Od malih nogu

Umirovljenica Šegrt je za Katolički tjednik istaknula kako je rođena u Konavlima 1936., te kako je rano ostala bez oca, na brigu majci i ostalim sestrama. „Imala sam tri starije sestre i brata koji je rano umro, pa njega nisam upamtila. Ja sam najmlađa – nažalost. Najgore je biti najmlađi, svak’ prije umre, pa tugujem, ni’ko nema da me razumije. Znate kako je to“, tužno će Ivka pa nastavi: „Onda je majka mene malo slala u stručnu školu, ali nije mogla svaki dan, nekad svaki peti, svaki treći, svaki drugi dan… I tako pomalo da sam osnovne pojmove o tome vezu kao mlada saznala. Uvijek sam se time malo bavila: pa nekom daj na dar, neko me zamoli da mu uradim, i tako. Uvijek mi je bila iglica u ruci.“

Sjetno je nastavila kako je „onda došao ovi rat, a ja sam zapamtila i oni – 1942. – bila sam mala, imala sam pet i po’ godina kad su mi ubili oca“. „To sam dobro zapamtila. Došao je i ovi rat, ja sam već imala unučad, brinula sam se o njima, teško smo se snalazili za sve moguće. A onda, nekako smo se bili malo udaljili i od Crkve, i sve. Nije tu bio stalni župnik, nego povremeno bi dolazio. I jedanput sam ušla, i to ne na glavna vrata, nego na sporedna, od župne kuće i samo su unutra bile tri starice i svećenik – to je što se tiče tog vremena ovdje u Trebinju, a išla sam ja dolje u crkvu kad dođem kod mojih u Dubrovnik, uvijek sam posjećivala, koliko sam mogla, koliko su mi prilike dopuštale“, veli nam vezilja.

Vještina i osjećaj za lijepo

Ivka ima kćer i sina. Sin živi s njom, a kćerka u Dubrovniku gdje radi kao prosvjetni radnik – završila je studij engleskog jezika i književnosti u Sarajevu. „Ona ima dvije kćerke – jedna se udala pa imam dvoje praunučadi, a ovdje imam tri unuka. Suprug mi je umro, bio je jako bolestan“, dodala je.

„Kad sam počela ići ovdje na misu u Trebinje, vidjela sam da je sve dotrajalo i zaostalo. Odlučila sam uraditi jedan oltarnjak, koliko sam mogla. Poslije toga, budući da župnik don Ante Luburić ima velika smisla za lijepo, rekao mi je kako bi on želio nešto u crvenoj boji i to sam isto uradila.

Mnogo je lakše, znate, raditi ravne površine – kao što su oltarnjaci, stolnjaci… nego misno ruho, njega je malo teže. On mi je predložio da uradim jednu misnicu. Tada mi je još sestra bila živa pa sam malo i od nje tražila savjete. Predložila mi je jednu mustru koju mi je dala i onda sam to njemu pokazala. Don Ante mi je dao precizne mjere i bili smo u kontaktu tijekom izrade, pokazivala sam mu kako koji dio završim, pa bi mi on davao smjernice manje-više, uže-šire, križ ovako ili onako. I tako, surađivali smo baš lijepo i do sad sam lijepih stvari i uradila“, priča nam gđa Šegrt koja, kako kaže, nikad nije brojala koliko ručnih radova je izvezla.

Materijal dosta košta

Ali, svjesna je itekako vremena koje uzima svoje. „Ja sad ovo vrijeme uspoređujem s onim vremenom – onda sam za jedan sat mogla uraditi koliko sada uradim za dva dana. Radila sam brzo i dobro sam vidjela, ruke su mi bile brze. A sad, vjerujte mi, kad moj unuk meni donese po sedam košulja (jer radi u ugostiteljstvu i mora biti uredan) – pa ja ne mogu ono dugme malo da zakopčam na košulji, toliko me ruke ne slušaju“, požalila nam se vezilja koja ne pamti ni koliko joj je vremena točno trebalo za izradu pojedinih radova, ali se sjeća da je ipak sve brzo radila.

„Imam ja dosta toga urađena i sad se malo time bavim, to mi pričinja zadovoljstvo, a imam malo i koristi. Znate, penzijice nisu baš tako dobre. Ja i sad malo uradim za neke radnje dolje u Dubrovniku i oni su vrlo zadovoljni: naruče koliko čega žele, pa ja to sve polako usporeno radim“, skromno će Ivka koja nam je progovorila i o vrstama veza.

„U Dubrovniku se traže ‘stetovi’ – svaki vez ima svoje ime, samo ne znam ni ja to sve. Rade se ‘stetovi’, rade se oni ‘senjolibro’ – ono što se zasjenjava, rade se ‘skadarice’, razni radovi, imaju neki što se zovu djeteline – kad se uradi, u sredini bude kao list djeteline. Ja radim na ‘kongre’ materijalu, a sad nema ni njega, pa sve nekakvi ostatci… Konac je jako skup, ona jedna kutija puno košta. Njih mi kćerka nabavlja iz Zagreba, a materijale mi jedna prijateljica pogleda u Dubrovniku. Prije smo dobivali iz Makedonije, pa onda iz Slovenije, a sad kažu da je rat spriječio proizvodnju toga“, govori nam ova vrijedna Trebinjka.

Kao matematika

Radila je ona stolnjake, ruho, korporale, albe, pa čak i mitre. „Radila sam mitru – kapu Ratku Periću, našemu dobromu biskupu. I kardinal Vinko Puljić odjenuo je moje misnice na ređenju biskupa Vukšića u Mostaru. To sam vidjela na slikama, to mi je na ponos. Ali znate šta mi se najviše sviđa – kako sam jednu albu uradila. Oko rukava i iznad ruba sam je ukrašavala. To je za mene savršenstvo bilo, tako sam to lijepo uradila. A taj vam je vez isto kao matematika – ako počnete neki račun pa onda dođete do kraja, a brojevi se ne slažu… A onda nekako, imala sam i snage i volje da mi se svuda ono lijepo poklopi, točno žica u žicu složi. Jer to se sve broji kad se radi. Ako se pogriješi, može se isporiti ako nije daleko pogreška. Ali ja brzo 5-6 puta probodem i onda osjetim ako se nešto ne slaže“, objašnjava nam Ivka slikovito.

Iz svake njezine izgovorene riječi odjekuje skromnost, pa tako veli: „Nije moja samo zasluga što sam ja to uradila – don Ante je sve troškove podnio od konca, materijala koji se za to uporabljuje, ma sve. Uvijek mi je bio zahvalan. I naš biskup Ratko mi je uvijek bio zahvalan, darovao mi je lijepe knjige s posvetom koje je on pisao. Sve to čuvam.“

„Svi u životu imamo i lijepe i ružne trenutke, a ja ću vam sada reći o jednom lijepom koji sam doživjela u crkvi. Na patron Trebinjsko-mrkanske biskupije za Sv. Mihovila, don Ante i biskup Perić organizirali su koncert jer su nabavljene nove orgulje – to je za mene ostalo nezaboravno. I uvijek se rado toga sjetim. Bila je puna crkva 2008., 2009., i 2010. bila sam na svakom, i to mi je ostalo u jako lijepu sjećanju“, prisjeća se Ivka.

Od rada nešto, od nerada ništa

Veli kako je u tijeku rata počela vesti za crkvu, kada su još uvijek sa strahom ulazili u nju, a čuvao ih je Španjolski bataljon, te se sjeća kako su se „i oni lijepo ispovijedali i sudjelovali“.

„Sačuvala sam dosta početaka kako započeti vez, a i moja kćerka je sama naučila – nisam je ja učila. Ona je sve naučila iako je završila fakultet, a ja sam njoj puno toga kao djevojčici uradila. Pa za krštenja, pričesti, krizme, udaje, kumstva… Pa su se prije 10-20 godina počele raditi ‘tacne’ koje se uokvire da se nešto na lijepome posluži, i to sam svakom djetetu uradila, čak i muškima. Sve sam ja to njima, dosta tih radova pripremila, svakom posebno, ono što znam da je za koga prikladno. Unuci nisu baš pokazali zainteresiranost za vez, ali nikad nisu rekli ‘a, baba, dosta’ jer svukuda se nalaze one moje krpice“, uz smijeh će Ivka koja primjećuje kako mladež nije zainteresirana za to: „Vidim ja ove curice koje prolaze, samo telefonić, a mene je majka usmjeravala samo rad, rad i rad, i ja sam vidjela da od rada imam nešto, a od nerada nema ništa.“

Utjeha i zahvalnost

Radovi su joj išli svud po svijetu – od Berlina, Londona, pa do daleke Indije. Kažu joj u Dubrovniku kako njezine radove najviše traže upravo Indijci. Cijene se kreću za jednu „kockicu“ od 20-30 eura, a za milje je više od 80-100 eura.

„Ne može se to brzo uraditi, to sve polako ide, usporeno, ali ipak se uradi. Meni je to nekako utjeha, pričinja mi zadovoljstvo. Jer većinom svak’ se raziđe, lijevo, desno, meni ostane malo po kući i oko ručka, i sve to radim vrlo teško jer se slabo krećem. Imala sam zdravstvenih problema sa srcem. Pomogao mi je don Ante puno, ma takav se čovjek više ne rađa, pravi je pastir koji brine o svom stadu. On je prema svakome takav, ne samo prema meni, i nema nas puno. Ja znam i naš biskup, kad bi završila misa i umorio bi se, pogotovo ljeti, on bi sišao među nas pa svakome lijepo pružio ruku, upitao za zdravlje, za obitelj. Jako su obzirni.

Ja bih iskoristila priliku zahvaliti i don Anti i našemu umirovljenom biskupu Periću jer su uvijek i meni i drugima pomagali, naročito u lijekovima, kad nisam imala mogućnosti kupiti ih, niti ih je bilo.

Zamolila bih i da se pripazi na te radove da se ne bi oštetilo. Ovo se ručno pere jer materijali nisu baš postojani, nego ih treba prati u mirišljavim, blagim, tečnim deterdžentima. Glača se preko vlažne krpe, ne jako vrućim glačalom“, brižno poručuje Ivka koja, istina, više ne veze za crkvu, ali ne sumnjamo kako će njezini radovi još dugo krasiti sakralne prostore.