Zagrepčanin o. Tin Šipoš (OC) dragovoljno se javio za odlazak u kartuziju u daleku Južnu Koreju, napustivši tako kartuziju u Ulmu u Njemačkoj, posvjedočili su njegovi roditelji Marija i Velimir Šipoš.

Bračni par Šipoš, naime, u svojoj zrelijoj dobi volontira kod pavlina u Sveticama u programu “Vikendi Srca Marijina” za bračne parove i supružnike željne djece. Ovaj samozatajan i skroman bračni par ispričao je za Book.hr svoju životnu priču, obilježenu dvama događajima: smrću sina Frana i odlaskom starijeg sina Tina u najstroži muški klauzurni red.

Oni koji su s Tinom imali sreće studirati jako dobro pamte da je već u drugom semestru prve godine KBF-a u Zagrebu, kao dijecezanski bogoslov, mijenjao dr. Zvonimira Izidora Hermana u nastavi grčkoga jezika i da je u ispisivanju hebrejskog jezika znao ispraviti bibličara dr. Adalberta Rebića.

Njegovi roditelji Marija i Velimir upoznali su se u studentskim danima. Vjenčali su se kada je ona imala 23 godine, a on 27. Dvije godine kasnije rođen je Tin.

“On je od rođenja bio jako ‘živo dijete’. Porod je bio težak; carski rez, oživljavanje djeteta. I on i ja imali smo sepsu. Bilo je pitanje hoće li preživjeti. Došao je iz rodilišta s nažuljanim petama, jer je stalno trljao nogama. Cijelo je djetinjstvo bio zainteresiran za sve”, kaže njegova majka.

Iako su mu jako puno čitali, nikad mu nije bilo dosta. Napose je volio bajke, tako je usvojio mnoge arhaične izraze kojima je često u školi iznenađivao profesore. Već s osam godina krenuo je u Studenski centar u računalnu radionicu gdje je naučio programirati. Bio je toliko odličan učenik da je prešao direktno iz trećeg u peti razred osnovne škole.

Tinov put prema duhovnom pozivu započeo je u osnovnoj školi jer su ga već tada zanimali baš kartuzijanci. Jednom prilikom, na izletu, prolazili su pokraj njihovog samostana i njemu je to bilo jako zanimljivo. Tko su ti kartuzijanci? Kako to sve izgleda? – pitao je tada roditelje i u konačnici: Bi li im smetalo da ode u sjemenište? “Rekli smo mu da slobodno ode i da se uvijek može vratiti kući.”

Jedno je vrijeme u formaciji bio na Fratrovcu, a potom na Šalati gdje je upoznao p. Marka Glogovića s kojim se družio. Bilo je tu i prvih kriza vjere, prisjetili su se. On je, naime, bio dosta zreo i puno je čitao. Mislio je da će se tamo puno moliti i slično, a neki su dečki slušali i ‘narodnjake’ i kartali. Tin je odlazio na koncerte klasične glazbe i bilo mu je teško podnositi atmosferu u slobodno vrijeme u sjemeništu na Fratrovcu. Tada se zakratko i vratio u roditeljski dom.

Svećenik vlč. Ivica Berdik, koji ga je i prvi puta odveo u sjemenište na razgovor, poticao ga je da odustane od sjemeništa, neka završi gimnaziju i upiše teologiju kao što je Berdik učinio. Tin se ipak vratio u sjemenište i poslije je rekao da mu je to bilo dobro iskustvo i da mu nije žao.

Posjet p. Piju u Pleterju s vlč. Ivicom Berdikom (2018. godine)

Završio je studij teologije u Zagrebu. Dvije godine služio je kao kapelan u Ludbregu. Poslan je na poslijediplomski studij u Rim nakon čega je tri godine bio župnik u Koblenzu u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Njemačkoj. Dok je bio u Koblenzu otišao bi u kartuzijanski samostan pokraj Ulma. Prije toga obišao je kartuzije na Calabriji, u Serra San Brunu i Pleterjama. No, odabrao je samostan kod Ulma jer su se tamo strože poštivala pravila.

U Koblenzu je bila dosta kaotična situacija; laici su bili podijeljeni, a bilo mu je i jako naporno jer je župa bila prostorno velika. No to nije najvažnije. Više mu je smetala konfuzija i nesloga među vjernicima. Stupio je u kartuzijanski red i odabrao redovničko ime Pio Maria.

Na početku je proživljavao krize dok se – kako je posvjedočio roditeljima – nije potpuno odlučio za taj redovnički poziv. Prošlo je više godina dok se konačno nije odlučio. “Rekao nam je: ‘Ako bi u konačnici izašao i odustao, ne bih ponovno volio biti župnik’. Nema takav poziv. Mi smo ga svake godine posjećivali”, kažu Marija i Vladimir.

Nakon deset godina provedenih u samostanu kod Ulma (u njemačkoj pokrajini Baden-Württemberg ), Tin je učinio još jedan veliki iskorak – otišao je u kartuziju u Južnu Koreju. Osnovali su je u dalekoj Aziji 2012. stariji svećenici iz Francuske, Nizozemske i Njemačke.

“S obzirom da su svi oni već u poodmakloj dobi, imaju više od 70 godina, trebao im je netko mlađi da bude učitelj novaka koji bi tamo dolazili. Pet su godina tražili dobrovoljca i nitko se prije našega o. Pija nije javio. Kada su ga pitali želi li to, odgovorio je da mu je svejedno gdje je, jer je uvijek s Bogom.”

Neke su me kolegice pitale kako sam to dopustila, jer je pametan. Znači da bi samo bedasti trebali ići u samostan?!

Otišao je u srpnju prošle godine. Prvo je tri mjeseca bio na prilagodbi. U Zagrebu su mu pronašli gospođu iz Koreje koja mu je davala instrukcije iz jezika. Inače se služi s dvanaestak jezika, a sad uči kineski jer je uvidio da je to temelj i za korejski i za vijetnamski kojim se već otprije služi, svjedoče roditelji.

“Neke su me kolegice pitale kako sam to dopustila, jer je pametan. Znači, samo bedasti bi trebali ići u samostan”, nasmijala je i sebe tim riječima Marija Šipoš koja je sa svojim Velimirom suradnju u programu ‘Vikendi Srca Marijina’ počela sasvim slučajno.

Na jednoj duhovnoj obnovi Inicijative ’40 dana za život’ upoznali su p. Marka Glogovića koji im je ponudio živjeti u kući nekoć namijenjenoj za majke s djecom Udruge ‘Betlehem’. Pater se bojao da će tu biti sami, daleko od prijatelja, a posebno jer nemaju auto. Međutim, brzo su uspostavili kontakt s ljudima u selu. Prebace ih i u Karlovac i u Ozalj i na njih se uvijek mogu osloniti.

U kuću su se preselili u veljači 2017. i u ožujku je već bio prvi seminar za parove željne djece. Duge su liste čekanja, a pred njima je ovih dana još jedan izazov – otvorenje ‘Nazaretske kuće’ za bračne parove željne djece.

“Zanimljivo je da nikad u životu nismo imali nikakvu vikendicu, a onda vam Božja providnost podari ovu prekrasnu kuću. I dok smo ovdje, čuvamo je kao svoju”, zaključili su svoje svjedočanstvo Marija i Velimir Šipoš za Book.hr koje u cijelosti možete pronaći na linku.