Ne slijedimo zapovijedi jer ih ne doživljavamo kao Božji savjet za sreću, već ih osjećamo kao ograničenja koja koče našu volju, piše Aleteia. Prekrasna priča o izgubljenom sinu ili milosrdnom ocu je poput slušanja priče našeg života. Otac nas poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi, da iskusimo trojstvenog Boga, da uživamo u nebeskom životu i da iskusimo djelić vječnog blaženstva već na ovom svijetu.

Ali što radimo kad nas obuzme umišljenost, sebičnost i grijeh? Tada smo poput izgubljenog sina i kažemo: “Oče, daj mi nešto što mi pripada jer želim vidjeti svijet i raditi ono što mi srce želi!” Ograničenja umjesto savjeta za sreću. Stoga zanemarujemo Isusov poziv: “Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.” (Iv 15,10).

Umjesto da ih gledamo kao Božji savjet za sreću, 10 božjih zapovijedi osjećamo kao ograničenja koja koče našu slobodnu volju. A tako arogantno tvrdimo da možemo uzeti ono što nam pripada i jednostavno raditi ono što nam srce želi.

Očev zagrljaj koji ne blijedi

I tako smo kao izgubljeni sin neko vrijeme uživali i osjećali se sretno, slijedili svoje srce, a zapravo uživali u lijenosti, zabavama, stalnim putovanjima, neurednom seksu…Istodobno smo izgubili bogatstvo spoznaje da smo sinovi Božji. A kad smo se gotovo pretvorili u životinje, zbog Božje nevjerojatne milosti i ljubavi u strahu smo se pokušali približiti Gospodinu.

Ovo je najdirljivije, najdublje i najdivnije iskustvo koje obilježava naš život: iskustvo Božjeg milosrđa u kojem ponovno živimo. Ovaj Otac nikada ne osuđuje, već nas nježno grli i raduje se s nama. Pa radujmo se i podijelimo svoju radost s drugima!