Za nagradu su je predložili pacijenti, a kandidacijski dopis možete pročitati ovdje. 

O nagradi „ Mali svjetionik“

To je bio povod da je posjetimo u njezinom domu u selu Laginji, nadomak Žminja. Lica ozarena osmjehom dočekala nas je čuvajući unuke zajedno sa svojim suprugom Darijom. Mirjana nam je ispričala ponešto o sebi, o svojim nadahnućima, a pojasnila je pobliže i koncept dodjele nagrade „Mali svjetionik“.

„Mali svjetionik“ je projekt kojem je cilj  pronaći i nagraditi najradnika u Hrvatskoj. To uključuje sve, bez obzira čime se bave.  Projekt u prvi plan želi staviti jednostavne i vrijedne ljude koji pošteno rade, koji na poslu šire pozitivnu energiju i brinu se za svoje kolege, kako za one nadređene, tako i za podređene. Nagrada je dobila ime po dr. Draženu Glavašu koji je vjerovao da se svijet može mijenjati, a da društvo treba pozitivnu promjenu.  

Koja Vam je bila prva pomisao kada ste saznala da ste upravo Vi dobitnica nagrade „Mali svjetionik“? 

Bila sam u konkurenciji s izuzetno kvalitetnim kandidatima. Da ću baš ja osvojiti nagradu, nikad nisam ni pomislila. Kad je bilo pročitano moje ime, u meni su se pojavile navale emocija, koje je teško opisati. Najprije jedno veliko iznenađenje, dirnutost, suze su mi krenule na oči, uzbuđenost, zahvalnost svima, velika čast, ponos, a ujedno i još veća odgovornost prema mom poslu. Ta nagrada je u tom trenutku zaokružila moj cijeli radni vijek.

Sestrinski poziv me usrećuje

Prijedlog za nagradu došao je iz domene Vašeg profesionalnog djelovanja. Sestrinski poziv je mnogo više od posla, to je doista vokacija. Što vas je potaknulo na odabir toga zvanja?

Taj posao radim već 42 godine. To je meni poziv koji me ispunjava i usrećuje. Jako ga volim i radim ga s velikom ljubavlju, i od srca, kako najbolje znam. Najviše me je privukla ljubav prema ljudima, bolesnim ljudima i želja da im pomognem bilo kako i u bilo koje vrijeme. I izvan radnog vremena. Mene to ispunjava, i to mi nikada nije bio teret.

Prije mnogo godina dobila sam od jedne časne, sestrične moga supruga, knjižicu na kojoj je pisalo „samo je ono tvoje što si drugima dala“. Cijeli život nastojim davati, jer me to usrećuje i veseli.

Hvala na ovoj kratkoj, a tako moćnoj katehezi ljubavi prema bližnjemu.

Osmijeh otvara sva vrata, a ništa ne košta

Radite s ljudima puno godina. Kao što ste rekli u sestrinskom ste zvanju već preko 40 godina. Znamo da raditi s ljudima nije lako, a naročito kad se radi o ljudima koji, kao kod Vas, u ambulantu, dolaze s najrazličitijim oboljenjima i poteškoćama. Kako uspijevate, a to kažu Vaši pacijenti, uvijek vedro i s puno empatije pristupati baš svakome?

Jako dugo radim ovaj posao i dobro poznajem moje pacijente. Mogu prepoznati tko je u pojedinom trenutku najpotrebniji moje pomoći, i pažnje. Ali ne samo to: smatram da je mene dragi Bog nagradio nekim osobinama zdravlje, strpljenje, smirenost i to mi jako olakšava posao. S tim sam rođena. Na poslu nikad nisam doživjela da bi me uhvatila nervoza, panika.

Strpljenje je u hodnicima zdravstvenih ustanova nešto što često nedostaje. Što biste iz svoje perspektive poručili pacijentima, a što svojim kolegicama i kolegama koji rade u zdravstvu?

Mislim da je jako važan pristup prilikom dolaska pacijenta u ambulantu. Po sebi znam, da osmijeh otvara sva vrata, a ništa ne košta. Na taj način se otvaram pacijentima, na smireni način ih primam. Ako je velika gužva, zamolim ih za malo strpljenja, i rijetko se događa neki ispad. Ali isto tako moram naglasiti da jako važnu ulogu u tome ima i moj liječnik, dr. Ivica Rukavina koji je kvalitetna i stručna osoba. Njega pacijenti jako vole i cijene, a ujedno je i jako pristupačan kako prema pacijentima, tako i prema meni, pa je automatski moj posao puno manje stresan nego da radim u nekom drugom okruženju. Tu su i drugi suradnici koji rade u našoj ustanovi, i koji nastoje da zdravstvena skrb i zaštita pacijenta bude što bolja.

Lijepo je čuti kada netko ima tako pohvalne riječi o vlastitim kolegama. No, znamo da svaki poziv, svako zvanje ima svoje dobre i manje dobre strane. Isto tako, postoje oni lijepi i možda manje lijepi dani. Što je Vama općenito najljepše, a što smatrate najtežim u Vašem poslu?

Povezana sam sa svima, i sretna sam kad su oni sretni. Radujem se s njima za sve njihove dobre nalaze i za sve lijepo i dobro što se u njihovim životima događa. A isto tako, teško mi padaju teška oboljenja, posebno kod mladih ljudi, i onda tim mladima ljudima nastojim biti još dodatna utjeha i podrška.

Velika podrška supruga Darija

Tko je Mirjana Matika izvan ordinacije?

Rođena sam u selu Gajmovići, tamo mi još žive roditelji Dino i Marija Zgrablić, koji su u godinama, ali još zdravi i vitalni. Imam sestru, blizanku Evelinu, koja je isto medicinska sestra, i radi u Puli u dječjem dispanzeru.

Živim u Žminju. U braku sam već 40 godina. Imam sinove Petra i Ivana te kćerku Mihaelu i petero unučadi, a ako Bog da, na proljeće nam dolazi i šesto. U slobodno vrijeme, koliko stignem, čuvam unučiće. Posebna mi je potpora u životu suprug Darijo, koji uvijek pokazuje veliko razumijevanje za moju posvećenost poslu, i kada se desi da moram ostati duže u ordinaciji spremno preuzme kućne obveze. Jednako tako kada netko od susjeda dođe kući po mene jer treba moju pomoć u nekom zdravstvenom pitanju uvijek me spremno potakne na pomaganje svima koji zatraže moju pomoć. Jako volim kuhati, puno vremena provodim u kuhinji, volim raditi kolače. Kad smo vikendom na okupu ima nas 12, i jako sam sretna kad oko stola vidim puno dječice. Kad se zajedno pomolimo prije ručka, meni je srce jako veliko. Često organiziram obiteljska druženja sa širom rodbinom. Bitno mi je da se svi dobro slažemo. Također, jako volim plesati, i družiti se s prijateljima.

Mirjana Zgrablić Matika / Foto: Gordana Krizman

Molim se za svoje pacijente

Koju ulogu u Vašem životu i u Vašem pozivu ima vjera? 

Vjera mi je jako važna i u poslu i u životu. Bez nje ne bih mogla zamisliti svoj život. Ona je moja vodilja, moj najveći oslonac, i pomoć i podrška. U svemu. Volim moliti, volim odlazak na misu. Molim se za sve moje pacijente, a osobito one koji su teško bolesni. Ako volim ljude i imam povjerenja u njih, u Boga se mogu pouzdati, i u svu je Njegova milost i blagoslov.

Hodočašća mi daju posebnu snagu

U jednom ste nedavnom razgovoru za medije rekli da volite hodočastiti. Koje Vam je do sada bilo najljepše hodočašće i zašto?

Ove godine sam šesti put hodočastila pješice na Trsat. Ta hodočašća mi daju posebnu snagu: to putovanje s Isusom do svetišta, i u tom zajedništvu. To je nešto predivno. Jako sam zahvalna Bogu za taj dar da mogu pješačiti i preporučila bih svima koji to mogu, da barem jednom iskuse, jer na tim hodočašćima sam upoznala predivne ljude. Ne znam na kojem mjestu bi mogla upoznati ljude sa tim istim nakanama. Svako hodočašće do sad bilo mi je prekrasno na jedan poseban način.

Lijep poticaj svima koji se možda još premišljaju na pješačko hodočašće Istrana na Trsat koje se redovito organizira sad već više od četvrt stoljeća od Pazina do Trsata.

Postoji li neko mjesto gdje niste bili, a željeli biste otići na hodočašće? 

Moja velika želja je otići pješice u Međugorje, i ako Bog da, bit će to brzo. Kad odem u mirovinu želja mi je otići na Camino. Nadam se da će mi se to ostvariti.

Hvala što ste s nama podijelili ove prekrasne, ali i zahtjevne planove. Ali to će svakako biti i novi povod da se ponovno susretnemo i razgovaramo o tim Vašim iskustvima koje ćete u budućnosti realizirati.

Gospođi Mirjani još jednom srdačne čestitke na primljenoj nagradi i želimo joj svako dobro u daljnjem životu i radu!