Mezopotamija kao geografski naziv (regionalni toponim) za ogromnu aluvijalnu ravnicu između dviju velikih rijeka, Eufrata i Tigrisa, koji se redovito koristi i danas, helenističkog je podrijetla. Na grčkom je to Μεσοποταμία, u ženskom rodu supstantivirani (poimeničeni) pridjev μεσοποτάμιος koji znači „između rijekā“ ili „između dvije rijeke“. Javlja se u vrijeme dinastije Seleukida ili Seleukovića (od 305. do 64. god. pr. Kr.). Primjerice, u 2. st. pr. Kr. navodi ga grčki povjesničar Polibije. Dotični naziv, međutim, nikako nije nešto izvorno i lokalno, nego je dapače nešto strano te prilično kasno – kasni više od tisuću godina za onim originalnim te dolazi iz druge kulture, u doba koje je vremenski i civilizacijski te svojim mentalitetom veoma daleko od onog izvornog.

Taj je grčki naziv donekle sličan biblijskom izrazu ‘ăram nahărayim (Post 24,10; Pnz 23,4; Suci 3,8.10; 1Ljet 19,6; Ps 60,1) u kojemu – prema klasičnim gramatikama hebrejskog jezika – imenica za rijeku, nāhār, dolazi u obliku duala, nahărayim, pa se stoga čini da također pretpostavlja i podrazumijeva dvije rijeke. Odgovarajući aramejski naziv dokumentiran je u izvorima odmah nakon usvajanja starog aramejskog jezika kao lingua franca Neo-Asirskog Carstva u 8. st. pr. Kr., nakon njega se javlja i hebrejski naziv, a tek naposlijetku grčki kao njihov prijevod. Doista, i Septuaginta, grčki prijevod hebrejske Biblije korišten od sredine 3. st. pr. Kr. za potrebe helenističke židovske dijaspore u Aleksandriji u Egiptu, i Josip Flavije, rimski židovski povjesničar 1. st., hebrejski izraz ‘ăram nahărayim na grčki prevode upravo kao Μεσοποταμία. Pritom treba napomenuti da, dok kasniji klasični grčki pisci koriste naziv Mezopotamija uglavnom za svo područje između Eufrata i Tigrisa, baš kao što se to pod njihovim utjecajem tradicionalno čini i danas, biblijska uporaba hebrejskog izraza ‘ăram nahărayim ipak ne odgovara takvoj kasnijoj uporabi imena Mezopotamija. Naprotiv, taj se biblijski izraz odnosio samo na jedan dio onoga što se u helenističkom razdoblju počelo nazivati Mezopotamija.

Najranije poznato pojavljivanje semitskog imena takve vrste u egipatskim izvorima nalazi se u posljednjem paragrafu autobiografije Ahmozisa, vojnog časnika Tutmozisa I., trećeg faraona 18. dinastije. Prema tome, u Egiptu je već u kasnom 16. st. pr. Kr. u uporabi bio naziv n’h’ryn’. Još je tada egipatskim pisarima bilo posve jasno da je taj geografski naziv povezan s rijekom, budući da su uz njega bilježili ne samo determinativ za zemlju nego i determinativ za vodu. Inače, u drevnim jezicima poput sumerskog, akadskog i egipatskog, determinativ je znak (ideogram) kojeg se piše, ali ne čita i ne izgovara, jer on u pismu samo naznačava leksičko-semantičko polje riječi kao logičku kategoriju kojoj pripada pojam uz kojeg taj znak dolazi te tako pomaže u razumijevanju teksta. Egipatski pisari pritom ne pokazuju nikakve sumnje da je taj naziv gramatički bilo što drugo osim singulara. Čini se da je svijest da ta riječ nije ni plural ni dual – nego da je dapače singular – preživjela sve do ranih kršćanskih stoljeća. Naime, Targum Onqelos je hebrejski ‘ăram nahărayim preveo kao aramejski ‘ăram ḏ’al p^erat, dakle kao „Aram koji je na Eufratu“. Osim toga, naziv n-h-ry-n iz egipatskih tekstova se u tzv. pismima iz el-Amarne u 14. st. pr. Kr. – diplomatskoj korespondenciji između egipatske administracije i njihovih predstavnika u regijama Kanana, Djahy i Amurru kao sastavnim dijelovima područja Retjenu, područja tzv. Plodnog polumjeseca uz istočnu obalu Sredozemnog mora koje je tada bilo pod egipatskom vlašću, pisanima mezopotamskim klinopisom na glinenim pločicama te regionalnim ili perifernim dijalektom akadskog jezika – u tri pisma javlja u obliku Naḫrim(a), što bi se stoga činilo kao izgovor koji je tada prevladavao na tim područjima. Otprilike se u isto doba, za vrijeme Amenhotepa III., devetog faraona 18. dinastije, upravo n-h-ry-n navodi kao sjeverna granica područja pod egipatskim utjecajem. Taj se drevni egipatski naziv u egipatskim tekstovima spomenute 18. dinastije redovito identificira s Kraljevstvom Mitanni s kojim je Novo kraljevstvo Egipta tada bilo u sukobima, u borbi za prevlast nad resursima i trgovačkim putovima na području uz istočnu obalu Sredozemnog mora koji su povezivali Egipat i Mezopotamiju. Egiptolozi su uglavnom mišljenja da se u natpisima Tutmozisa III., šestog faraona 18. dinastije iz 15. st. pr. Kr., pod izrazima „voda Naharina“, odnosno „voda velikog zavoja Naharina“ (kako stoji na steli iz Karnaka, koja se nalazi u Egipatskom muzeju u Kairu) ili „veliki zavoj Naharina“ (kako stoji na obelisku iz Karnaka, koji se nalazi u Istanbulu na nekadašnjem hipodromu Konstantinopola i današnjem Trgu sultana Ahmeta te je poznat i kao Teodozijev obelisk) misli upravo na rijeku Eufrat – dakle, na samo jednu rijeku i njezin veliki zavoj – koja je dijelila spomenuta područja.

Na temelju tih bi jezičnih i povijesnih spoznaja s obzirom na geografiju trebalo preispitati i biblijski izraz ‘ăram nahărayim kojeg čitamo u masoretskom tekstu. Njegov dualni nastavak -ayim, iz kojega se čini da se pretpostavljaju i podrazumijevaju dvije rijeke, najvjerojatnije je produkt tek naknadnog i mnogo kasnijeg razvoja. Naime, riječ je o razvoju hebrejskog jezika i pisma koje je djelo tzv. masoretā. Oni su negdje između 6. i 10. st. u biblijske tekstove, koji su ranije sadržavali samo konsonantski ili nevokalizirani tekst jer se u hebrejskom i mnogim drugim semitskim jezicima vokali izvorno nisu bilježili u pismu, unijeli novi sustav potpune vokalizacije kojeg su razvili, pa se taj i takav tip teksta po njima i naziva masoretski tekst. Iz toga slijedi da su svi vokali koje danas imamo u tom tekstu tek naknadni i mnogo kasniji produkt jedne masoretske tradicije, odnosno da sva čitanja ovise o onome što su i kako masoreti razumjeli tisućljeće do dva nakon što su ti tekstovi izvorno napisani, što pak bitno ovisi o njihovim sposobnostima i mogućnostima, pa tako i o njihovim ograničenjima. Isti je niz izvornih konsonanata, dakle, jednako tako mogao biti vokaliziran i kao ‘ăram nahărīm, u kojemu bi – prema klasičnim gramatikama hebrejskog jezika – imenica za rijeku, nāhār, bila doduše u obliku plurala, nahărīm, ali bi pritom prilično vjerno u pismu odražavala izgovor mnogo starijih i ranije posvjedočenih izraza koji su u drugim jezicima imali sadržaj singulara i bili u obliku singulara, no tako uneseni u hebrejski jezik odjednom naizgled imaju oblik plurala. Izraz ‘ăram nahărīm označavao bi stoga dio Naharim područja Aram, što je analogno upotrebi izraza ‘ăram dammeśeq koji označava dio oko grada Damaska područja Aram (aramejsku državu s Damaskom kao središtem).

I dok dualni oblik ‘ăram nahărayim kao zemlja dvije rijeke jednima pod utjecajem tradicionalne uporabe kasnijeg i stranog naziva Mezopotamija sugerira područje između rijekā Eufrat i Tigris, a drugima pak područje između rijekā Eufrat i Habur ili Eufrat i Oront, pluralni bi oblik ‘ăram nahărīm prema nekima jednostavno označavao zemlju rijekā, blisku egipatskom imenu n-h-ry-n, a ona bi obuhvaćala znatan dio područja s obje strane Eufrata, protežući se na istok sve do Tigrisa i na zapad sve do Oronta, uključujući pritom i sve njihove pritoke. Jasno je da je u svakom slučaju Eufrat središnja i referentna točka tog područja. Prema tome je ‘ăram nahărayim / ‘ăram nahărīm biblijski izraz za drevnu zemlju Aramejaca koji se odnosi na regiju duž tog velikog zavoja rijeke Eufrat kojeg egipatski izvori spominju još u 15. st. pr. Kr., u doba kada Hebreji kao narod još niti ne postoje.

Treba reći i da je na toj liniji čak i najranija grčka uporaba imena Mezopotamija, koja se tako razlikuje od one kasnijih klasičnih autora. Vidljiva je iz Aleksandrove anabaze koja je doduše napisana tek u kasnom 2. st., ali se izrijekom poziva na ranije izvore iz vremena Aleksandra Velikog te tako svjedoči o uporabi koja datira u 4. st. pr. Kr. U tom je djelu naziv Mezopotamija korišten upravo za označavanje zemlje istočno od Eufrata u sjevernoj Siriji.

Nadalje, sirijska verzija Starog zavjeta iz 2. st. donosi odgovarajuće izraze ʾārām nahrīn i bêṯ nahrīn. I dok to može, ali i ne mora, implicirati vjerovanje da je nahrīn plural, kasnije je takvo vjerovanje postalo veoma rašireno i uglavnom opće prihvaćeno, što dokazuju alternativne varijante u klasičnom sirijskom jeziku koje uključuju nazive bêṯ nahrawwāṯā („između rijekā“) i meṣ’aṯ nahrawwāṯā („sredina rijekā“) u kojima je nahrīn zamijenjen s nahrawwāṯā, normalnim ženskim rodom plurala.

Međutim, kao što je već istaknuto, u prethodnim je razdobljima, još u brončanom dobu, odgovarajući naziv korišten od strane lokalnog stanovništva označavao samo krajnji sjeverozapadni dio te goleme aluvijalne ravnice između Eufrata i Tigrisa, onaj koji se nalazio istočno od Eufrata i koji je bio zatvoren njegovim velikim zavojem – uglavnom u današnjoj sjevernoj i sjevernoistočnoj Siriji te krajnjoj jugoistočnoj Turskoj i krajnjem sjeverozapadnom Iraku – koji je tako činio svojevrstan „otok“ plodnog tla omeđenog tokom te rijeke. Čak se i danas upravo to područje na arapskom naziva al-Jazīrah, što je u prijevodu doslovno „Otok“. Naime, u vrijeme Efrema Sirijskog, crkvenog oca iz 4. st., posvjedočena je uporaba još jednog sirijskog naziva tog područja – Gĕzirthā, što doslovno znači „Otok“ – a još u 3. st. Filostrat, grčki sofist rimskog doba, navodi da su Arapi označili područje Mezopotamije upravo kao otok. Sirijski je izraz Gĕzirthā potom, od prve polovice 7. st. i početka muslimanskih osvajanja, u obliku al-Jazīrah postao uobičajen arapski naziv za to područje, a zadržao se sve do naših dana.

S tim u vezi, najstariji zabilježeni naziv tog područja jest izvorni akadski izraz birit nārim koji prema svojoj etimološkoj analizi znači „između rijeke“. Akadska imenica za rijeku, nāru(m), u tom izrazu dolazi kao nārim, što je nedvojbeno genitiv singulara, a ne duala ili plurala. Tako izvorni naziv tog geografskog područja znači „između rijeke“, jer u njemu se radi samo o jednoj rijeci (Eufratu), a ne „između rijekā“ ili „između dvije rijeke“ (Eufrata i Tigrisa), kao što je to prema stranom i kasnom grčkom nazivu iz helenističkog razdoblja.

Dakle, na početku je u akadskom jeziku izvorni izraz označavao tek relativno mali dio golemog područja koje mi danas razumijevamo pod geografskim nazivom Mezopotamije, a bio je izvorno definiran tek jednom rijekom (Eufratom) između čijeg se velikog zavoja nalazi; sličan geografski koncept izražava i egipatski jezik; kasnije je, preko aramejskog jezika, u hebrejskom jeziku otprilike isto područje u skladu s tadašnjim razumijevanjem toga jezika i njegovih oblika, pri čemu očigledno nisu bili prepoznati raniji izvori i tradicije iz kojih je naziv preuzet, bilo pak definirano dvjema rijekama (Eufratom i Tigrisom) jer se ono, gledajući iz te perspektive, ipak nalazi između njih, što potom dodatno pojačava i sirijski jezik; naposlijetku je u grčkom jeziku naziv protegnut na čitavo područje između (i oko) tih dviju rijeka (Eufrata i Tigrisa) na koje se primjenjuje, od Armenske visoravni u kojoj izviru te između planinskih lanaca Taurus i Zagros sve do Perzijskog zaljeva u kojeg utječu, uključujući tako, osim sjeverne, sjeveroistočne i istočne Sirije, gotovo cijeli današnji Irak, jugoistočnu Tursku, pa čak i sjeverozapadni i zapadni Iran, a u takvoj se uporabi zadržao sve do naših dana.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.