnogih hrvatskih domoljuba koji su imali iskustvo teških represija u Kraljevini Jugoslaviji, i hercegovački franjevci poveselili novoj Hrvatskoj državi, što bilježi i kroničar. Veselili su se i talijanskoj pa i njemačkoj vojsci jer su vjerovali da dolaze upomoć novoj Hrvatskoj državi. No, vrlo skoro uslijedilo je otrežnjenje te su se i oni, barem većina njih, odmah nakon prvih progona od strane ustaških vlasti jasno suprotstavili njihovu zločinačkom djelovanju u Hercegovini.

Na sastanku hercegovačkih franjevaca u Zagrebu s dr. Antom Pavelićem, koji se održao krajem lipnja i početkom srpnja 1941. godine, upravo je fra Leo Petrović izričito tražio od poglavnika da se prestanu progoniti i ubijati Srbi te da se uvede pravda i zakon za sve ljude jednako. Ta inicijativa fra Lea Petrovića i drugih franjevaca, fra Didaka Ćorića, dr. fra Mladena Barbarića, fra Viktora Nuića u Mostaru, kao i sve ostale inicijative završavale bi bez uspjeha. To spominje i Markovina, ali tako olako prelazi preko toga da je to zapanjujuće. Jer, možda se mogao i više zauzeti za progonjene!!! No o tome nešto kasnije.

U Rimu se u to vrijeme nalazio fra Dominik Mandić, hercegovački franjevac, koji je 1941. godine obnašao dužnost generalnog ekonoma franjevačkog reda. I do njega su dopirale vijesti o progonima i zločinima na hercegovačkom prostoru te  pokušava uputiti subraću kako da se na vlasti NDH utječe ne bi li se zaustavili progoni. Fra Dominik 24. srpnja 1941. godine šalje pismo s naslovom Upute Mnop. OO provincijalima hrvatskih franjevačkih provincija. Tim se Uputama franjevcima zabranjuje ulazak u ustaški pokret te im se nalaže da se bave duhovnim poslovima. Nadalje, niti jedan franjevac, kao ni župa, samostan ili provincija ne smiju primiti dar koji je prije rata pripadao Srbinu ili Židovu. Franjevci ne smiju sudjelovati u sudovima koji trebaju dokazati krivnju četnika i drugih Srba. Ako budu mogli franjevci bi trebali intervenirati kod vlasti da se smanji represija kao i uzeti u zaštitu progonjene skupine kad god im se za to pruži prilika. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u nasilnom prelasku pravoslavaca na katoličanstvo te preuzeti pravoslavne župe. Ako se u mjestima gdje su izmiješani katolici i pravoslavci nalazi neki župnik zanesen utjecajem vlasti, nalaže se njegov premještaj. Na kraju, predviđa se i kažnjavanje onih fratara koji se ogriješe o kršćansku ljubav prema bližnjem.

Mostarska biskupija i franjevačka provincija uporno su pozivale subraću da se pridržavaju Mandićevih uputa i da se suzdržavaju uplitanja u politiku. U spašavanju Srba, Židova, boraca, pristaša i suradnika Narodnooslobodilačkog pokreta kao i Hrvatske seljačke stranke, posebno su se isticali fra Leo Petrović, fra Dominik Mandić i fra Bonicije Rupčić.[4]

Fra Leo protivnik ustaškog režima i spašavanje Srba, Židova, članova HSS-a i komunista

Međutim, fra Leo je bio stvarni protivnik ustaškog režima te je, nakon već spomenutog sastanka s Pavelićem i zahtjeva da se prestanu ubijati i progoniti Srbi u Hercegovini, spasio dvoje mostarskih Srba omogućivši im prijelaz na katoličku vjeru. A to je radio prema uputama bl. Alojzija Stepinca. Ti prijelazi bili su zapravo fiktivni, dok traje zlo i smrtna opasnost, da se zaštite ljudi, a kad prođe zlo da se svatko po vlastitoj želji vrati onoj vjeri kojoj želi. Bile su to samo potvrdnice bez obrednog prevođanja u puno zajedništvo Katoličke crkve.

Pripadnica NOP-a u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata Milena Šotrić-Papić kaže da su joj mostarski franjevci na čelu s fra Leom Petrovićem spasili život omogućivši joj prijelaz na katoličku vjeru. Nadalje, pripadnik NOP-a u Mostaru Danilo Bilanović u iskazu kaže kako se pričalo da će biti pošteđen onaj tko prijeđe na katoličku vjeru, a ostale će smjestiti u logore. Svjedoči da su imućniji Srbi brže prihvatili prijelaz na katoličanstvo, a sirotinja je manje prihvaćala vjerski prijelaz. “Iako smo se smatrali ateistima, zaključili smo jednoglasno da se ne treba pokrštavati, ‘iz inata’. Kasnije smo saznali da je bilo i fratara koji su svoje poznanike i prijatelje upisali da su ih pokrstili, a njima bi rekli: ‘Evo vam potvrda da biste spašavali glavu, a vi znate tko ste i što ste’“ [5].

Hercegovačke je franjevce, baš poput bl. Alojzija Stepinca i drugih katoličkih biskupa i svećenika u Hrvatskoj, nakon završetka rata jugoslavenski režim optuživao da su nasilno provodili vjerske prijelaze Srba u Mostaru na katoličanstvo. Međutim Katolička je crkva raspravljala o pitanju vjerskih prijelaza tijekom biskupske konferencije u Zagrebu od 18. do 20. studenoga 1941. godine. Zadnji dan konferencije biskupi su uputili poglavniku dr. Anti Paveliću predstavku koja se bavi pitanjima prelazaka na katolicizam. Biskupi, svjesni opasnosti da se državne vlasti žele umiješati u taj proces, u predstavnici su istaknuli da se samo Crkva može baviti pitanjem prijelaza na katolicizam, da samo crkvena hijerarhija ima pravo postavljati ljude (tzv. misionare) koji će poučavati možebitne prijelaznike u vjeri, a takvi ljudi moraju biti ovisni isključivo o crkvenim institucijama. Zatim, Katolička će crkva priznati samo one prijelaze koji su se obavili po crkvenim propisima, državne institucije ne mogu poništavati prijelaze koje Crkva priznaje, episkopat izabire odbor koji će se brinuti o pridržavanju pravila pri prijelazu; u Katoličku crkvu mogu biti primljeni samo oni koji to slobodno traže, obred prijelazniku ne može odrediti država, a izabrani će odbor organizirati tečajeve za one koji propovijedaju potencijalnim prijelaznicima i njima se moraju zajamčiti sva građanska prava. Upravo je nadbiskup Stepinac najzaslužniji za tu inicijativu jer je smatrao da će broj stradalih Srba biti manji ako prijeđu na katoličanstvo. Stoga je Stepinac poticao svoje svećenstvo da udovolje onima koji su tražili prijelaz iz pravoslavlja na katoličanstvo da bi spasili život. Slijedeći Stepinčevu inicijativu, mostarski biskup fra Alojzije Mišić izdao je pismeni nalog svećenicima i redovnicima u Hercegovini da svakom pravoslavcu i Židovu, na njihovu molbu, izdaju potvrdu da su prešli na katoličanstvo, no bez obreda prevođenja.

Hercegovački franjevci uspjeli su spasiti profesoricu Mariju Bergman-Kon i njezino dvoje djece. Nadalje, zaslužni su za spašavanje komunističkih ilegalaca u Mostaru. Najpoznatiji primjer takve pomoći spašavanje je Olge Humo i njezine kćeri. Osim spašavanja Srba, Židova i pripadnika NOP-a u Mostaru, fra Leo Petrović spasio je nekolicinu pristaša HSS-a i pomagao njihovim obiteljima. Najpoznatiji takav primjer je spašavanje Cvjetana Spuževića iz Mostara.

Fra Leo je zajedno s fra Bonicijem Rupčićem utemeljio i Odbor za pomoć ugroženim osobama, u kojem su bila dva srpska člana. Tih je ratnih godina u Mostaru vladala nestašica hrane, što je uzrokovalo glad. Fra Leo Petrović zaslužan je što je 1. travnja 1943. u Franjevačkom samostanu otvorena kuhinja za gradsku sirotinju i izbjeglice i sve one koje gradska kuhinja nije mogla prehraniti. Kuhinja u Franjevačkom samostanu u Mostaru mogla je dnevno primiti između 60 i 80 ljudi. Fra Bonicije Rupčić u pismu od 26. svibnja 1943. izvješćuje fra Dominika Mandića kako je utrošen novac koji je on poslao za pomoć stradalima. Fra Bonicije ističe da je prvi iznos razdijeljen samo među izbjeglim Srbima, a zadnji pristigli novčani iznos među izbjeglim Hrvatima.

Za sada se ne može ustanoviti precizan broj Srba, Židova, pristaša HSS-a i ilegalnoga NOP-a u Mostaru kojima su hercegovački franjevci pružili pomoć. Unatoč spašavanju i pružanju zaštite, hercegovački franjevci nisu uspjeli spasiti sve osobe do kojih su došli, čak ni neke viđenije poput dr. Ivana Milakovića i udovice Solće Danon. O svim akcijama spašavanja bili su obaviješteni mostarski biskupi, fra Alojzije Mišić i kasnije biskup Petar Čule.[6]

Većinu prije spomenutih u svojoj knjizi u zasebnim poglavljima, ili kontekstualizacijom u drugima, spominje i Markovina pa tako za Mariju Kon navodi da je zahvalna fra Dominiku: „Fra Dominik je, naravno znao i za njeno antifašističko opredjeljenje, kao i za porijeklo logično, ali pomogao je“ (str. 96). Za Cvjetana pak navodi da je bio prijatelj s fra Leom, ali eto – dogodi se da su došli „oni drugi“, a ne „njegovi“ partizani, noćni rafal, Neretva i eto, što se tu može… Nije mu trebalo to petljanje s oružjem!!!

Zaista predstavlja zagonetku činjenica da povjesničar Markovina nije konsultirao svu relevantnu arhivsku građu, nije vidio crkvene dokumente (jer su oni valjda kontaminirani?!?), već se oslonio na komunističke izvore kao i na „svjedočanstvo“ dr. Lukača – a što i sam spominje kao „krunski“ dokaz: …ali kad se raspleo slučaj doktora Lukača, sve mu je bilo jasno (85)  – te se paušalnom književnom metodom zapravo latio opravdavati partizanski zločin – ne trepnuvši okom. Tako bez imalo zadrške i znanstvenog poštenja prenosi i strašnu optužbu dr. Lukača da je fra Leo organizirao ubojstvo srpskopravoslavnih svećenika što stavlja u usta nekog Nevesinjca koji da mu je rekao da će „fra Leo i njemu najbliži fratri platiti za ono od prije četiri godine. ‘Ne brini doktore, osvetit ćemo popove. Njihovih sedam popova, za naših sedam, zajedno s glavnim. Uzeli su nam Jovana, kao što znaš, a mi ćemo Lea“ (133). Na sljedećim pak stranicama Markovina prenosi Feodorove riječi (koje mu stavlja u usta) o ubojstvu fra Lea i šestorice franjevaca: „Da se bunim nema smisla, da sam Leu oprostio, nisam, da mi je žao i njega i njih i da osveta ne vodi nigdje sam također znao, kao i to da će tako biti, šta god ja mislio o tome. Mislio sam o Jovanu kad smo ušli u Sabornu crkvu i baš u momentu u kojem je Ksenija krenula da zvoni, čuo se prvi pucanj dole, tamo ispod Donje Mahale. Pa još šest njih, nisam trebao ni brojati, ali jesam da budem siguran. E, jebi ga Leo. Surov je ovaj grad, obojica smo to saznali na teži način. Hvala ti Bože što sam živ i što si nas primio u kuću svoju“(134). No, autorovo razumijevanje koje bezrezervno poklanja Feodoru valjalo je već unaprijed pripremiti pa on već u prvome poglavlju, onom o fra Leu, u usta potonjem stavlja i rečenicu: „Kasno je sada zapravo, za sve. Bilo je što je moralo biti, ovi antikristi su već tu i nemam više šta da radim, osim da čekam. I zapišem sve ovo što slijedi. Najviše mi je žao zbog Feodora i ako je ovo kraj, neka stigne zbog njega“ (13).

‘Krunski’ svjedok dr. Feodor Lukač

Lakoća donošenja zaključaka, prijelazi koji to nisu i simplifikacija kojom Markovina rješava tako zamršene stvari kao što je ratni metež, izdaje, zločin i svirepost zaista su neka vrsta ruganja istini. Tako on na usta dr. Feodora Lukača, čiji će slučaj biti krucijalni „argument“ protiv fra Lea, navodi kako je mostarskome franjevcu upravo taj liječnik dva puta spasio život. Kaže Markovina: „Kad mu je prvi put spasio život, izvadivši mu nož iz spolovila postali su kućni prijatelji. Drugi put je već bilo zloslutno jer je fratar skupio naoružane momke koji su krenuli preuzeti grad čim su čuli Kvaternikov govor, a preostali garnizon ih uhapsio. To spašavanje je već bio ulog u budući život njega i zajednice kojoj je pripadao. Pametan ulog, ali uzaludan, jer su se odmah već do avgusta našli na udaru. On prvi, a potom i pop Jovan koji je bio suludo miran pred kataklizmom. Gdje će ti duša dragi Leo?“ (131).

Onom s nožem i spolovilom ćemo se kasnije vratiti, ali ćemo navesti nešto što „inkriminira“ fra Lea Petrovića, a što „romansirano“ prenosi Markovina. Naime, Markovina se, kako sam spomenuo, očito oslanja na autobiografiju dr. Feodora Lukača (1892.-1973.), a koju s naslovom „Burni vek u dnevniku jednog lekara“ prenosi srpski portal „Vreme“, što ju je za taj medij 9. siječnja 2013. priredio Milan Milošević.[7]

Dr. Feodor Lukač bio je Srbin, koji je, među ostalim mjestima, do 1941. kao liječnik djelovao i u Mostaru. Bilježi ga i Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije i to samo jednom kada šalje račun za preglede bolesnih fratara (klerika) 29. prosinca 1932. godine. „Vreme“ prenosi njegovo sjećanje na sljedeći način:

Drugi put sam mu spasio život kad su Italijani i Nemci došli na jedno 50 km do Mostara, ali jugoslovenska vojska još je držala grad. Tada je fra Leo Petrović otišao u obližnje katoličko selo, pokupio seljake i s njima pošao da on zauzme Mostar i verovatno učini pokolj među domaćin Srbima. Međutim, u Mostaru je tada još bio komandant divizije i jedan đački bataljon u kome su bili isključivo Hrvati i Slovenci. Taj bataljon se isprečio fra Leu Petroviću i njegovim ustanicima, potukao ih i kolovođe, među njima fra Lea, uhvatiše i predadoše štabu divizije. Tu je fra Leo kratkim postupkom ratnog suda bio osuđen na smrt.
To su neki oficiri iz štaba armije, Mostarci poreklom, hitno meni javili s molbom da kod komandanta divizije intervenišem, da se fra Leo ne ubije, jer bi to mostarskim Srbima donelo strašne posledice. Ja sam hitno pokupio još nekoliko najstarijih Srba Mostaraca i svojim kolima ih hitno prevezao komandantu divizije. On je uvideo opasnost po građane Srbe i predao fra Lea meni na odgovornost.[8]

Kako sad razumjeti Lukačev navod da su fra Lea navodno zaustavili komandant divizije i đački bataljon, u kojima da su bili „isključivo Hrvati i Slovenci“ dok prije citiran izvadak iz Kronike navodi da su ga zaustavili četnici: „Iza podne su četnici uhvatili fra Leona Petrovića u Ilićima, svezali ga i odveli u armiju kao taoca“ pa ga onda odmah sutradan i pustili: „O. fra Leon pušćen iz zatvora vratio se u samostan“? Kako to da su ga, prema Lukačevim navodima, njegovi Hrvati i Slovenci osudili na smrt i kako to da se sad baš neki ugledni Srbi, zajedno s dr. Lukačem, zauzimaju za fra Lea, a krenuo je ubijati Srbe? I baš su fra Lea onda ti – tko? Četnici ili Hrvati i Slovenci – predali njemu – dr. Lukaču – „na odgovornost“! Koju to on „odgovornost ima“? A onda: Kako to da kroničar nije zabilježio tako strašnu činjenicu da je fra Leo bio osuđen na smrt? Takve se stvari ne propuštaju zabilježiti. Ako su ga pak uhvatili četnici, kao što kaže kroničar, kako to da su ga sutradan nakon uhićenja pustili a uhvatili su ga, kako tvrdi dr. Lukač, s oružjem kojim je navodno pošao na Srbe: „da verovatno učini pokolj među domaćin Srbima“? Zar zaista zato da preostali Srbi ne bi više stradali? Pa riječ je o 15. travnja, kad u Mostaru i okolici još traju borbe između jugoslavenske vojske i ustaša i kada su četnici zapalili 50 kuća u Cimu. Dakle, vojska Kraljevine Jugoslavije i četnici su bili još i te kako aktivni. Nisu oni baš bili nježni. I je li zaista on koji je pošao „u obližnje katoličko selo“ bio tako lud da u četničko okruženje ide naoružan?!?

Nešto tu od početka smrdi, da ne kažem da se već nazire ono što je poznati velikosrpski ideolog Dobrica Ćosić jasno definirao: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“.

Je li u laži uhvaćen Lukač, priređivač njegovih „sećanja“ Milan Milošević, franjevac kroničar ili Markovina? Netko je očito lagao. Kako bi bilo moguće da neki tako viđeni fratar diže oružani ustanak i ide ubijati Srbe, uhvate ga četnici – i onda drugi dan puste? Nije li u tome  kontradikcija? Kako je moguće da onda nije bio sankcioniran od crkvenih vlasti? Ta, za takve su situacije postojale jasne instrukcije! I nije li posve logično misliti da je taj tako važan crkveni čovjek, humanist i svećenik posvećen svome zvanju baš u tim teškim trenucima stradanja pošao u posve drukčiju misiju, a koju Lukač ne spominje?! Ili ju namjerno preskače? Naime, on (ili možda njegov priređivač?) je zaboravio spomenuti ili je namjerno preskočio činjenicu da su pripadnici kraljevske Jugoslovenske vojske (i četnici) upravo u to vrijeme prvih sukoba i neposredno nakon uspostave NDH počinili strašan zločin nad hrvatskim življem u selima Cim i Ilići (danas predgrađa Mostara): zapalili su 50 kuća i načinili strašnu materijalnu štetu te ubili nekoliko Hrvata, a što je zabilježio kroničar. Fra Leo je očito pošao među te ljude da ih utješi, a ne da vodi ustanak. Istina je da je bio zarobljen, ali ne zato što je dizao ustanak – jer su se borbe vodile već prije toga. Markovina očito ima neke podatke, ali ih selektivno koristi!

No, Markovina bi sebi i javnosti trebao odgovoriti kako to da tu navodnu fra Leovu oružničku rabotu protiv Srba nisu znali oni iz NOP-a, budući da je sekretar Oblasnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Hercegovinu Vaso Miškin Crni poslao svojega kurira 1944. s direktivom o izvlačenju fra Lea Petrovića iz franjevačkoga samostana u Mostaru kao i pripadnika HSS-a Blaža Sliškovića i dr. Cvjetana Spuževića. Zna se da je fra Leo organizirao odlazak dr. Spuževića iz Mostara, te da nikada nije htio napustiti Mostar, zato što je htio ostati vjeran svome redovničkom i svećeničkom poslanju (a ne učiniti ono što mu Markovina sugerira u primjeru nekadašnjeg fratra Vida Mihičića koji je s Badije prebjegao partizanima), ali možda i zato što je želio pomoći prijatelju Cvjetanu time što se brinuo i organizirao čuvanje njegove obitelji dok je on bio u partizanima. Cvjetana, naravno, spominje i Markovina i dovodi ga u vezu s franjevcima i sa fra Leom, ali krimen s izmišljenim oružjem je krimen! Zanimljivo je, međutim, istaknuti da ustaše nisu uhićivale Spuževićevu obitelj, što je bio jedinstveni slučaj u Mostaru, a sve zato što su znali da ga štiti fra Leo Petrović, koji je bio utjecajni franjevac u Hercegovini.[9]

No, vratimo se Lukačevoj tvrdnji da je dva puta fra Leu spasio život. Prvi put je to bilo na sljedeći način:

“Prvi put još 1923. godine, kada su me časne sestre hitno pozvale u njegov samostan, jer da strahovito krvari „iz hemoroida“ i da je krv već procurela iz kreveta na pod. Hitno sam sa pokojnim bratom Aleksom na biciklu i sa potrebnim instrumentima pojurio u samostan i našao fra Lea stvarno u lokvi krvi i video da ne krvari ni iz kakvih hemoroida, nego da je sam sebi u seksualnoj ekstazi zabo nož u penis, jer je trpio od strašnih reakcija i onanija. Lako sam zaustavio krvavljenje, jer je bio već iskrvario i ležao u nesvesti. Ali tad ga je nekako trebalo vratiti u život. Tada, jasno, nije bilo još transfuzije ni mogućnosti ustanovljivanja krvnih grupa, pa sam improvizovao uz rizik i posle probe od par kubika krvi, da mi brat jednim većim špricom vadi krv iz moje vene i da ih uštrcava fra Leu. Tek pošto je primio 600 ccm krvi, počeo je dolaziti k sebi. Spasili smo mu život. On je toga bio svestan i dolazio mi kući, na očigled kao dobar prijatelj”(podcrtao sve A.Š.).

Ovdje je dr. Lukač još više pobudio sumnje u svoju vjerodostojnost – ako je to on pisao?!? Ponajprije, čudno je da baš časne sestre pozivaju liječnika bolesnome franjevcu. To se ne događa. Prema Tubuli (rasporedu osoblja) za 1923. godinu u mostarskom samostanu su živjela 22 fratra, od čega 15 svećenika, 5 klerika i dva brata laika. Časnim sestrama, kao i uopće ženskim osobama, i sada je, a pogotovo onda, bilo potpuno zabranjeno ulaziti u klauzuru (samostan), pa je nemoguće da bi baš one otkrile bolesnog fra Lea u krevetu kako je iskrvario. Niti je moguće da bi baš one pozivale liječnika, pored toliko fratara u kući. Osim toga, propisi o spolnoj čistoći tada su bili drastični, pa nitko tko bi imao porok onaniranja nije mogao doći ni do novicijata, a kamoli do svećeničkog ređenja. O tome kao ilustrativni tekst može poslužiti „Uzgoj za zavjet sv. čistoće u našim sjemeništima (Misli iz referata držanog na sastanku prefekata u Mostaru 12. XI. 1941.)“, Hercegovina franciscana, Mostar, 1942., str. 15-21, koji je napisao fra Dobroslav Šimović, prefekt sjemeništaraca (kasnije također ubijen od partizana!). Tu se izrijekom navodi:

1. Odvraćanje od ulaska u sjemenište. Ako se grješnik sa navikom (polucije) u gimnaziji nije popravio nakon odluke za svećenički stalež, ima se odvratiti od ulaska u sjemenište. (…)
2. Navika u prvim godinama sjemenišnog vremena (teologije). Najkasnije u trećoj godini (dakle dvije godine prije subđakonata) ili još bolje već u drugoj godini ima se otpustiti onaj kandidat, koji naviku nije svladao.
3. Grješnik sa kvalificiranom navikom. Ako se vidi, da će jedan teolog radi svoje prirodne sklonosti ili stečene slabosti kasnije vjerojatno padati u grijeh protiv šeste zapovijedi, ima se redovito odbiti od svećeničkog staleža, makar i ne bio grješnik sa navikom u strogom smislu (str. 19).

I sad bismo mi trebali povjerovati dr. Lukaču da je fra Leo Petrović, unatoč svojoj zloj navici, ipak zaređen za svećenika, štoviše da je 1923. „sam sebi u seksualnoj ekstazi zabo nož u penis, jer je trpio od strašnih reakcija i onanija“?! I baš se fra Leo ispovijedao Lukaču!!! A fra Leo Petrović ne samo da je bio „običan“ redovnik i svećenik – koje se ne može pripustiti ređenju ako imaju takvu naviku, nego je on tada (1923.) obnašao već spomenute crkvene službe od gvardijana i župnika do biskupovog savjetnika. Iz zapisa u njegovu Dnevniku koji je vodio od 1911. do 1922. jasno se vidi njegova strogost u svemu, a osobito je revan bio u spašavanju siromašnih seoskih djevojaka koje su zbog rata dolazile u Mostar da bi zaradile za život i preživjele, a onda su dolazile u opasnost da se podaju prostituciji i sl. Kad sam ove navode iznio jednome ginekologu, samo se kiselo nasmiješio uz objekciju: „Nemoguće!“. O izvršenoj transfuziji, koju spominje dr. Lukač, kao i o krvnim grupama te aseptičnosti nakon te objekcije nije uopće bilo potrebno razgovarati.

Sve upućuje na to da je i ovdje iznesena laž koja je trebala poslužiti komunističkim vlastima da opravdaju zločin koji su počinile. Lako je optužiti i osuditi onoga koga nema, koga se uklonilo te se tom novom „istinom“ poigrava jer se zna da se optuženi i osuđeni ne može braniti. No, istina je voda duboka i kad-tad izađe na vidjelo, a sve do sada rečeno daleko više upućuje na to da je fra Leo bio izrazito human čovjek i predan franjevac i svećenik koji se nije ogriješio ni o živote ljudi ni o ono u čemu ga je „spašavao“ dr. Lukač. Sačuvaj nas Bože takvih „spasitelja“ kojima Markovina daje svoju vjeru, legitimitet i publicitet.

No ima još. Činjenica je da su ustaše nakon preuzimanja vlasti u Mostaru i okolici počele s progonima Srba i to nitko ne negira. Međutim dr. Lukač u te progone ubacuje i fra Lea Petrovića, štoviše tvrdi da je on bio „jedan od glavešina u ustaškom stanu“. Evo njegova teksta:

Obećao mi je da će u svom samostanu mirovati i ja sam ga ostavio u njegovom samostanu. I šta mislite, kako je taj „sveštenik“ uzvratio moje dvostruko spasavanje njegovog života? Kako je on bio jedan od glavešina u ustaškom stanu, koji je uskoro bio organizovan u Mostaru, a po zauzimanju grada po Nemcima i Italijanima, on je bio prvi koji je u ustaškom stanu predlagao, da se mene likvidira u prvoj grupi Srba koje će ustaše odvoditi na streljanje!

No samostanska kronika o fra Leu i o drugim fratrima daje potpuno drukčiju sliku o tim danima, kao i o „utjecaju“ fratara na ustaške „glavešine“. Vidjet ćemo da u ustaški stan (u kojem je, kaže dr. Lukač, L. Petrović bio „jedan od glavešina“) gvardijanu fra Vencelu Kosiru, koji se išao zauzimati za srpske svećenike, nije bio uopće dopušten ulaz (Kronika, str. 7-11):

25. 6. Gvardijan [fra Vencel Kosir] išao na kotar da intervenira za uhapšene pravoslavne popove. Kotarski pretstojnik uputio ga je u ustaški stan, a stožernik ga nije ni primio.
26. 6. Svijet se zgraža radi progona Srba. Ustaše to opravdavaju tim, što Srbi, tobože, spremaju ustanak na Vidovdan. Otišla i pomična bolnica na Bišinu. Došlo je nekoliko ranjenika iz Bišine…
27. 6. Odlanulo narodu s duše, kad je čuo za proglas Poglavnikov, kojim se zabranjuje svako ubijanje. Koliko se čuje, ovaj dan nije nitko ubijen. U Bišini se bore četnici s vojskom i ustašama…
28. 7. Navala u uredu pravoslavnih, koji mole prijelaz u Kat. crkvu.
29. 7. Još veća navala pravoslavnih za prijelaz.
30. 7. Dvoje pravoslavnih opozvalo prijavu za prijelaz.
31. 7. U Zagreb otputovao o. Leo Petrović, da se informira, kakva sudbina čeka one pravoslavne, koji prijeđu u Kat. crkvu.
32. 7. Vratio se fra Leo iz Zagreba. Nikakve konačne odluke nije dobio.
33. 7. Počeli opet kupiti Srbe i komuniste. Odveden i pop Dušan Katić. O. gvardijan je išao na ustaški stožer da intervenira za njega.
34. 8. O. Mladen Barbarić išao je zapovjedniku bojnice g. Ivi Herenčiću, satniku, da intervenira za g. Dušana Katića, ali bez uspjeha.
35. 8. Prvi transport Srba otišao u Srbiju. Čuje se, da su jučer u Čapljini neki ubijeni. Svijet se zgraža nad zlodjelima. Pronio se glas, da je Moskva pala.

Kakav ustaški stan, kakav glavešina? Pa onda još i to da je „on bio prvi koji predlagao da se mene likvidira u prvoj grupi Srba“! Izlišno je dalje se zadržavati na očitoj laži. Optužiti fra Lea Petrovića da je on bio „glavešina u ustaškom stanu“ i organizirao ubijanje Srba u Mostaru je notorna laž!

Iz teksta Kronike je, međutim, vidljivo da su neki Srbi počeli prelaziti u Katoličku crkvu. Kroničar, štoviše, piše da je bila „navala pravoslavnih na prijelaz“. Dakako, opće je poznato da je Katolička crkva te prijelaze dopuštala kako bi zaštitila pravoslavno stanovništvo od progona i ubojstava. Upravo u tu je svrhu fra Leo išao u Zagrebu, kako bi tražio da se zaštite od iseljavanja (možda i progona) barem oni koji su stupili u Katoličku crkvu. To bi, jasno, bio znak i drugima da privremeno prijeđu u Katoličku crkvu kako bi se zaštitili od progona. No o tome je sve objašnjeno još davno – na suđenju nadbiskupu Stepincu, kad je on rekao da se radilo kako bi se izišlo u susret pravoslavnima.

Međutim, Markovina svoju osudu fra Lea „potkrepljuje“ i impresijom stanovitog Samuela: „Davidova djeca nesnađena koja čekaju zaštitu od države, kao da ne vide da je više nema, niti će se uskoro ukazati. I kad je voz krenuo, pa prošao kraj franjevačke crkve, vidio sam fra Lea s grupom naoružanih momaka u crnom koji su se vidno izdvajali u masi vjernika i bili uzbuđeniji od svih skupa. ‘Daleko me biser mora, daleko me moj Split. U njen tila bi bit, brez njega ću umrit’“ (str.101) Što da se kaže o tome izvoru i o tom argumentu?!?

Što još doznajemo o argumentima i razlozima koji su fra Lea Petrovića zbrisali s lica zemlje? O njegovu odvođenju odmah po ulasku partizana u Mostar, dakle 14. februara 1941., Markovina u opisu Cvitana (Cvjetana) navodi: „Još od kasnog poslijepodneva Cvitan je sjedio u svojoj kući u Ričinoj ulici, tu na dohvat ruke od Musale, pokušavajući napisati poziv Hrvatima Hercegovine. I dok je tako lomio glavu, počinjao pa odustajao, brisao napisano i nikako ne uspijevao pogoditi pravi ton, jedna časna sestra iz Zahuma je uspjela doći do njega i reći mu da su odveli fra Lea i njih šestoricu. Kad je čuo tu informaciju, na trenutak je zastao šokiran, potom shvatio da je to bilo očekivano, zatim se prisjetio svih onih razgovora i druženja dok je bio franjevački odvjetnik prije rata, a na koncu je pomislio i na ono zbog čega su ga sada odveli. Pokušavao mu je govoriti onih prvih dana da se ne petlja s ustašama, a ovaj mu se pravdao svim i svačim, nikako ne priznavajući ono što se zaista događalo i zašto je zapravo tu. Cvitan mu je pak mogao neko vrijeme vjerovati, odnosno sebe uvjeravati da mu vjeruje, ali kad se raspleo slučaj doktora Lukača (sve naglasio A.Š), sve mu je bilo jasno. I stoga zna da je uzalud, ali osjećaj drugarske dužnosti bio je jači, pa je Cvitan otišao niz Neretvu prema kasarni, nadajući se da možda može nešto napraviti. Tama je zatekao usamljenog Čedu, jer su svi drugi već otišli na Musalu, koji ga je odmah zaustavio rekavši: ‘Uzalud je i kasno Cvitane, znaš i za to. Žao mi je.’ I kad je to čuo preplavio ga je val tuge, točno ga je osjetio kako mu se penje uz tijelo, dok su mu se slike i razgovori s fra Leom vraćali i onda je otplovio ka Splitu iz tog travnja ’41. i onim dugim razgovorima s Meštrovićem i Tartagliom, kojima je i samima visio život o koncu u to najgore nedoba kakvo je mogao zamisliti. (str. 84/85)… Cvitan je klimnuo glavom i rezignirano izustio: ‘Znaš li da su odveli …?’ a nije stigao ni reći kad ga je Ilija još jednom prekinuo: ‘Znam, vidio sam kako ih odvode. Tako mora biti, znaš to i sam’. ‘Znam … hoćemo zajedno dole?’ ‘Ajmo.’“ (87).

Premda Markovina eufemistički priznaje da su i biskup fra Alojzije Mišić i osobito fra Dominik Mandić osudili ustaške rasne zakone te da je tu direktivu iz Rima i Mostarske biskupije potpisao upravljački vrh Hercegovačke franjevačke provincije provincijali fra Krešimir Pandžić i fra Leo Petrović, on ubojstvo fra Lea i šestorice mostarskih franjevaca bez suđenja opravdava samo usput spominjući činjenice da su se franjevci i općenito crkveni ljudi, nakon iskustva s Kraljevinom Jugoslavijom i velikosrpskom diktaturom te sa saznanjima o zvjerstvima komunizma u Sovjetskom savezu, isprva poveselili samostalnoj Hrvatskoj državi. A onda im, ničim ne potkrijepljenim, imputira da su dizali oružani ustanak i sudjelovali u ustaškome stanu te na strijeljanje slali Srbe. Ta, još iz komunizma, naslijeđena matrica zasnovana na lažima, i dalje je živa. To je taj izmišljeni i imputirani Magnum krimen do danas.

Sve što je Markovina zapravo htio ovom knjigom moglo bi se svesti na opravdanje ili umanjivanje zločina koje su počinili komunisti i partizani. Ta lakoća optužbi bez dokaza, bez konsultiranja izvora i stvarnih dokumenata zapravo je ono banaliziranje zla koje postaje društvena metastaza, a u čemu su komunistički režimi svjetski prvaci. Štoviše, ovakvim banaliziranjem zla počinja se novo zlo. Frapantno je da, možda i ne shvaćajući što je napisao, Markovina bez imalo znanstveničke sumnje ili barem kritičnosti nabraja tolike partizanske i komunističke zločine kao da su sami po sebi bili logični, pa možda čak i nužni. Ispada da su ti zločini tako benigni da im uopće ne treba istina, a kamo li optužba. Baš zbog toga ova knjiga ne bi zavrijedila ni osvrt niti da se njome bavimo. No, možda upravo zbog toga kakvom je lakoćom napisana i kakvim se argumentima služi ovaj je osvrt ipak bilo nužno napisati. Da se prokaže banaliziranje zla, i onoga koje su počinili četnici, i onoga koje su počinili ustaše, a bogme i onoga kojega Markovina tako nježno tretira, a počinili su ga komunisti. No, bilo je potrebno ovo napisati i da se vidi što su i što nisu stvarno činili hercegovački fratri. Time što je i kako je pisao Markovina sam čini novo zlo perpetuirajući laž, optužujući jedne i opravdavajući druge zločince.

Zaključimo ovaj osvrt tekstom kojeg Markovina stavlja u usta stanovitog Ramzije, a čije gramatičke pogreške nisam dirao: „Pokušavam razumijeti ovaj ludi narod i njegove podjele, rođen sam ovdje i jasno mi je da se mnogi od nas oduvijek gledaju s jedva skrivenim prijezirom, a o osudama zbog međusobne ljubavi mladih da ne govorim. Ali kako objasniti da istovremeno ima nas kojima to nije bitno, dok bi drugi ubijali zbog toga?“ (140). I zaista, rođeni smo ovdje i nije nam jasno „da se mnogi od nas oduvijek gledaju s jedva skrivenim prijezirom“. Markovina i ovom knjigom „s jedva skrivenim prijezirom“ gleda na sve katoličko i hrvatsko. Stoga valja ponoviti ono što je provincijal Grbeš napisao u svome pismu: „Žao mi tih ljudi. Stalno su u napadačkom modusu bez obzira na teme. Žao mi svih ovih i onih koji misle da se rušenjem gradi i da se napadima stvara. ‘To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži već je cilj da ni u što ne vjeruje…’ (Hannah Arendt). Tako se stvara intelektualni i moralni kaos.“[10] A možda je sve to skupa Markovina napisao jer zna da se Hercegovačka franjevačka provincija preko vicepostulature Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« trudi da jednoga dana ti franjevci pobijeni iz mržnje prema vjeri budu proglašeni blaženima i svetima?!

[1] Dragan Markovina, 14. februar 1945., Art Rabic, Sarajevo, 2023.

[2] https://ika.hkm.hr/dokumenti/priopcenje-provincijalata-hercegovacke-franjevacke-provincije-2/

[3] Isto

[4] Usp. o ovome: https://hrcak.srce.hr/file/360210

[5] https://www.pobijeni.info/userfiles/hercegovacki-franjevci-i-spasavanje-vl.pdf

[6] Usp. Isto

[7] https://vreme.com/mozaik/burni-vek-u-dnevniku-jednog-lekara-2/

[8] Isto

[9] Hrvoje Mandić na: https://www.dijaspora.hr/fra-leo-petrovic-i-spasavanje-pristasa-hrvatske-seljacke-stranke-u-mostaru/16153

[10] https://ika.hkm.hr/dokumenti/priopcenje-provincijalata-hercegovacke-franjevacke-provincije-2/