Mnogi prijatelji me pitaju kako mi je poslije odmora sada u mojoj misiji Rango.

Nastojat ću odgovoriti ovim mojim pismom svim znatiželjnicima kako bi znali malo više o životu misionara. Jasno, ja ne mogu pisati kako je drugim misionarima jer to ovisi koliko vremena je netko misionar, što je radio u prošlosti i što radi sada. Ja ću izreći svoje osobno iskustvo.

Da bi mogli razumjeti, moram podsjetiti one koji me poznaju i reći novima koji prvi puta čitaju ovaj izvještaj. Ja sam misionar u Ruandi od 1981. Bio sam u mnogim misijama prije genocida, za vrijeme genocida i poslije do sada. U tom dugom razdoblju doživio sam puno lijepoga, ali nije falilo ni misionarskih poteškoća. Puno ljudi u Ruandi me poznaju, premda ja ne mogu njih sve u sjećanju imati.

Najprije želim reći kako mi je bilo u mojoj sadašnjoj misiji Rango, gdje sam evo treću godinu na službi, a gdje sam još prije bio tamo iza genocida šest godina. Tu imam dvije vrste ljudi, onih koji me poznaju iz prvog mog djelovanja u misiji te ovih koji su me upoznali ovih zadnjih godina.

Bio sam na odmoru malo više od dva mjeseca. Sretno sam vratio kući u svoju misiju Rango 31. kolovoza 2023. Premda je bilo jako kasno oko ponoći kad sam došao braća su me lijepo dočekali, pa smo uz čašicu i dobar zalogajčić, što sam donio iz domovine, malo izmijenili novosti.

U nedjelju sam imao dvije mise u župnoj crkvi, tako da sam mogao pozdraviti puno vjernika. U uvodu mise sve sam ih uz službeni pozdrav pozdravio na ruandski način i prenio sam im pozdrave iz Hrvatske iz svih župa gdje sam mogao biti i s drugih različitih susreta. Mnogi su me osobno nakon mise htjeli zagrliti ili barem dodirnuti moju ruku, uz pozdrav rekli  da im je drago da sam se vratio, jer su se bojali da se neću vratiti.

U ponedjeljak sam išao u jednu filijalu. Išao sam kao obično na noge. Prema tamo se spušta pa je išlo lako, ali na povratku kad se penje imao sam dosta muke stići kući. Tako su me noge boljele da sam slijedeći dan tražio auto za ići u drugu filijalu jer nisam mogao više pješke. Vidim da sam ostario i da ne mogu više kao prije te moram moliti jedno auto.

Brzo se pronio glas u misiji, isto tako i u mjestima gdje sam prije bio  – da sam se vratio. Slijedili su mnogi pozivi i poruke preko telefona. Svi izražavaju radost da sam se vratio, ali mnogi mi iznose svoje teškoće, nema kiše i glad vlada, a uskoro će početi nova školska godina a nemaju potrebito da djeca mogu ići u školu. Mnogi imaju problema sa zdravljem ili njihova djeca. Toliko ima svih mogućih problema gdje bi stvarno trebalo pomoći, ali nije lako.

Hvala Bogu i dobrim ljudima donio sam s odmora puno darova na tu nakanu. Samo treba paziti kako promijeniti eure, da lopovi ne bi nanjušili pa mi, kao poslije genocida, dođu u neželjeni posjet. Moram slušati strpljivo, premda koji put nema vremena, objasniti da ja nemam u ruci novaca, da sva pomoć ide preko banke na račun župnog Caritas, a tamo moraju ići uz dozvolu odgovornih njihove vjerske zajednice, koji poznaju njihove probleme, pa onda ići u župni Caritas.

Poznatima u drugim mjestima nastojim reći da ja nisam Bog, da ne mogu raditi u cijeloj Ruandi, da moraju tražiti pomoć kod njih. Tamo gdje znam da je nemoguće, pomažem s telefonom preko kojeg se u Ruandi može slati novac. Sve ih imam u popisu, znam njihovu situaciju i koliko je nužno da im pomognem. I zato je potrebno muke, izvaditi iz banke novac, slati, kontrolirati da li je stiglo… Pa i u sobi se čovjek može umoriti, potrebno je potražiti zraka ispred kuće i malo odahnuti. 

Jasno, uz te materijalne potrebe, moram biti uvijek na raspolaganju onima koji dolaze u našu kapelicu i mole sakrament pomirenja.

Dragi prijatelji, kako možete razumjeti, po povratku ima puno lijepoga, ali i muke. Ne preostaje nego moliti da Bog dade svoga Duha kako bi mogao širiti Božju Ljubav riječju i djelom. Zato vas sve molim da se molite za svećenike, kako je tražila sv. Terezija od djeteta Isusa, ali posebno i za nas misionare.

HVALA!

Don Danko