U dnevnom evanđelju u subotu, 20. kolovoza Isus nas poziva uskladiti svoja djela i riječi te upozorava da se klonimo onih čija djela i riječi nisu usklađeni.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 23, 1-12)
U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«
Riječ Gospodnja.
U prvom stoljeću u Palestini pojavile su se razne skupine među židovskom populacijom kao rezultat različite osjetljivosti prema izvorima i načinima življenja židovske vjere, piše portal Opus Dei.
Farizeji
U Isusovo vrijeme, najcjenjeniji od strane većine ljudi bili su farizeji. Njihovo ime na hebrejskom perushim, znači “odvojeni“. Oni su pridavali najveću pažnju pitanjima koja se odnose na provedbu zakona obredne čistoće čak i izvan hrama. Standardi svećeničke čistoće utvrđeni za bogoslužje, postali su za njih ideal života u svim aktivnostima svakodnevnog života, koji je postao izrazito ritualiziran i posvećen. Zajedno s pisanim Zakonom (Tora ili Petoknjižje) bilo je sastavljano niz običaja i načina ispunjavanja uvjeta iz Zakona, koji su dobivali sve veću važnost dok nisu postali prihvaćeni kao usmena Tora, i pripisana također Bogu. Prema njihovim uvjerenjima, ta usmena Tora zajedno s pisanom Torom bila je predana Mojsiju na Sinaju, i stoga su obje bile obvezujuće.
Zeloti
Za jedan dio farizeja odlučujuću ulogu odigrala je politička dimenzija kao njihova životna odrednica, povezana s naporima za nacionalnu neovisnost, tako da nijedna vanjska sila nije se mogla nametnuti iznad Božje suverenosti u njihovom narodu. Poznati su po imenu zeloti, ime koje su si možda i sami dali, aludirajući na svoju revnost za Boga i ispunjenje Zakona. Iako su vjerovali da spasenje dolazi od Boga, bili su uvjereni da Gospodin računa s ljudskom suradnjom u donošenju spasenja. Ova suradnja prvo se odvijala na čisto vjerskom području, u revnosti za strogim ispunjenjem Zakona. Kasnije od petog desetljeća, smatraju da se treba odražavati također i na vojnom planu, tako da se nije mogla odbiti uporabu nasilja kada je bila potrebna za pobjedu i nije se trebalo bojati gubitka života u borbi, bilo je to mučeništvo u ime Gospodnje.
Saduceji
S druge strane, saduceji su bili ljudi iz visokog društva, članovi svećeničkih obitelji, obrazovani, bogati i aristokrati. Između njih su se od početka rimske okupacije birali veliki svećenici koji su, u to vrijeme, bili židovski predstavnici pred carskom vlasti. Oni su vrlo odmjereno tumačili Toru, bez upadanja u brojna kazuistična pitanja farizeja, dok su usmenu Toru samim time omalovažavali. Za razliku od farizeja, nisu vjerovali u život nakon smrti niti dijelili s njima eshatološku nadu. Nisu uživali popularnost niti naklonost kao farizeji, ali su imali vjersku i političku moć pa su bili vrlo utjecajni.
Eseni
Jedna od najistraženijih grupa u posljednjih nekoliko godina su eseni. Preko Josipa Flavija imamo opsežne informacije o tome kako su živjeli i u što su vjerovali, a posebno iz dokumenata na papirusu i pergamentima pronađenima kod Kumrana, gdje čini se da su neki od njih boravili. Specifična karakteristika esena bila je odbacivanje kulta koji se obavljao u hramu u Jeruzalemu, jer je bio održavan od strane svećenika koji su se izopačili od doba hasmonejaca. Slijedom toga, eseni su se odlučili odvojiti od ove uobičajene prakse s ciljem očuvanja i obnove svetosti naroda u smanjenom opsegu, u svojoj vlastitoj zajednici.
Povlačenjem mnogih od njih na pustinjska područja ima za cilj isključiti kvarenje koje bi moglo proizaći iz kontakta s drugim ljudima. Odricanje od poslovnih odnosa ili primanje darova ne proizlazi iz ideala siromaštva, već da se izbjegne kontaminacija s vanjskim svijetom kako bi se sačuvala čistoća obreda. Potpunim prekidom s hramom i službenim kultom, esenska zajednica sama sebe podrazumijeva kao nematerijalni hram koji privremeno zamjenjuje hram u Jeruzalemu, dok se još u njemu provodi kult koji smatraju bezvrijednim.