Roditelji, otac Zaharija i majka Elizabeta, bijahu u poodmakloj dobi, bez djece, i kad su izgubili svaku nadu da će ih imati, Bog im najavljuje rođenje sina, piše portal Župe Podmilačje. Otac u to ne vjeruje pa ga Bog prekorava i privremeno mu oduzima dar govora. Iz tog razloga susjedi i prijatelji također su zbunjeni i pitaju se: što će biti ovo dijete? (Lk 1, 66).

Opaža se kao neka čudnovata slutnja da se radi o velikom događaju koji lagano sve prožima ostavljajući nam mogućnost da razmišljamo kako najveće vrijednosti, kao npr. život i ljubav, nisu plod naših nastojanja ni povijesnog razvitka, nego su čisti dar.

Ivan Krstitelj, u svojoj osobnoj vrijednosti i povijesnom djelu, jest Božji dar ne samo roditeljima nego svim ljudima svih naroda i vremena. Zato se i naziva čovjek poslan od Boga (Iv 1, 6).

Odlazak u pustinju

Ivanov odlazak u pustinju ima nešto simbolično u sebi: pokazuje da njime počinje nešto novo. Prekid s ustaljenim načinom života i rada u obitelji, koji je počeo njegov otac davši mu ime Ivan koje do tada nije postojalo u njihovu rodu, sada se nastavlja.

On u sebi osjeća Božji poziv: Bog ga zove da se povuče i u samoći pripremi za veliko djelo – da svijetu navijesti Isusa Krista i s njim zajedno dolazak Božjeg kraljevstva na zemlju.

Ivan odlazi u pustinju da ondje započne dugotrajnu pripravu za svoj životni put. On u sebi osjeća Božji poziv: Bog ga zove da se povuče i u samoći pripremi za veliko djelo – da svijetu navijesti Isusa Krista i s njim zajedno dolazak Božjeg kraljevstva na zemlju. Boravak u pustinji, grubo odijelo od devine kože kojom se Ivan odijevao, hrana koju je uzimao, bili su vidljivi znaci unutrašnje promjene: Ivan je odbacio ustaljen način života ondašnjih židova, nije pazio na njihove propise o izvanjskoj, prividnoj čistoći, nego se prilagodio vladanju drevnih proroka poput Ilije (usp. 2 Kr 1, i pošao životnim putom koji traži odricanje od lagodna življenja i sebičnih materijalnih interesa, ali budi u čovjeku oduševljenje za više ideale duhovnog života u junačkoj službi pravdi i istini, vjernosti i ljubavi. To su ideali bez kojih se zrela ličnost i zdravo društvo ne mogu ni zamisliti.

Propovijedanje

Da bi ostvario postavljeni zadatak, Ivan je najprije neumorno propovijedao. U njegovoj propovijedi ključno mjesto zauzima riječ metanoia. To je grčka riječ kojom se označava unutrašnja promjena, promjena mišljenja, koja pogađa cjelokupni čovjekov život i djelovanje: Bog poziva čovjeka da se pokrene i cijelim svojim bićem, svom svojom snagom, usmjeri prema idealu koji treba upravo sada u ovom svijetu ostvariti, pa zato traži napor i odricanje. Tu, prije svega, dolazi u obzir naše nastojanje da drugačije gledamo, vrednujemo i prosuđujemo sebe, svijet i ljude, svu stvarnost života, kao i svoju sudbinu. Moramo postati svjesni sebe i uvidjeti da smo, uza svu svoju veličinu i dobra djela, neizgrađeni, grešni ljudi, podvrgnuti grijehu, prolaznosti i ništavilu besmisla i smrti.

Sve što je Ivan govorio narodu bila je samo neophodna priprava za Isusovo naviještanje Vesele vijesti. Cijeli sadržaj njegova propovijedanja usmjeren je na Isusa Krista.

Krstitelj

Drugi oblik Ivanova javnog djelovanja bilo je krštenje – krštenje obraćenja. Po tom je i nazvan Ivanom KRSTITELJEM.

On sam kaže da je njegovo krštenje obraćenja krštenje vodom, a Isusovo krštenje je krštenje Duhom Svetim (usp. MK 1, 8). Ivanovo krštenje usmjeruje vjernika prema onom daru koji se postiže isključivo djelovanjem Uskrsnulog Krista. Kad je Isus stupio pred Ivana i zaželio da ga on krsti, nalazio se na početku svoga javnog djelovanja; mi bismo mogli reći: bio je na početku svog kršćanskog poziva. U svom krštenju on je slobodno, konkretno i nedvosmisleno potvrdio svoju odanost i vjernost Bogu, i to u svim životnim situacijama, ostavši poslušan sve do smrti.

Ivanovo krštenje usmjeruje vjernika prema onom daru koji se postiže isključivo djelovanjem Uskrsnulog Krista.

Dok je Ivan krstio Isusa, opazio je kako – siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. Uto dođe glas s neba: Ti si Sin moj – ljubljeni koga sam odabrao (Lk 3, 22).

Ovaj znak Bog je dao Ivanu da po njemu prepozna Isusa kao Spasitelja. Zato je Ivan, kad je vidio ovaj znak što mu ga Bog bijaše obećao, mogao sutradan vidjevši Isusa pokazati rukom na njega te ga radosno i svečano predstaviti svijetu: Evo Božjeg Janjeta koje uzima grijehe svijeta! Ovo je onaj za koga vam rekoh: Poslije mene dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene (Iv 1, 30)

Glas koji viče u pustinji

S neodoljivom snagom prodirao je Ivanov govor do zadnjih kutaka srca i u ljudima lomio posljednja uporišta tame i zlobe.

Odvraćao je zanimanje ljudi od sebičnih materijalnih interesa i usmjeravao ga prema sve većem čovjekoljublju i onim pitanjima o kojima ovisi konačna sudbina pojedinaca, naroda i svega svijeta u vremenu i vječnosti. Zanos svojih sunarodnjaka za zemaljsko kraljevstvo i njegova materijalna dobra Ivan je pretvarao u oduševljenje za osobno oplemenjivanje i vjeru u Isusa Krista kao ideal čovječnosti i života u zajedništvu s Bogom.

Propovijedajući duhovni preporod, obraćenje i pokoru, Ivan se obraćao svim ljudima, bez obzira na njihovo porijeklo, službu, položaj i društveni ugled. Štoviše, on se najprije obraćao prvacima naroda, jer je njihova odgovornost najveća; naviještao im je da nijedna zemaljska sila nije izuzeta ispod suda Božjeg.

Ivan je proživljavao tjeskobne trenutke, ali se ipak u svojoj vjeri nije pokolebao

Ivan je proživljavao tjeskobne trenutke, ali se ipak u svojoj vjeri nije pokolebao, niti mu je vjera potamnjela, niti je pouzdanje klonulo, nego su i vjera i pouzdanje pokazali svoje pravo lice. Ivan se, naime, nije dao zbuniti i zavesti na stranputicu; on nije na temelju svog maštanja ili mišljenja drugih sumnjivaca gradio svoj stav i stvarao svoje uvjerenje, nego je potražio jedino razborit izlaz: obratio se izravno Isusu i od njega zatražio pomoć i razjašnjenje.