Na Badnjak i Božić 1914. u rovovima se Prvoga svjetskog rata dogodila nevjerojatna, gotovo bajkovita scena. Njemački i britanski vojnici, kao i manji broj francuskih, prekinuli su vatru, napustili rovove i stupili na tzv. „ničiju zemlju“ između borbenih linija, gdje su se podružili s neprijateljima i izmijenili poklone.
Božićno primirje naziv je za niz neformalnih prekida vatre na Zapadnom bojištu Prvoga svjetskoga rata 1914. godine. Vojnici zaraćenih država tada su na nekoliko dana obustavili paljbu i susreli se na “ničijoj zemlji” između rovova, izmijenili vijesti i poklone, razgovarali, pjevali božićne pjesme pa i igrali nogomet. Provodila se razmjena zarobljenika kao i zajednički pogrebni obredi, piše Povijest.hr
Kontekst primirja: početak rata na Zapadnome bojištu
Zahvaljujući složenom sustavu međudržavnih saveza i ugovora na početku 20. st., rat između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije koji je uslijedio nakon ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. ubrzo je prerastao u sukob svjetskih razmjera.
Na strani Srbije stale su sile Antante – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija, dok su Austro-Ugarsku poduprle Njemačka i Osmansko Carstvo.
Nijemci su prije rata pripremili strategiju prema kojoj su smatrali da je jedini način na koji Njemačka može pobijediti rat na dva bojišta (Zapadno i Istočno) da u što kraćem roku prisili Francusku na predaju. Kako je Francuska na granici s Njemačkom posjedovala velik sustav utvrda, plan je predviđao da ga se zaobiđe napadom kroz neutralnu Belgiju.
Oko 100 000 vojnika sudjelovalo je u spontanom blagdanskom primirju
Nijemci su brzo napredovali ali su zaustavljeni u bitci kod Marne. Kako nijedna strana nije uspjela probiti neprijateljsku liniju na južnoj polovici bojišta, nastao je niz bitaka u kojoj je svaka strana pokušala neprijatelju prići s boka, a to je bilo najlakše sa sjevera u Flandriji, gdje još nije postojala jasno definirana crta bojišta. Tako je nastala tzv. “Trka do mora”, koja je također završila pat-pozicijom jer niti jedna strana nije uspjela postići odlučujuću pobjedu.
Obje su se strane ukopale te je počela faza pozicionog (rovovskog) ratovanja. U početku su prekidi vatre dogovarani zbog poplavljivanja rovova uslijed jakih kiša ili kako bi se iz “ničije zemlje” iznijela mrtva tijela, ali s vremenom se to proširilo na dogovore o nenapadanju za vrijeme objeda ili tijekom noći, da bi na kraju došlo i do slučajeva u kojima bi vojnici posjećivali neprijateljske rovove i izmijenili vijesti. Bilo je i slučajeva gdje bi vojnici uvečer zborno pjevali, katkad s ciljem da zabave ili blago zadirkuju protivnika.
Prvi svjetski rat (snimka zaslona)/Foto: Povijest.hr
Božić u rovovima i na “ničijoj zemlji”
Na Badnjak 1914. na Zapadnom se bojištu dogodilo nešto doista nevjerojatno – oko 100 000 vojnika sudjelovalo je u spontanom blagdanskom primirju. Prvi zabilježeni slučaj dogodio se u regiji Ypres u Belgiji. Nijemci su zapalili svijeće i svjetiljke te ih postavili na svoje rovove, a zatim su počeli pjevati božićne pjesme. Britanci su im se uskoro pridružili, a zatim su si vojnici (uključujući časnike) obiju strana međusobno zaželjeli sretan Božić.
“Između nas i naših prijatelja nasuprot nas postoji neka vrsta nedogovorenog i neodobrenog, ali razumljivog i poštivanog primirja”
Uslijedio je susret u “ničijoj zemlji”, gdje su jedni drugima podarili simbolične poklone poput gumbiju, kapa ili malih količina hrane, pića i duhana. Na nekim su sektorima bojišnice održane zajedničke božićne mise na latinskom jeziku. Na nekim je mjestima primirje potrajalo sve do Nove Godine. Sačuvana su i svjedočanstva o tome kako su neki vojnici popili previše i zaspali u protivničkim rovovima, pa se idućeg jutra ispričali tamošnjim “stanovnicima” i vratili se natrag na svoju crtu bojišnice.
Te noći nije ispaljen niti jedan metak
Jedan od svjedoka primirja, britanski satnik Robert Patrick Miles ovako je opisao svoj doživljaj primirja: “Petak (Božić). Slavimo najnevjerojatniji Božić kojeg je moguće zamisliti. Između nas i naših prijatelja nasuprot nas postoji neka vrsta nedogovorenog i naravno neodobrenog, ali itekako razumljivog i skrupulozno poštivanog primirja. Čudno je da, izgleda, postoji samo na ovome dijelu borbene linije – s naše desne i lijeve strane još uvijek veselo pucaju jedni po drugima. Stvar je započela prošle noći – bila je posebno hladna noć, s bijelim mrazom – kada su nam Nijemci nedugo nakon zalaska sunca počeli vikati ‘Sretan Božić, Englezi!’. Naravno, naši su im dečki uzvratili, a zatim su mnogi s obiju strana nenaoružani napustili rovove i sreli se na osporenoj, hitcima prošaranoj ničijoj zemlji između borbenih linija.
Dogovor je bio da primirje traje do ponoći, zapravo se odužilo do kraja idućeg dana (Štefanja)
Tu je spontano sklopljen dogovor da nećemo gađati jedni druge do iza ponoći. Svi su se ljudi bratimili otprilike na pola puta između rovova (mi im naravno nismo dozvolili da se previše približe našoj liniji) i izmijenili cigarete i laži na vrlo prijateljski način. Te noći nije ispaljen niti jedan metak.” Satnik Miles je zapisao i da je od Nijemaca saznao kako im je rat već dojadio te se zapitao zašto se uopće bore jedni protiv drugih. Iako je dogovor bio da primirje traje do ponoći, zapravo se odužilo do kraja idućeg dana (Štefanja) jednostavno zato što se Nijemci još nisu željeli vratiti borbama, a Britanci su odbili pucati na njih jer su smatrali nečasnim gađati nespremnog protivnika.