"Sotona se boji čovjeka koji moli. Zato ga želi više napastovati, te su za čovjeka molitve đavolski napadi učestali, ali su oni i potvrda njegovog ispravnog puta. A svetost i primjer života onih čija imena izgovaramo boljka su Sotoni jer su to osobe koje su ga svojim životom i svojom vjerom u Boga za života svladali. Osim toga, molitva krunice, kao i ostale molitve duboka su teologija i ispovijed vjere koja naznačuje Božju svemoć te se Sotona s njima suočava iznova sa svojom mizernošću. Od tuda sva ta agresija, vika i hula. Krunica je oružje protiv Sotone, ali krunica je i oruđe u spasenju duša", rekao je vlč. Nebojša Stipić, službeni egzorcist Subotičke biskupije.
U dogovoru s voditeljem Facebook stranice Blagoslovljen budi donosimo vam razgovor sa vlč. Nebojšom Stipićem koji vrši službu egzorcista Subotičke biskupije. U nastavku možete pronaći odgovore na mnoga pitanja vezana uz ovu temu i navedenu službu.
Za početak nam se možete možda ukratko predstaviti i opisati ukratko svoj put do svećeništva.
Teško je u što kraćim crtama izreći ono što smatram svojim putem svećeništva. Put je to valovit i pun preokreta. Ne potičem iz tradicionalne katoličke obitelji. Odrastao sam u kršćanskim vrijednostima, ali ne i s kršćanskom tradicijom. Imao sam slobodu i misaonu autonomiju u ono što ću vjerovati i kako ću živjeti. Ipak sam prvi u obitelji koji je krenuo u Crkvu a poslije mene su to učinili i moji roditelji i sestra. Bio je to početak i mojeg svećeničkog zvanja koje je prolazilo kroz mnoge krize, mnoga propitivanja, ali i mnoge spoznaje i blagoslove. Volim reći da sam svoju vjero otkrio i potvrdio pod mikroskopom, jer sam veliki zaljubljenik u znanost, a životnim put me je odveo do studija poljoprivrede u Osijek gdje sam otkrio dublji i uzvišeniji smisao vjere, a poslije i svećeništva.
Danas ste službeni egzorcist Subotičke biskupije. Jeste li ikada prije razmišljali da bi mogli vršiti tu službu i što je uopće potrebno da bi netko mogao obavljati tu službu u Crkvi?
Duboko sam u svome srcu nosio „nešto“ što nalikuje na neku spoznaju da mi se u životu susretati sa Zlim lice u lice, i da će mi njegovo djelovanje biti bojno polje prije svega za vlastito spasenje a onda i za spasenje sviju koje Gospod bude stavio na moj životni put. Ali biti službenim egzorcistom nisam se nadao niti imao želju. Svakako da sam se htio boriti sa Zlim, i nekako je u našem narodu, ali i općenito u ovim našim narodima Balkana u genomu ta „borbenost“ i taj stav da smo „protiv“, odigrala ulogu da previše i ne bježim od takve službe. Ipak za mene je ta veliko priznanje ali i još veća odgovornost s obzirom na to kakve karakteristike treba da ima jedan svećenik egzorcist. Svećenik egzorcist mora posjedovati mnoštvo kvaliteta kao što su teološka i intelektualna formacija, poznavanje psihijatrije, duhovna razboritost, analitička distanca, te da je čovjek molitve i askeze. Ovo sve navedeno nalikuje na čovjeka „sveca“, no naravno da nitko ne posjeduje sve kvalitete i zato su nama egzorcistima i drugi potrebni kao pomoć, bila ona molitvena, duhovna ili stručna u vidu psihijatara i psihologa. U šali kažem, jer je i to jedna od odlika egzorcista, da moram biti najveći sumnjivac, tj. moram biti posljednji koji će vjerovati da je posrijedi opsjednuće. S druge strane moram imati čvrstu vjeru u borbi protiv samoga Zloga. Ne smijem biti lakovjeran i moram dobro propitivati i provjeravati. Sam „veliki egzorcizam“ može obavljati samo svećenik kojemu se daje posebno i izričito dopuštenje mjesnog ordinarija/biskupa.
Sam „veliki egzorcizam“ može obavljati samo svećenik kojemu se daje posebno i izričito dopuštenje mjesnog ordinarija/biskupa.
Rijetko koja biskupija danas ima svog službenog egzorcista. Kolika je potreba za tim i da li vam dolaze i ljudi u potrebi iz drugih krajeva?
Ne mogu sa sigurnošću tvrditi kolika je brojčana zastupljenost egzorcista u biskupijama svijeta. Primjetno je da se broj egzorcista povećava kao i da sama Crkva u svijetu vodi ovakvu pastoralnu brigu za svoj narod koja je možda u minulim vremenima bila pomalo zapostavljena. Ipak je pastoralna razboritost i briga ona koja određuje u vidu mjesnog ordinarija službenike tj. svećenike egzorciste. Osobno sam susretao i vodio razgovore s ljudima iz drugih krajeva posebice Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Švicarske i Austrije, ali sam im uvijek preporučavao „lokalno“ tj. mjesnog egzorcistu, jer je ne rijetko egzorcizam boj koji može da potraje i koji treba da ima svoj kontinuitet.
S obzirom da mnogi danas sa sumnjom gledaju na postojanje sotone kao konkretnog bića i neprijatelja ljudi, tako isto i obred egzorcizma gledaju više kao neku fantaziju, filmski scenarij. Za vjernike je neupitno da sotona postoji jer nas tome uči Isusova riječ i Crkva, a i u svakom Očenašu molimo za izbavljenje od Zloga. Zanima nas možda neko vaše prvo očito iskustvo susreta sa Zlim koje bi onako raspršilo sumnje i onih koji još uvijek nisu dovoljno svjesni u tu duhovnu stvarnost o kojoj nam govori Isus i Crkva.
Mislim da je sama pojavnost tj. očitanje demonske sile jedan od najkraćih dokaza ove zle stvarnosti, iako ako netko neće da vjeruje može čak i tada naći „argument“ protiv. I to nije ništa novo. Isus je uskrsavao mrtve i činio mnoga čudesa pa ga sve to nije sačuvalo od nevjere ljudske koja je izrodila Njegovu muku i smrt. Moj prvi i očiti susret sa Zlim bio je u Osijeku u studentskim danima na Poljoprivrednom fakultetu, kada je došla jedna opsjednuta osoba. Taj pogled, te krike i ta uvijanja neću nikada zaboraviti. Pred najezdom nevjernika ponekad ne trebamo pružati dokaze, nego zašutjeti, jer će djela sama progovoriti, dok naše riječi mogu istinu jako ograničiti.
Moj prvi i očiti susret sa Zlim bio je u Osijeku u studentskim danima na Poljoprivrednom fakultetu, kada je došla jedna opsjednuta osoba. Taj pogled, te krike i ta uvijanja neću nikada zaboraviti.
Kad govorimo o egzorcizmu često će se tu provući inkonotacije “tajna strane Crkve”, “iza zatvorenih vrata”… No, zapravo, u evanđeljima na mnoštvu mjesta nailazimo baš na izvještaje o oslobađanju opsjednutih osoba. S obzirom na to i egzorcizam je već od početka sastavni dio naše vjere. Koji su očiti znakovi potrebe za jednim takvim obredom i kako u praksi razlikujete određena psihička oboljenja od npr. same opsjednutosti, s obzirom da postoje određene sličnosti u ponašanju ovih ljudi? Je li potreba za egzorcizmom danas česta?
Svaki Isusov navještaj popraćen je egzorcizmima, drugim riječima svaki put kada činimo dobro imamo nevolje koje nas imaju sputavati ili pak odvratiti s dobroga puta. Glede razlikovanja između simptoma opsjednuća i pisholoških oboljenja potreban je veliki oprez. Osobno preferiram konsultacija sa psihologom i psihijatrom te i samo mišljenje liječnika. U povijesti je bilo nesretnih slučajeva koji su naštetili ugledu Crkve, a možemo reći da su oni i relativizirali samu potrebu egzorcizma. Naravno, sam duh vremena čini svoje da ova stvarnost bude stjerana u kut. U tom opreznom ophođenju nerijetko je slučaj kombinacija i psihološkog i demonskog. Kod žrtve se stvara averzija prema Bogu i svetome. Demon uzrokuje psihološke i fizičke smetnje. Povećava se agresija, anticipira se besramno ponašanje uz primitivne seksualne tendencije, izgovara blasfemije i slično. Žrtva progovara različitim jezicima, ima viđenja, može dobiti uvid u nečije grijehe. Može doći do različitih manifestacija u vidu pomicanja predmeta, fenomena levitiranja, smrada, dima, izlaska predmeta iz tijela npr. kamenčići, čavli i slično. Da nije posrijedi i neko psihološko oboljenje, govori i situacija jednog slučaja kako opsjednuti mladić naizgled ima simptome epileptičara, ali odmah nakon polaganja ruku on je ustao, ravan i nepokretan.
Kako dolazi uopće do opsjednuća te koja je razlika između posjednuća i određenih đavolskih napasti i tlačenja, od samog opsjednuća?
Svako posjednuće ima svoje korijene u grijehu, bilo u ustrajnosti u grijehu, bilo u dodiru s nečim što izaziva i mami Sotonu. Tu mi u pamet uvijek dođu različite okultne radnje, karte, ploče, ritualni obredi koji mogu započeti šalom a kasnije i pripadnošću nekom kultu. Isto tako se događa da se zlo prizove iz neznanja. Osobno sa svjedočio kako su ljudi odlazili kod „bijelih magova“, bioenergetičara, hodža i tomu slično. Opsjednuta osoba ima teške simptome. Posjednuće započinje u nekim koracima. Prvo manjkavost molitvenog života, postupno nastupanje averzije prema svetom, agresija, povučenost u sebe, tajne spoznaje, nadnaravna snaga itd. Opsjednuta osoba lako prelazi iz stanja ekstaze u normalno stanje, a stvari koje izgovara ili čini ako se dobro opazi teško se mogu pripisati podvojenoj osobnosti. I đavolsko opsjednuće i uznemiravanje služe kako bi nas otrgnulo iz Božje milosti i slobode djece Božje.
Opsjednuta osoba lako prelazi iz stanja ekstaze u normalno stanje, a stvari koje izgovara ili čini ako se dobro opazi teško se mogu pripisati podvojenoj osobnosti. I đavolsko opsjednuće i uznemiravanje služe kako bi nas otrgnulo iz Božje milosti i slobode djece Božje.
Osoba koja se trudi živjeti sveto, i slijediti Gospodina, ne bi se trebala bojati da bi mogla biti opsjednuta i slično? Koja područja su sklizak i čest teren da bi došlo do ovakvog stanja?
Teško je biti jasan u ovome. Istina uredan sakramentalni život najmoćnije je oružje. Ali, uvijek postoje izuzeci. Ima slučajeva gdje je časna sestra bila opsjednuta dugi niz godina. Da li je po srijedi nedostatak sakramentalnog života!? Najskliskije područje jest okrenuti leđa Gospodu. Jer prestankom vjerovanja u Boga, vodi nas u vjeru svega i svačega. Okultizam i spiritizam svakako su široki put koji se čovjeku otpalom od vjere nameće.
Najskliskije područje jest okrenuti leđa Gospodu. Jer prestankom vjerovanja u Boga, vodi nas u vjeru svega i svačega.
S kojim ciljem Bog dopušta takvo stanje?
Moramo biti oprezni glede definiranja. Možda nije posrijedi Božje dopuštenje, nego Njegovo poštivanje naše slobode opredijeliti se za Zlo ili je ono posljedica mnogih zala. Ne trebamo se čuditi ako se od prekomjerne količine hrane ugojimo i obolimo od nekih bolesti. Zar je to Božje dopuštenje!? S druge strane Bog doista pravednika na neki način daje da ovaj bude kušan, a isključivo radi proslave svoga Imena. Jer na taj način se nasamaruje Sotona koji pokušava da se sakrije. Očitovanjem Sotone, očitava nam se ona druga stvarnost – opstojnost Boga!
Čini se da mnogi vjernici o samom egzorcizmu ponekad znaju više iz nekih filmova nego iz učenja Crkve, pa s obzirom na to koliko takvi filmovi vjerodostojno prikazuju taj obred i sama događanja tijekom egzorcizma? Levitacija, nadnaravna snaga osobe, grčenje – to se događa i u samom obredu? Kako izgleda tijek jednog takvog obreda?
Općenito neki vjernici svoje spoznaje, svoju vjeru temelje na filmovima, portalima, pojedincima, propovjednicima, svetištima, ne znajući kako je punina objave Božje upravo u Svetom Pismu i Tradiciji Crkve. Filmovi mogu biti dobar prikaz ove problematike i stvarnosti. Uz određene akcente redateljske slobode i pojačanih efekata nekoliko filmova mogu biti dobrim primjerom prikaza egzorcizma. Npr. filmovi poput „The Exorcist“ iz 1973.; The Exorcism of Emily Rose, The Rite… Levitacija, snaga osobe i grčenje mogu biti pojave koje se očituju u obredu egzorcizma. Osobno početak Obreda doživljavam prvo pripremom svoga srca, kroz molitvu i ispovijed, post i posvetne molitve zaštite, a onda sam obred nastupa kada se prethodno ustvrdilo da je posrijedi zlo. Za neke možda imam i suviše „školski“ pristup, gotovo s manjkom „one karizme“, no kada ste službeni egzorcista snosite veliku odgovornost i pred Bogom i pred Crkvom. Obred se sastoji od sljedećih dijelova: uvodni obredi, litanijska prošnja, molitva psalama, čitanje evanđelja, polaganje ruku, simbol vjere ili krsna obećanja, molitva Gospodnja, znak križa, dah, obrasci egzorcizma – deprekativni obrazac (molitva usmjerena Bogu da opsjednuti bude oslobođen od Zloga) i imperativni obrazac (egzorcist se izravno obraća Sotoni da odstupi), davanje hvale, zaključni obred. U ovisnosti o prilikama, pojedini dijelovi mogu se i ponavljati, kao i zazivi i slično.
Takve pojave (reakcije) u javnosti kao npr. u Međugorju i na nekim drugim mjestima, u mnogima izazivaju strah ili određena negativna iskustva. S kakvim stavom se vi odnosite prema tome i s kakvim stavom bi se svatko od nas treba odnositi prema tome? Treba li se bojati Zloga ili ga se pak čuvati u mudrosti i miru srca?
Zlo želi da fascinira i obuzme ljude strahom i senzacijom. S druge strane očituje se njegova histerija i uzrujanost. Ne treba toliko tom očitovanju pridonositi na značaju jer vas ono preko toga želi dekoncentrirati i otrgnuti od molitve. Upravo to „čuđenje“ i fascinacija ljudi prema tim pojavama, Sotonu hrani. Naša vjera se ne smije temeljiti na senzaciji, nego u svetosti, a svetost je sramežljiva! Sveto srce je mudro srce!
Što je sa stvarima kada smo svjesni npr. čudnih dešavanja u svojim domovima i slično? Teško je živjeti bez straha kada postoji sumnja na takvo što. Koji su neki znakovi da bi se doista moglo raditi o prisustvu Zloga i da bi bilo dobro zatražiti svećeničku molitvu za taj prostor i slično? Imali smo par takvih pitanja u pripremi za ovaj razgovor.
Prije svega ako dođe do takvih očitavanja treba se tragati za uzrokom. Da li se neko bavio ili se bavi okultizmom, spritizmom, je li su vam takve osobe ulazile u dom… Da li se nešto događalo prije vašeg boravka tamo i slično… Najvažniji je sakramentalni život svih stanara kuće, međusobni oprost ako je posrijedi svađa, blagoslov doma, prikazivanje mise s nakanom duhovnog oslobođenja, zaštite i ustrajnosti, kao i za duše pokojnika i neprijatelja. Svakako se treba pozvati svećenik, jer opasno je na svoju ruku činiti nešto što pripada sv. Redu. Tu je važno razlikovati sakramente od sakramentala, jer u doba pandemije bilo je slučaja i odredbe biskupa da laici sami blagoslove svoje domove. Neki su u ovome vidjeli protestantizaciju Crkve, a drugi pak osnovno nepoznavanje vlasite vjere. Kada su posrijedi ovakva uznemiravanja, uvijek je potrebno zvati svećenika, a on će vas posavjetovati što i kako. A poškropiti blagoslovljenom vodom i okaditi blagoslovljenim tamjanom nikada nije na odmet, samo se treba paziti praznovjerja.
Najvažniji je sakramentalni život svih stanara kuće, međusobni oprost ako je posrijedi svađa, blagoslov doma, prikazivanje mise s nakanom duhovnog oslobođenja, zaštite i ustrajnosti, kao i za duše pokojnika i neprijatelja.
U pripremi za ovaj razgovor, dobili smo i neka pitanja na temu uroka i sumnji na njihovo postojanje. Sigurno, to je cijela tema za sebe, no ukratko možda: kada bi stvarno trebali posumnjati da se radi o nekim magijskim stvarima, i kako postupiti tada?
Dobro ste primijetili, kako su uroci tema za sebe. Da budem kratak: Oni djeluju poput male doze otrova koja postepeno nagriza vaš duhovni organizam, ali može biti da se u kratkom periodu njegovo djelovanje odrazi i kroz tjelesne bolesti, svađe u obitelji, narušavanju ljudskih odnosa, financija i slično. Važno je zlu ne uzvratiti zlom. Ukoliko uroke susretnemo, a doista je široka lepeza njihovog izgleda (od kose svezane vrpcama različitih boja, čvorića, jajeta, papirića, i što sve nisam susretao) važno ih je pri pronalasku poškropiti blagoslovljenom vodom i zapaliti. Nikako ako je moguće ne unositi ih u kuću ukoliko ih nađete vani, ili ako ih pronađete u svome domu, nikako ih ne zadržavajte. Prikažite misu, pojačajte molitveni život, molite se sv. Mihaelu, idite redovito na svetu misu.
Meni osobno sam razgovor o ovoj temi budi vjeru u onu stvarnu Kristovu moć nad sotonom i kako sotona doista i danas drhti pred imenom Isus. Koliko je obred egzorcizma upravo očitovanje te moći i vlasti koju je Isus očito dao svojim svećenicima?
Egzorcizam nam očituje kako je rat između Boga i Sotone stvaran i da se on vodi na ovome svijetu. Biti svećenik Kristov je nešto što mene kao čovjeka uvelike nadilazi, nikada do kraja shvaćajući tko sam i što sam. Možda Sotona svojom rekacijom daje naslutiti veličinu Onoga komu pripadam, ali nipošto, nipošto jer sam to ja, nego jer je to u meni Krist. Zato rado spominjem ove riječi zapisane u Lukinom evanđelju: „…Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.“ (Usp. Lk 10,1-12.17-20)
Egzorcizam nam očituje kako je rat između Boga i Sotone stvaran i da se on vodi na ovome svijetu
Kao i u svemu, i tu poznajemo lakše i teže slučajeve. Kako to da je ponekad potrebno da se taj obred ponavlja više puta ako znamo da je Isusu bilo dovoljno reći samo jednu riječ?
Naša je vjera mala. Davno je to Isus izrekao iznoseći svojim apostolima prispodobu „O zrnu gorušičinom“. Posrijedi je i naša mala ili slaba vjera, naša ljudska slabost, ali ne zaboravimo i razinu sotonskog djelovanja, broju demona, raspoloženju i duhovnom stanju ospjednute osobe… Kako do opsjednuća ne dolazi olako preko noći, tako se i može dogoditi da proces oslobođenja potraje. Taj proces znači promjenu srca i to korijenitu, a koja se ogleda u promjeni načina života, obitelji, zajednice. A mi se ljudski uvijek možemo „vaditi“ na onu: „Pa ipak je to bio Krist“.
A Blažena Djevica Marija? Sveti Josip? Krunica? Mnogi govore kako ih sotona mrzi i kako ih se boji, već i samog spomena njihova imena. Imate li neko osobno iskustvo koje potvrđuje ove tvrdnje i koja su još moćna oružja u duhovnoj borbi za nas vjernike?
Sotona se boji čovjeka koji moli. Zato ga želi više napastovati, te su za čovjeka molitve đavolski napadi učestali, ali su oni i potvrda njegovog ispravnog puta. A svetost i primjer života onih čija imena izgovaramo bojka su Sotoni jer su to osobe koje su ga svojim životom i svojom vjerom u Boga za života svladali. Osim toga, molitva krunice, kao i ostale molitve duboka su teologija i ispovijed vjere koja naznačava Božju svemoć te se Sotona s njima suočava iznova sa svojom mizernošću. Od tuda sva ta agresija, vika i hula. Krunica je oružje protiv Sotone, ali krunica je i oruđe u spasenju duša.
Nedavno sam čitao kako je sakrament svete ispovijedi zapravo daleko snažniji od jednog egzorcizma. Prema vašem mišljenju koliko su vjernici svjesni toga ili možda zapostavljaju tu činjenicu?
Upravo tako. Sakrament svete ispovijedi je snažniji, kao i svaki sakrament općenito. Ne zaboravimo, egzorcizam je sakramental! Ne mogu dati sud općenito, niti na to imam pravo. Gledajući svoj život i svoje srce, nažalost sve više otkrivam slabu svijest u praksi, iako u teoriji znam što i kako, kako je ispovijed veliki događaj, događaj obraćenja, događaj „otvaranja vrata“ Raja, a ne samo trenutak „umirivanja“ vlastite savjesti. Potrebno je otkriti ili pak više govoriti o važnosti ispovijedi, a ne se samo fascinirati čudesima i izvanrednim događajima. Jer ponavljam, da smo samo svjesni što se događa u ispovjedaonici, mislim da bi nam i suze tekle i srce bilo prožeto svetih strahom i radošću.
S obzirom da nas većinom prate mladi a u današnjem svijetu baš oni najčešće mogu naići na zamke Zloga, imate li možda neku konkretnu poruku ili preporuku na što paziti, čega se čuvati?
Mladi su izuzetno izloženi đavolskim napadima. Mlado srce je ranjivo, krhko, i dovoljno čisto da bi Sotona imao naslade s njime. Zato ih đavao napastvuje na čistoću, ali još više na averziju prema autoritetima, počev od roditelja do biskupa, pape. Stječem dojam da su današnji autoriteti više idoli svijeta, ili pak s duhovne strane vatreni govornici s mnoštvom „lajkova“ na društvenim mrežama. Današnji autoritet je virtualni, a na stvarni. I u tom „grmu leži zec“. Sotona nas od malih nogu želi otkinuti od osnova nudeći nam virtualnu stvarnost, otuđivši nas jedni od drugih, prodajući nam maglu nestvarnoga. Stoga je moja preporuka, povratak zdravijem životu, što ne znači da nema više društvenih mreža i slično, ego, da se akcenat stavlja na ljudskosti. Potrebno je više razgovarati, a manje tipkati. Više čitati, a manje raspravljati, više vježbati a manje dangubiti. Više šetati, a manje ležati… Kada je čovjek vrijedan i radan, Sotona ima malo posla. Što smo više zatvoreni u svoje okvire i što smo više lijeni, đavao „trlja ruke“ i čina grozna djela.
Današnji autoritet je virtualni, a na stvarni. I u tom „grmu leži zec“. Sotona nas od malih nogu želi otkinuti od osnova nudeći nam virtualnu stvarnost, otuđivši nas jedni od drugih, prodajući nam maglu nestvarnoga.
Što biste preporučili svima koji budu čitali ovaj razgovor, kako da u osobnom životu vode uspješno taj duhovni boj/rat i pobijede Zloga koji ih – kako kaže Sveto pismo – vreba kao ričući lav koji ih hoće proždrijeti?
Prije svega moramo sami iskusiti Boga. Imati taj „susret“ s njim. Naime, mi možemo puno toga naučiti, pročitati, znati, ali premalo iskusiti, osjetiti, doživjeti. Iz tog susreta s Gospodinom proizlazi čvrsta vjera koja se kasnije ljepotom razuma produbljuje, utvrđuje, te se čisti od naših ograničenosti ali i ljudskih zabluda i ne znanja. Sakramentalni život je temelj! Naizgled se čini vrlo jednostavno. No, svaki sakrament je duboki izvor spoznaje i ozbiljne pripreme. Sakramentima se obraćamo i doživljavamo preobrazbu života. Sotonina prisutnost u našem životu potvrda je Božje blizine – zapamtimo!
I poruka za kraj?
Svim čitateljima želim obilje Božjeg blagoslova. Ustrajnu borbu protiv Zloga. Krist nam poručuje: „Ne boj se“! A ako i padnemo, imamo zagovornika, Isusa Krista. Ako posustanemo, imamo izvor milosti. Dopustimo Bogu da bude središte našeg života. A sve ovo ćemo doživljavati kao put koji nas vodi iz tame u svijetlo!
Dobili smo i nekoliko upita može li se stupiti u kontakt s vama, pa što im poručujete.
Može me se kontaktirati putem maila ili službenog telefonskog broja naše župe u Novom Sadu svakim radnim danom od 8 do 12 sati. Imam i Facebook profil, ali nisam ažuran na Messengeru, te zbog mnoštva poruka ne mogu svima odgovoriti i stoga molim za razumijevanje. Hvala vlč. Nebojši na vremenu izdvojenom za razgovor i na službi koju vrši a na sve vas zazivamo Božji blagoslov i Njegovu zaštitu po zagovoru Blažene Djevice Marije!