Hrvatska etnologija bilježi i tumači hrvatske narodne običaje, pa tako i božićne, piše etnologinja Zorica Vitez za jedan davni broj časopisa “Vijenac”. Brojni zapisi svjedoče o različitosti božićnih običaja od kraja do kraja i njihovim mijenama tijekom vremena. Neki su od njih napušteni, a neki očuvani do naših dana, iako njihovi stariji oblici i značenja mnogima danas nisu poznati.

U vremenu između kraja studenoga do polovice siječnja hrvatska etnologija bilježi niz blagdana i uz njih vezanih običaja i vjerovanja; svi zajedno čine cjelinu, s Božićem kao središnjim vjerskim i tradicijskim blagdanom. Hrvatski božićni običaji, uza sve odlike kršćanskog, odnosno katoličkog proslavljanja tog velikog blagdana, sačuvali su i sadržaje pretkršćanskoga podrijetla, usredotočene na zimski solsticij i na početak nove godine. Isti ili slični običaji negdje su vezani uz Badnjak i Božić, a drugdje uz Novu godinu ili se iste pojedinosti ponavljaju s obama blagdanima. Prepletanje božićnoga i novogodišnjeg bilo je vidljivo u jeziku i običajima, pa se Nova godina nazivala Mali Božić, a u čestitkama i govornim, odnosno obrednim izrekama što se izriču na Badnjak ili Božić spominje se mlado l/j/eto :

– Hvaljen Isus na ovo Mlado leto! (Stupnik kraj Zagreba)

Osebujnost hrvatskoga Badnjaka, odnosno Božića, prelijepe su božićne pjesme; jedna od njih, Narodi/l/ nam se kralj nebeski, u pripjevu kaže: „Na tom mladom l/j/etu, svega obilja…“

Božićne običaje karakterizira kićenje zelenilom i drugim ukrasima, unošenje slame i priprema božićnog stola, paljenje panja badnjaka, izricanje čestitki i govornih formula za dobrobit i napredak gospodarstva i ukućana te posjet božićnog čestitara. Etnolozi drže da neki od njih pripadaju kultu predaka: stavljanje svijeće na stol na Badnju večer (po svijeći se gata o prirodu iduće godine, a po dimu kod njezina gašenja o smrti ukućana); od nekih jela ponešto se ostavlja na stolu nakon obroka; zatim prostiranje slame, pa i paljenje badnjaka.

Foto: Wikiwand

Panj badnjak, često tri panja ili deblje grane, unose se u kuću uz osobit dijalog:

– Faljen Isus!

– Vazda Isus i Marija!

– Dobro vam došao Badnji dan i porođenje Isusovo!

– I s tobom zajedno! (Dalmatinska zagora)

Zapaljeni badnjak domaćin posipa žitom ili na njega stavlja jelo i polijeva ga uljem i vinom i uz to izgovara obredne izreke. Udara ga tako da vrcaju iskre, što se tumači željom da se u idućoj godini izazove toliko blagostanje koliko gusto iskre lete. Ugarci i ostaci odnose se u polja i vrtove, stavljaju u sjemensko žito, na pčelinjake i u torove, s vjerovanjem u njihovu plodonosnu i zaštitnu moć. Paljenje badnjaka dugo se opiralo kritici i pritiscima zbog „poganstva“, a zatim se postupno napustilo prelaskom s otvorenog ognjišta na štednjak.

Na novogodišnjem karakteru božićnih običaja i pokušaju da se magijskim postupcima utječe na prirast i priplod u dolazećoj godini temelje se tumačenja i drugih božićnih tradicija, kao što su osobiti božićni hljebovi (ukrašeni likovima od tijesta), zatim postavljanje na božićni stol posude s raznim vrstama žitarica, sjemenaka i plodova te kuhanje kaše od sličnih sastojaka. Ista se predodžba navodno krije i u postupcima osobitoga čestitara koji dolazi u kuću rano na Božić, mora biti muško, čvrsto sjediti (da bi tako i kokoši sjedile na jajima), jesti i piti te poticati vatru i žariti iskre s badnjaka, za što sve bude nagrađen jelom, pićem, žitom.

Foto: Župa sv. Josipa Radnika, Borovo-naselje

Kićenje doma

Opće je poznato božićno kićenje doma svježim grančicama različitoga bilja; ovisno o kraju, bile su to grančice crnogorice, zimzelena, bršljana, božikovine, javora, kadulje, rute, masline. Na sjeverozapadu dugo se održalo kićenje zajedničke prostorije zelenilom i drugim ukrasima. Obično su kitili kut sobe gdje se nalaze slike svetaca i drugi predmeti pučke pobožnosti ili su činili ukras pričvršćen o stropnu gredu iznad stola, sastavljen od grana crnogorice i zakićen jabukama, orasima, cvijećem od raznobojnoga papira. Zelenilu se s vremenom pridružilo ili ga istisnulo čitavo stablo jele ili smreke – europsko božićno drvce preuzeto iz grada. I kićenje zelenilom suzbijalo se kao pogansko i nekršćansko.

Kao ukras, ali i kao svjedok davnih magijskih i kultnih namjena, tu je i božićno žito, posijano najčešće na Sv. Barbaru ili Sv. Luciju, ukrašeno vrpcom, često upravo hrvatskom trobojnicom, a negdje i s utaknutom svijećom. Svijeća i njezino svjetlo također je jedan od znakova Badnjaka i Božića; ako su tri (ili jedna trostruka), personificiraju Sveto Trojstvo, a ako su dvije, onda se jedna pali za žive, a druga za mrtve.

Foto: Wikiwand

Stara hrvatska božićna trpeza

Svečani trenuci počinju u predvečerje Badnjaka. U krajevima i vremenima kad je paljenje panja bilo živo bio je to najsvečaniji dio večeri. U sjevernom dijelu Hrvatske to je trenutak kad pred ukućane domaćin ili drugi muškarac donosi naramak slame i sijena, upaljenu svijeću i osobit božićni kruh. On pozdravlja i izriče dobre želje:

– Faljen budi Jezuš Kristuš! Na tom mladom letu zdravi, veseli, kak jeni jeleni. Daj vam Bog žerebič, telič, prasič, purič, racič, gosič, picekov, mira i božega blagoslova. (Hlebine u Podravini)

Negdje je morao sjesti na slamu, jesti i piti ponuđeni kruh i vino te zajedno s ukućanima oponašati kvocanje kokoši i pijukanje pilića, u želji da utječu na njihovo množenje. Slama se rasprostirala po čitavoj prostoriji, ili stavljala samo pod stol i malo na stol; na njoj su djeca spavala te noći, a ponekad i svi ukućani. Slijedi postavljanje božićnoga stola, koje je počinjalo stavljanjem rukoveti slame i sijena, i to unakrst. Zrnje žita također se na stol stavljalo u znaku križa, a iznad toga stolnjak. Na stolu je i osobit božićni kruh, posuda s raznim vrstama žita, u nju ili u kruh utaknuta je svijeća ili više njih, a na stolu ili pod njega stavljali su i razno oruđe i pribor.

Foto: Robert Anić/PIXSELL

Badnja večer

Večera na Badnjak uvijek je posna, ili barem nemrsna, popraćena molitvom, u znaku pripreme za odlazak na misu, polnoćnu ili ranu jutarnju. Nakon povratka s mise prva je briga upućena domaćim životinjama (s tumačenjem da je Isus rođen u njihovoj blizini).

Na Badnjak ili Božić ujutro u kuću dolazi čestitar, sjedne, a žene ga posipaju žitnim, kukuruznim i lanenim sjemenom, da bi dobro rodilo. On čestita ukućanima:

– Čestit vam bijo Badnjak, Adam i Eva! Živi i zdravi i do godine bili!

– Deca vam se rodila, krave telile, kobile ždrebile, krmače prasile, čele puštale, njive rodile, kvočke, guske, patke i pure legle, ko šta ve iskre frcale! (Retkovci u Slavoniji)

I najsiromašniji su nastojali obilno jesti na Božić. Gdje je to bilo moguće, neizostavno je bilo pečenje na božićnom stolu, kravlje ili svinjsko, odnosno purje; ono ne ukazuje samo na stvarno bogatstvo božićnog stola, nego i određenu simboliku i svojstva tih životinja, koja se dovode u vezu s napretkom i plodnošću.

Darivanje ljudi odavno je vezano uz božićno i novogodišnje vrijeme: kao starije – darivanje obrednih čestitara – i novije – darivanje djece – posebice za Sv. Nikolu i Sv. Luciju. O Božiću su se skromno međusobno darivale djevojke i mladići, kao znak sklonosti pa i ženidbenih namjera.

Nakon Božića skupine čestitara obilazile su kuće, pjevajući pjesme i zauzvrat dobivajući darove. Taj ophod, posebice njegove pjesme, regionalno su vrlo različite; njihovi zapisi i još živi oblici svjedoče o pripadnosti različitim glazbenim tradicijama. Vrlo su poznate i još očuvane u Dubrovniku i okolici.

Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL

Hoće li i na koji će način naš suvremenik proslaviti Božić ovisi o njegovim vjerskim osjećajima, obiteljskoj tradiciji i financijskim mogućnostima. No nije uvijek bilo tako. Nakon Drugoga svjetskog rata službena politika i ideologija učinile su Božić nevidljivim. Božić je bio radni dan, njegovo proslavljanje povuklo se u privatnost obiteljskog doma, a dio vjernika udaljio se od crkve zbog straha za egzistenciju.

Etnolozi su i u tom vremenu nastavili istraživati božićne običaje polazeći od znanja kojima raspolaže struka. Sudjelujući od 1970-ih u etnološkim istraživanjima, moj prvi susret s božićnim običajima na selu zbio se u Hrvatskom zagorju, a osobit doživljaj pružila mi je jedna zagorska obitelj. U seoskom dvorištu bile su dvije kuće: stara drvena i nova zidana, a u njima su živjela dva naraštaja iste obitelji. U drvenoj kući pred mojim su očima i filmskom kamerom oživjeli prizori iz etnološke literature: pravljenje raskošna ukrasa pričvršćena o stropnu gredu iznad stola, sastavljena od grana crnogorice i zakićena jabukama, orasima obojenima zlatnom bojom, cvijećem i girlandama od raznobojnog papira. Zatim je stari domaćin donio naramak slame i sijena te upaljenu svijeću, sjeo na naramak i izgovorio čestitku:

“Faljen Isus i Marija, na tom novom letu! Daj nam Bog picekov, purekov! Pune lagve vina, pune štale blaga, pune škrinje žitka; mira i blagoslova najviše!”

Snaha mu je dodala božićni kruh, a on ga je lomio, jeo i davao ukućanima. Snaha je postavila božićni stol: dva snopića slame složena u križ, uokolo sijeno i razasuto zrnje žita pokrila je stolnjakom. Na klupi uz stol već je bila oveća drvena posuda sa žitom, jajima, posudicom meda, klipom kukuruza i svijećom, a ispod stola drvena posuda u kojoj se pravi maslac.

Spomenute i druge božićne tradicije koje je ta obitelj održavala bile su vezane uz staru kuću i najstarijega muškog člana obitelji. U novoj kući živjela je obitelj njegova sina i tamo se kitio bor. Imala sam sreću što mi je ta obitelj pružila mogućnost sudjelovanja u dijelu njihova Božića. Među ostalim pomogli su mi shvatiti kako etnografski zapisi nisu samo mrtvo slovo na papiru.