Otkako Crkva razmišlja u slikama, pravi je lik čednosti pronalazila upravo u – rodama. Na prvi pogled jasno je i zašto.
U pravilnim razmacima u ljudskim se srcima budi istančana zanesenost vrlinom čiji protulik u danom času prevladava u društvu. S jednakom pak pravilnošću za tom zanesenošću hita iščašena posvećenost koja naposljetku nadvladava upravo žuđenu vrlinu. Bilo je pitanje vremena kada će društvo koje toliko polaže na trošenje, gomilanje i prikazivanje poput sadašnjega poroditi zanesenost svakovrsnom čednošću – izgleda, posjeda i djelovanja, piše Glas Koncila.
Bilo je jednako tako pitanje vremena kada će srce posvećeno čednosti na štetu svega početi rađati taštinom – istinskim protulikom čednosti.
Bjelina rodina perja podsjeća na čistoću od grijeha; njezina nedohvatna gnijezda prizivlju neokaljanost od svijeta. No čednost zahvaća šire od urođene čistoće i naravne neokaljanosti; a rode i tu širinu svjedoče. Naime, one tamane odbojne životinje – štakore i zmije; rijetko se glasaju, a spavaju stojećke; svake zime putuju na jug, no vraćaju se uvijek istim gnijezdima; odane su drugovima i brižne prema mladunčadi.
Možda sadašnje doba i zapada u taštu čednost – nametljivu, prezrivu i samozadovoljnu – jer ne zna tako čitati stvarnost oko sebe: vidjeti rodu te razumjeti čednost. Pa ipak, i onaj tko je za slike nepismen, u Mariji će pronaći više od slike. Živu čednost – i darovanu čistoću i izvojevanu neokaljanost. Ali i bespogovornu borbu protiv napasti; poniznu šutnju i skrovito mrtvljenje; odvažnost u hodočašćenju i ustrajnost u razmatranju; bračnu odanost na smrt i roditeljsku brižnost do križa. Bog je Marijinu neoskvrnjenost očuvao zbilja širokom – toliko da njome može zahvatiti sve.