Ove godine meditacije za Križni put nudi kapelanija kaznionice “Due Palazzi” u Padovi gdje je, prihvativši Papin poziv, četrnaest osoba razmatralo o Muci Gospodina našega Isusa Krista aktualizirajući je u vlastitu životu. Kako je objavila Libreria Editrice Vaticana, a u svom članku donosi Aleteia, među njima je i pet zatvorenika, zatim obitelj koja je bila žrtva ubojstva, kći muškarca osuđenog na doživotni zatvor, zatvorska odgojiteljica, službenik za uvjetnu kaznu, majka pritvorene osobe, katehistica, redovnik volonter, zatvorski službenik i jedan optuženi svećenik, oslobođen nakon osam godina suđenja.

Prateći Isusa na Križnom putu, ali proživljavajući i osobna iskustva onih koji žive u svijetu zatvoreništva, postajemo svjedoci neumorne borbe između života i smrti, otkrivajući kako se niti dobra neizbježno isprepliću s nitima zla.

Razmatrati o Kalvariji iza zatvorskih rešetaka znači vjerovati da se cijeli naš život može preokrenuti u jednom trenutku, kao što se to dogodilo dobrom razbojniku. Sve je moguće onima koji vjeruju, jer čak i u zatvorskom mraku odjekuje objava nade: „Ta Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37).

Ovo su priče o obraćenju petorice zatvorenika koji su sastavili ovogodišnje meditacije Križnoga puta:

Doživotni zatvor: „Baraba, Petar i Juda u jednoj osobi“

„Kad sam, zatvoren u svojoj ćeliji, ponovno čitao stranice Muke Isusove – kaže doživotni zatvorenik kojemu je povjerena meditacija prve postaje Križnoga puta – briznuo sam u plač. Nakon dvadesetdevet godina zatvora još nisam izgubio sposobnost zaplakati, posramiti se svoje prošlosti, učinjenog zla. Osjećam se kao Baraba, Petar i Juda u jednoj osobi. Prošlost je nešto prema čemu osjećam gađenje, iako znam da je to moja priča.“

„Godinama sam živio – nastavlja – podvrgnut restriktivnom režimu strogog zatvora, a i moj je otac preminuo u istim uvjetima. Mnogo puta sam ga noću čuo kako plače u svojoj ćeliji. Činio je to potajice, no ja sam primijetio. Obojica smo bili u dubokoj tami. U tom neživotu, međutim, uvijek sam tražio nešto što je život: čudno je reći, ali zatvor je bio moj spas.“

Ubojica: „Ne tražim olakšanja, samo kažem: ‘Kriste, sjeti me se!’“

Drugi zatvorenik, ubojica kojem je povjerena meditacija treće postaje može se doživjeti kao „moderna verzija razbojnika koji moli Krista: ‘Sjeti me se!’ Više nego pokajan, zamišljam ga kao nekoga tko je svjestan da je na pogrešnom putu.“

Obilježen je teškim djetinjstvom i grčevitom potragom za „iskrenim prijateljima“ koje nikad nije pronašao. „Patio sam zbog tuđe sreće, osjećao sam se sputano, tražili su od mene samo žrtve i pravila koja treba poštivati. Osjećao sam se kao stranac svima i pod svaku cijenu sam tražio svoju osvetu.“

Odatle nasilje, zločin, zatvor, podsmijeh drugih zatvorenika. „I svoju sam obitelj vodio u provaliju: zbog mene su izgubili prezime, ugled, postali su samo obitelj ubojice. Ne tražim izgovore niti olakšanja, izdržat ću svoju kaznu do posljednjeg dana, jer sam u zatvoru pronašao ljude koji su mi vratili izgubljeno povjerenje.“

Zlostavljač: „U zatvoru ‘Cirenci’ mi pomažu nositi križ“

Peta postaja povjerena je osobi osuđenoj za zlostavljanje djece: «Svojim zanimanjem pomogao sam generacijama djece da prohodaju. Jednog dana našao sam se na dnu: moj posao postao je uporište za zloglasnu kaznu. Ušao sam u zatvor: zatvor je ušao u moju kuću. Od tada sam postao lutalica; izgubio sam svoje ime, zovu me imenom zločina za koje me pravda optužuje, više nisam gospodar svoga života.“

Na petoj postaji događa se susret Isusa i Šimuna Cirenca, u kojem ovaj zatvorenik vidi samog sebe. „Križ koji su mi stavili na ramena težak je. U zatvorima svi poznaju Šimuna Cirenca – to je drugo ime za dobrovoljce, one koji se penju na ovu Kalvariju kako bi pomogli nositi križ; to su ljudi koji odbacuju zakon čopora slušajući svoju savjest.“

Diler droge: „Moja dva pada, a potom Isusov glas“

Na sedmoj postaji, ondje gdje Isus dva puta pada pod težinom križa, zatvorenik osuđen zbog trgovine drogom zajedno s obitelji, prisjeća se: „Dva puta sam pao. Prvi put kad me fasciniralo zlo i kad sam mu se predao: preprodavati drogu u mojim očima vrijedilo je više od posla moga oca koji je lomio kičmu deset sati dnevno. A drugi put kad sam, nakon što sam upropastio obitelj, počeo pitati samog sebe: ‘Tko sam ja da Krist umire za mene?’ Isusov krik – ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’“

„Tih godina – priznaje zatvorenik – nisam znao što radim. Sad kada znam, uz Božju pomoć, pokušavam obnoviti svoj život. Dugujem to svojim roditeljima: prije mnogo godina prodali su na aukciji naše najdraže stvari, jer nisu htjeli da živim na ulici. Dugujem to prije svega sebi: ideja da zlo nastavlja voditi moj život je nepodnošljiva. To je postalo moj Križni put.“

Mnoge predrasude: „Bog i moje ‘obraćenje’ kao djeda zatvorenika“

Na devetoj postaji Isus pada posljednji put prije nego što je razapet. Meditacija je povjerena zatvoreniku koji je zatvor upoznao više puta. Teška mladost, zločini, izgovori. No, tijekom posljednjeg izdržavanja kazne, postao je djed: „Jednog dana svojoj unučici neću ispričati zlo koje sam činio, već samo dobro koje sam pronašao. Reći ću joj tko mi je, kad sam ležao na tlu, donio milost Božju.“

U zatvoru je, zaključuje on, “istinski očaj osjećati da ništa u vašem životu više nema smisla: to je vrhunac patnje, osjećate se najusamljenijim od svih usamljenih na svijetu. Istina je da sam se raspao na tisuću komadića, ali divna je stvar da se ti komadići još uvijek mogu sastaviti.“