Jedna od najomiljenijih pučkih korizmenih pjesama svakako je sekvenca (posljednica) “Stala plačuć’ tužna Mati”. Toliko je omiljena da se pjeva kod svih korizmenih pobožnosti, osobito kod pobožnosti Križnoga puta, a jednako je poznata i kao misna popijevka. Dok čitamo ili slušamo njezine stihove, ne možemo ne postaviti pitanje čija su je usta prva ispjevala i čije je srce bilo toliko pobožno da je moglo tako duboko osjetiti bol Velike Majke – Patnice pod križem?

Pjesnik koji je ispjevao ovu pjesmu zove se Jacopone da Todi (1228.-1306.). Njegovu je pjesničku dušu za ovo malo remekdjelo nadahnuo sam dobri Bog jer je dopustio da mnogo pretrpi u svome životu. Dogodilo se to godine 1268. kada je njegov očinski grad Todi u Italiji slavio veliku svečanost. Na počasnoj tribini, uz ugledne građane, sjedile su najodličnije gradske gospođe, a među njima i Jacoponeova supruga, koju je veoma volio i za koju je pred prijateljima govorio da je prava svetica. Za vrijeme svečanosti došlo je do strašne nesreće, prenosi KTA.

Strašan gubitak svete žene duboko ga je potresao!

Tribina se srušila, a pod ruševinama se našla i njegova supruga. Teškom mukom izvukao je svoju polumrtvu suprugu ispod ruševina. Da joj pomogne, počeo joj je otkopčavati svilenu gospodsku haljinu. Ispod svilene haljine provirila je košulja od oštre, grube kostrijeti. Bilo je to pravo pokorničko odijelo svete žene. Napola ugasle oči njegove supruge posljednji put su ga pogledale. I kao da su mu govorile: “Ovo je za tebe!” Strašan gubitak svete žene duboko ga je potresao. Otišao je u franjevački samostan i postao pobožan sluga Božji. U samostanu je ispjevao tu prekrasnu pjesmu “Stala plačuć’ tužna Mati” (Stabat Mater dolorosa).

Pučki napjev ove pjesme nastao je u 16. stoljeću u raznima varijantama, prilagođujući se duhu i zakonima pojedinih jezika. Ljepota i umjetnička snaga teksta potaknula je veliki broj skladatelja na njegovu glazbenu obradu. Među prvima ga je Josquin des Prés obradio za četveroglasni mješoviti zbor s petom dionicom (tenor vagans) bez riječi. Palestrina je to učinio za osmeroglasni zbor. Njegovo djelo je osobito važno u harmonijskom pogledu. Skladatelji A. Steffani, zatim A. Scarlatti, G. C. M. Clari, a osobito G. B. Pergolesi ostvarili su na ovaj tekst djela koja prelaze okvire liturgijske glazbe.

Među ostalim skladbama koncertnoga karaktera treba svakako istaknuti Stabat Mater L. Boccherinija, F. Schuberta, G. Rossinija, G. Verdija, A. Dvoraka, Ch. Stanforda, K. Szymanowskog, K. Pendereckog i našeg I. pl. Zajca. Očekujemo da će današnji, ali i budući skladatelji potaknuti, također, ljepotom i snagom ovoga teksta stvarati nova vrijedna glazbena ostvarenja.

Poslušajte gregorijanski napjev ove veličanstvene posljednice!

Izvor: Crkva na kamenu/ KTA