Članak u cijelosti prenosimo s portala Nedjelja.ba.

Vladimir Paar je poznati hrvatski fizičar rođen u Zagrebu 1942. Diplomirao je 1965. i doktorirao 1971. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Usavršavao se na Institutu Niels Bohr u Kopenhagenu (1969. – 1972.). Radio je u Institutu Ruđer Bošković (1967. – 1976.) i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (od 1976.) gdje je redoviti profesor već 40 godina, a emerit od 2013.

Kao gostujući profesor i znanstvenik boravio je nekoliko godina na sveučilištima i u različitim institutima u Amsterdamu, Jülichu, Münchenu, Moskvi, Parizu, Rio de Janeiru te u različitim gradovima u SAD-u.

U njegovoj impozantnoj biografiji piše da se bavi teorijskom nuklearnom fizikom (nuklearna teorija polja, model klastera i vibracija, bozonsko-fermionski modeli atomske jezgre), teorijom determinističkoga kaosa i njegovom primjenom u fizici, biologiji, robotici, geografiji i tehnici, računalnim istraživanjem ljudskoga genoma…

Otkrio je i novu vrstu nuklearne supersimetrije i uveo u fiziku pojmove aproksimativne supersimetrije s relaksacijom Paulijeva načela i dinamičke simetrije te otkrio parabolično pravilo za neparno-neparne jezgre. Skinuo je veo tajni s egzaktnog poništavanja vršnih korekcija i svojstvenih energija za električne kvadrupolne momente i prijelaze, dokazao utjecaj izovektorskih modova za niskoležeća stanja… Sa suradnicima uveo je bozonsko-fermionski model neparnih jezgara, u teoriji determinističkoga kaosa uveo je model populacijske jednadžbe s rupom, razvio teorijski sustav nelinearnih bioloških oscilatora i otkrio novu metodu za računalnu analizu ljudskoga genoma.

Bavi se i popularizacijom znanosti, znanstveno-tehnološkim razvojem, sustavom obrazovanja i autor je školskih udžbenika. Redoviti je član HAZU-a (od 1992). Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad Ruđer Bošković (1975.) i Nagrade za popularizaciju znanosti Fran Tućan (1988.).

Poštovani, za početak nam kažite jesu li vjera i razum na suprotnim stranama?

Vjera i znanost su komplementarne. Kao što je govorio Sv. Ivan Pavao II., sve što je znanstveno dokazano, u potpunosti je u skladu s vjerom. To je stav koji je iznio još Sv. Augustin prije 15 stoljeća.

Reći ću ono što uvijek ponavljam kada me iz medija pitaju to pitanje: Između vjere i znanosti postoji duboka koegzistencija i jednostavno je smiješno tvrditi da između znanosti i vjere postoji suprotnost. To je rezultat neznanja.

Ponavljam, postoji potpuna suglasnost znanosti i vjere. Tu nema nikakve suprotnosti. Samo je pitanje u tome što netko nema dovoljno znanja pa ne zna što zapravo tvrdi Katolička Crkva i što vjera stoljećima zastupa. Naravno da je uvijek bilo različitih mišljenja, čak i unutar Crkve. Uvijek je postojalo živo zastupanje različitih stavova. Ipak, mislim da ne smijemo zanemariti Aurelija Augustina, Tomu Akvinskoga, Ivana Pavla II. Svi su oni rekli da ne postoji suprotnost, nego duboko slaganje.

Često se uzima kao primjer biološka evolucija. Jedan od prvih koji je govorio o evoluciji prije 1 500 godina je Sv. Augustin. On je rekao kako iz metaforičke interpretacije Biblije slijedi da se svijet postupno razvijao iz jednostavnijih u složenije vrste. O tom je u 13. st. govorio poznati skolastički filozof i teolog Thodoricus. On je vrlo jasno iznio ideju biološke evolucije u skladu s vjerom. Tu je ideju, i sličnu od drugih učenjaka, preuzeo Darwinov djed, a onda i on sam…

Surađivao sam s nekoliko stotina vrhunskih znanstvenika i svi su bili slična mišljenja o komplementarnosti vjere i znanosti.

Albert Einstein tvrdio je da je znanost bez vjere neuvjerljiva, a vjera bez znanosti slijepa. Koliko je ta tvrdnja točna?

Iz vlastita iskustva Einstein se divio savršenstvu prirodnih zakona gdje je vidio odraz svemogućeg Boga koji ih je stvorio, a koje čovjek svojim ograničenim umom nikad neće moći u potpunosti shvatiti.

Bog se čovjeku pokazuje i kroz Bibliju i preko prirodnih zakona.

Zašto onda mnogi odnos vjere i znanosti promatraju kao nešto oprječno?

Vrhunski znanstvenici često ističu da svako dubinsko bavljenje znanošću nužno vodi do zaključka o skladu između znanosti i vjere i do spoznaje da znanost i vjera ne mogu biti oprječne.

Možemo li uopće govoriti o humanoj znanosti ukoliko iz nje potpuno izbacimo duhovnu dimenziju?

Bit ću kratak, a iz toga odgovora možete zaključiti: Istinska znanost bez duhovne dimenzije nije moguća.

U 20. st. došlo je do odbacivanja teorije znanstvenog determinizma i od tada se govori o „trećem razdoblju odnosa znanosti i vjere“. Što to konkretno znači?

Zanimljivo, znanstveni (ne)determinizam bio je jedna od preokupacija kard. Kuharića. Nepredvidljivo kaotično ponašanje nelinearnih dinamičkih sustava za koje vrijede deterministički zakoni. Na prvi pogled radi se o paradoksu jer taj pojam isprepliće dva pojma koja se obično smatraju nespojivima: determinizam i kaos. Mnogi sustavi ponašaju se na nepredvidljiv način (kaotično), iako su razmjerno jednostavni, a sile koje na njih djeluju poznate su i sustavi su opisani determinističkim jednadžbama gibanja.

Kvantna fizika i fizika determinističkog kaosa upravo su znanstvenim otkrićem došle do zaključka kako u mnogim bitnim prirodnim pojavama, npr. u radu ljudskog mozga, nema determinizma. Time često nije moguće deterministički predvidjeti, niti usmjeriti, niti kontrolirati, niti razumjeti mnoge prirodne procese. Vidite kontradikcije?

Mnogi vrhunski znanstvenici misle da je upravo zanemarivanje duhovnih vrijednosti kočnica daljnjem društvenom napretku.

Jesu li Vam znanstveni dokazi poslužili kao razlog za vjeru ili učvrstili već postojeće vjersko uvjerenje koje se krilo negdje u Vama?

U osnovnoj školi vjerouvjerenje usadili su mi roditelji koji nisu bili obrazovani, a naš tadašnji samoborski župnik vlč. Franjo Kuharić, kasniji nadbiskup zagrebački i kardinal te možda budući sluga Božji, na moja je pitanja blago odgovarao: „Čekaj i vidjet ćeš.“

I bio je u pravu.

Jednom ste u intervjuu rekli da su sve sile koje ljudi poznaju nadnaravne. Imamo li ovdje prostora da nam to elaborirate dodatno? Što to znači u kontekstu katoličke vjere?

Znanost mnogo zna i mnogo znanja uspješno koristi, ali na niz ključnih pitanja nema odgovora. Dovoljno je reći, na primjer, da znanost zna prilično toga o silama u 5% svemira, a gotovo ništa ne zna o silama u preostalih 95%.

Iz ovog odgovora jasno je što to znači u kontekstu vjere.

Možemo li govoriti o budućnosti znanosti? Što mislite u kojim pravcima će znanost krenuti? Je li istinska umjetna inteligencija blizu? Hoće li nas „zamijeniti strojevi“?

Bitni napredak znanosti vjerojatno će biti u novim materijalima, u genetici i genomici, u preseljenju prljave industrije na druge planete i mjesece, razvojem primjene fuzijske energije (malo sunce), digitalnih tehnologija…

Vjerojatno će najveći napredak biti ostvaren u medicini i u fuzijskoj energiji.

Digitalne tehnologije bitno će olakšati rad čovjeka, ali nikada neće moći dostignuti ključne sposobnosti ljudskog mozga (kognitivne sposobnosti, kreativnost, svijest, savjest) jer je ključna djelatnost ljudskog mozga u procesima determinističkog kaosa.

Kao znanstvenik koje je najčešće pitanje koje dobivate od običnih ljudi, laika?

Najčešća su pitanja treba li se plašiti opasnosti koje će donijeti budućnost kao što su: velike klimatske promjene, epidemije zaraznih bolesti, potresi, udar asteroida…

O većini stvari sam već davao intervjue, držao predavanja i tribine pa se sve može naći na internetu i dostupno je.

Pitanja o klimatskim promjenama su uvijek aktualna. Švedski fizičar i nobelovac Svante Arrhenius otkrio je efekt staklenika 1880. i zaista CO₂ utječe na porast temperature, ali CO₂ je isto plin života i bez njega ga ne bi bilo. Ljudska djelovanja su uzrok zagrijavanja, apsolutno. Pokusom se dokaže: povećaj CO₂ i poveća se temperatura. Ali pazite, pitanje je koliki je to efekt, mislim da nije pretjerano velik, jer kroz povijest znanost je dokazala da se izmjenjuju ledena i međuledena razdoblja, a u tim međurazdobljima imamo i velika zagrijavanja. To su prirodni ciklusi, hladnije, međuledeno doba, to je zapravo pravi utjecaj na klimu, a utjecaj od CO₂ ako se poveća, to će imati dodatni efekt.

Iz povijesti ljudskog roda kojeg znanstvenika biste mogli izdvojiti kao „najboljeg“?

Najbolji u svijetu znanosti su Einstein i Newton.

Albert Einstein je zacijelo najveća javna ličnost među fizičarima svih vremena. Dovoljno je prisjetiti se mnoštva poznatih i manje poznatih anegdota koje ga prate. O kome još znate te anegdote? Vjerojatno samo o Newtonu.

Nakon što je diplomirao fiziku kao ne baš dobar student, Einstein se najprije izdržavao dajući poduke, a zatim se uspio zaposliti u Švicarskom patentnom uredu.

To je bio lagodni posao koji mu je ostavljao mnogo slobodna vremena. Tada dolazi fascinantna 1905. kada je 26-godišnji Einstein u vrlo kratkim vremenskim razmacima poslao četiri svoja znanstvena rada za objavljivanje u ugledni znanstveni časopis Annalen der Physik.

Jedan od njih je i onaj o teoriji relativnosti. Citirat ću njegove suvremenike, isto znanstvenike, koji su rekli kako je to bila jedna od najoriginalnijih osoba koje su se mogle upoznati.

On nije dobio Nobelovu nagradu za teoriju relativnosti, ali jest za drugo svoje veliko teorijsko otkriće kad je pomoću hipoteze fotona objasnio fotoelektrični efekt i time značajno pridonio početnom razvoju kvantne fizike.

Za kraj nam recite je li znanost u posjedu pune istine?

Jest, ali samo u području procesa determinističkog kaosa… Najbolje bi bilo za one koji imaju više vremena baviti se ovim pitanjima u Google tražilicu upisati naslov znanstvenog članka o vezi znanosti i vjere od prije 20 godina: Granice znanstvenog determinizma – nove dodirne točke znanosti religije: hipoteza čovjeku nedostupnog Božjeg djelovanja.

Možete dobiti kompletni tekst toga članka koga smo zajedno pisali ugledni teolog Ivan Golub i ja. O istoj temi smo dubinsku raspravu imali kardinal Kuharić, koji je imao veliki interes za znanost i odnos znanosti i vjere, i dobro je razumio i pratio prirodne znanosti, i ja. U tom članku na 17 stranica, koji je javno dobro, možete naći mnoge odgovore.