Rođen je 1996. u Mostaru, a djetinjstvo je proveo u Širokom Brijegu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju te se pridružio Frami… To je u njegovu životu bio početak koračanja stopama Sv. Franje Asiškog koji ga je vodio gdje treba, a i dalje vodi…

Promjena života kroz molitvu

U tradicionalnoj hercegovačkoj obitelji majke Marine i oca Kreše, fra Marko je drugo dijete – ima stariju sestru Kristinu te mlađeg brata Antonija, a kako je spomenuo – mali gradić i mirna ulica obilježili su njegovo djetinjstvo, donosi Katolički tjednik.

„Iako sam bio stidljivo i sramežljivo dijete, često sam znao s prijateljima igrati razne sportove, otkrivati nove šumske staze i zabavljati se. Kad sam upisao gimnaziju na Širokom Brijegu, upisao sam se i u Framu. Nisam bio ni svjestan koliko će mi promijeniti život. Prve dvije godine bio sam manje aktivan. No, ljeto nakon drugoga razreda donijelo je mnoga pitanja na koja nisam znao odgovor. Pitanja o smislu svega što radim i načinu na koji živim potaknula su me na traganje za najvećim Smislom. Na to me je nagnalo kampiranje Frame Hercegovine na Blidinju. Tu sam shvatio zašto se Franjo volio povlačiti u prirodu na molitvu i u samoću. Život mi se počeo mijenjati kroz molitvu. U trećem razredu izabran sam za predsjednika, što me je još više približilo fratrima. Dvije godine sam obavljao tu službu. Kroz Framu sam najviše i upoznao Franju Asiškoga, i na neki način zaljubio se u njegov život. S vremenom me je to počelo privlačiti. Iako sam karakterom više naginjao nekom monaškom, strožem redu, Franjo me je očarao svojim primjerom, te sam na kraju odlučio biti manji brat franjevac“, ispričao je fra Marko.

Služiti Bogu

Ono čime se bavi ovaj mladi fratar, kao što smo spomenuli, jest krojački posao. A kako smo čuli, habitima koje on sašije svi su zadovoljni – kako u provinciji, tako i šire. Ovo nije, rekli bismo, uobičajena djelatnost i krojača habita nema toliko puno, pa nas je zbog toga još više zanimalo fra Markovo viđenje svega toga.

„Šivanje je za mene uvijek bio ženski posao. Mama je kući imala šivaći stroj te nam je stalno nešto krpila i popravljala. Nikada mi ni na pamet nije palo da bih se ja mogao time baviti. Naravno da posao kojim se bavim nije primarna stvar u mom životu. Prije svega sam redovnik koji želi cijeli svoj život posvetiti Bogu i njemu služiti. Posvećujući svoj život kroz tihi i skroviti život u samostanu, posvećujemo cijeli svijet, na jedan nevidljiv način, a šivanje habita došlo je spontano“, kazao je naš sugovornik uvodeći nas u taj „svoj“ svijet…

Odijeva fratre

Naime, kad su njegovi poglavari vidjeli kako je ustrajan u želji biti brat, odlučili su da ne ide na teološki fakultet, nego nauči neki zanat.

„To je bila i moja želja. Provincijal mi je predložio nekoliko djelatnosti kojima bih se mogao baviti. Gledao je što je najpotrebnije za život provincije. Na prvom mjestu bio je arhivar, a zatim krojač habita. Naravno da sam oboje prihvatio, iako mi je više odgovaralo šivanje. Zvučalo je zanimljivije. I providnošću Božjom, te godine u Zagrebu nije bilo tečaja za arhivara, pa sam predložio provincijalu da vikendom idem na sustavni studij duhovnosti, a kroz tjedan učim šivati habite. On je na to pristao“, ispričao je mladi fratar koji je ubrzo potom imao susret s fra Zdravkom Jakobovićem, dugogodišnjim krojačem habita za Franjevačku provinciju Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu.

„’Idući ponedjeljak započet ćeš učiti šivati habite’, rekao mi je. Jedva sam čekao početi. Bilo je to za mene novo iskustvo i velik izazov. Sve je izgledalo tako jednostavno i lako dok nisam počeo. Početak je najteži. Volio bih sve naučiti za jedan dan, ali ne ide. Volio bih da sve ispadne kako sam zamislio u glavi, i onda se razočaraš kad vidiš da ne ispadne tako. Često sam pomišljao da odustanem“, priznao je fra Marko koji je, kako kaže, malo po malo zatim napredovao, iako mu se nije tako činilo.

Kazao je kako je brzo naučio glavne stvari te je za dva mjeseca tražio da mu provincija nabavi strojeve kako bi mogao početi šivati sam u njihovu samostanu u Dubravi. Spomenuo je da je koliko je naučio uz svoga učitelja fra Zdravka, toliko zapravo naučio i sam.

„Kad si sam, nemaš koga pitati, nego pokušavaš dok ne ispadne dobro. I stvarno je istinita ona da bez iskustva nema dobra majstora. Primjer: s početnih pet dana, koliko mi je trebalo da sašijem jedan habit, danas mi treba dan i pol, odnosno 12 radnih sati. A o ljepoti habita, u usporedbi na početne, da i ne pričam. Tako je počela moja avantura sa šivanjem. I brzo je proletjelo tri i pol godine koliko već radim taj posao. S vremenom sam ga zavolio i danas s puno ljubavi ‘odijevam’ svoje fratre“, zadovoljno je istaknuo naš sugovornik.

Finese

Fra Marko uglavnom šije habite za svoju provinciju, ali i fratri iz drugih provincija znaju naručiti kod njega. Također, radio je i poneki habit za druge zajednice, odnosno  druge krojeve, ali usredotočio se na franjevačke.

„Šivanje je na neki način vrsta umjetnosti u kojoj svojim rukama uvijek stvaraš novo djelo, novi odjevni predmet, u mom slučaju novi habit. Kad čovjek nešto voli, automatski mu to postaje lakše raditi. Iako se s vremenom zasitimo svega. Nekada bude najteže započeti raditi. To je svojevrsni trening volje. Svojevrsna borba s lijenošću. Na to nas i sv. Franjo opominje u svom Pravilu, u poglavlju o radu. On opominje braću da svoj posao obavljaju vjerno i predano tako da odstrane nerad i lijenost koja je neprijatelj duše. Ali ističe da ne ugase duh svete molitve i pobožnosti čemu sve ostalo vremenito treba služiti. Tako da najvažniji dio dana svakom franjevcu mora biti molitva, a posao tek služi kao sredstvo posvećivanja njegova života“, objasnio je manji brat franjevac.

Kada govorimo o materijalu za šivanje, kazao je kako trenutno naručuju platno iz Italije, koje čini mješavina vune i poliestera. No, ima i fratara koji sami sebi kupuju platno, biraju boju i sastav. Prema konstitucijama, boja njihova habita treba biti smeđa ili tamnosiva. Glede debljine materijala, neki vole deblje, a neki tanje habite. Također, uz habite šije i redovničke plašteve i prsluke, te je istaknuo kako voli raditi nove stvari pa je šivao i albe za svećenike.

„Ali previše imam posla s habitima da bih intenzivno uz to šivao još nešto“, simpatično je dodao fra Marko te nam je otkrio ponešto i o naručiteljima „s posebnim zahtjevima“.

„Uvijek postoje ljudi koji će u svemu pronaći zamjerku. Svaki habit je izrađen prema točno određenim mjerama. Kada fratar dođe na mjerenje, pitam što voli i koje su njegove želje. Najčešće se to odnosi na broj džepova u habitu. Standard je tri džepa, ali nekima ih znam napraviti i po šest na jednom habitu“, kazao je fratar Galić.

Ne postati biznismen

Otkrio nam je i kako je imao raznih prijedloga i ideja što bi još mogao šivati, a što su mu predlagali drugi uvidjevši ljepotu njegovih habita. „Jedan biskup mi je govorio da obvezno počnem šivati misno ruho te reverende i kolar košulje. Drugi su mi govorili da se okušam s muškim odijelima i kaputima. Sve je to lijepo, ponešto bih od toga i volio raditi, ali jednostavno nedostaje vremena. Često se čovjek nađe u zamci da uzme na sebe 100 stvari pa iscrpi sam sebe i zaboravi ono bitno. Od puno posla dogodi se ono na što je Franjo upozorio – zanemari se duh svete molitve. Tako, malo po malo, čovjek prestaje biti Bogu posvećena osoba, a postaje biznismen, stroj za proizvodnju. Važno je da čovjek upozna sebe, svoje sposobnosti i rasporedi svoje vrijeme. To je umijeće življenja, rasporediti dan koji je pred tobom“, posvijestio je naš sugovornik te dodao kako ima posla kroz cijelu godinu, ali se on ipak malo intenzivira u proljeće kada treba šivati habite za redovničko odijevanje, svećeničko ređenje i doživotne zavjete.

Dakako, željeli smo uvidjeti i koliko fra Marku ovaj rad pomaže rasti u vjeri. Tako nam je otkrio kako mu dok šiva, često na pamet padne kako je Isus uz Josipa učio stolarski zanat… „Trudim se moliti za fratra za kojega radim habit – budu to kratki zazivi koje volim ponavljati. U duhovnosti se to naziva strjelovita molitva. ‘Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grješniku!’, zaziv je koji volim ponavljati dok radim. Prije svega uzor mi je Sveti Franjo Asiški. Zbog njega sam i došao u Franjevački red. Tako jednostavan i skroman, a tako dubok i neshvaćen. I volim uvijek reći da mi se radi tog ‘ludog’ Franje cijeli život promijenio. Naravno, tu su i trojica krojača naše provincije koji su šivali habite prije mene: fra Fabijan Kordić, fra Bono Andačić i fra Nikola Pandžić“, skromno je dodao fra Marko koji dane provodi u prostoru na trećem katu samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru, koji je zaista pravi umjetnički atelje ispunjen svjetlošću, radom i duhovnošću.

A zašto je odlučio biti baš manji brat franjevac.

„Kad osoba istinski upozna Franju iz Asiza, nikada više ne može otići od njega. Svetac koji svojom jednostavnošću i nakon 800 godina oduševljava mlade da pođu za njim prema Isusu. Franjo nikad nije pozivao braću, niti je želio osnovati red. On je jednostavno bio poziv. Danas naša provincija broji oko 200 fratara, a od toga su samo sedmorica časna braća. Gledajući svjetovnim očima, zvanje braće izgleda nisko i manje časno, zato se s pravom taj stalež naziva stalež poniznosti. Mene je ta skrovitost i poniznost privukla. Oduševljen Sv. Franjom, počeo sam razmišljati o duhovnom pozivu. Želio sam biti fratar, ali nisam želio propovijedati i obavljati svećeničke dužnosti. Budući da nisam znao da postoje časna braća, shvatio sam da ja nemam duhovni poziv. Potisnuo sam to i trudio se ne razmišljati o tomu. Ali mi te misli nisu dale mira. Nekad i Bog pretjera“, simpatično je uz smijeh dodao mladi fratar koji je svoje „muke“ ispričao tadašnjem duhovnom asistentu Frame, koji mu je progovorio o časnoj braći.

„Tada sam shvatio da je to ono što ja želim“, kratko je poručio fra Marko Galić.