Čovjek je oduvijek bio čovjek-pitalac; svaki od nas pita, ali nitko ne može na svako pitanje dati odgovore, bar ne uvijek valjane, piše fra Ivan Karlić za portal Veritas. A tko onda može odgovoriti čovjeku?

Na primjer, biološke znanosti i medicina odgovaraju nam na pitanje kako se biva rođen i kako se umire, ali ne daju nikakav odgovor zašto je netko rođen i zašto umire!

Različite ideologije i znanosti i različiti politički sustavi nudili su i nude svoje odgovore na temeljna ljudska pitanja o čovjeku. Filozofija, astrologija, biologija, sociologija, povijest kulturâ, psihologija… također daju svoje odgovore na pitanja o čovjeku, o njegovoj naravi, o njegovu usudu. No, susrećući se s tim odgovorima i razmišljajući o njima, jesmo li doista saznali tko je i što je čovjek? Na primjer, biološke znanosti i medicina odgovaraju nam na pitanje kako se biva rođen i kako se umire, ali ne daju nikakav odgovor zašto je netko rođen i zašto umire!

Kršćanska teologija već od svojih početaka posjeduje svoje naučavanje o čovjeku (teološka antropologija). Tim naučavanjem nastojali su se dati odgovori na pitanje o postanku čovjeka i njegova svijeta, o njegovim “sastavnicama”, tijelu i duši, o njegovoj (ne)slobodi, o besmrtnosti duše, itd. Osim toga, kršćanski (teološki) govor o čovjeku ne može zanemarivati pitanja koja postavljaju ne samo čovjek, nego i mnoge suvremene znanosti. Zbog toga on nastoji ispitivati i iščitavati znakove vremena, te ih tumačiti u svjetlu Evanđelja i božanske objave “tako da svakoj generaciji na primjeren način može odgovoriti na vječna pitanja ljudi o smislu sadašnjega i budućeg života, te o njihovom međusobnom odnosu”.

Kršćanska vjera gleda na čovjeka kao na Božjeg partnera, kao onoga koji postiže svoju konačnu autentičnost u zajedništvu s Bogom, po Isusu Kristu, u Duhu Svetom. Drugim riječima, kršćanska vjera razmišlja o čovjeku prvotno kao o stvorenju Božjem, temeljeći svoje učenje na sadržajima Svetog pisma, crkvene Predaje i na izričajima Crkvenog učiteljstva. No, to ne znači da se kršćanska vjera ili kršćanska teološka antropologija postavlja kao “takmac” drugim znanostima koje se bave čovjekom; ona se (po)stavlja na jednu različitu razinu u svojem istraživanju i u svojim metodama, kako bi što je moguće bolje shvatila misterij čovjeka.

Pri tome ne ignorira istraživanja i rezultate drugih antropoloških znanosti nego se njima i služi, posebice filozofskom antropologijom. Kršćanstvo i njegova teologija općenito s respektom gledaju te znanosti i njihove metode; one, naravno, ne mogu riješiti probleme i pitanja koje (si) postavlja kršćanska vjera i teologija (teološka antropologija), ali joj mogu pomoći da se oslobađa od krivo postavljenih problema i pitanja te od nezadovoljavajućih odgovora. Sa svoje strane, kršćanstvo, teologija i teološka antropologija mogu pomoći ostalim znanostima da odgovorno rade na promociji života, dostojanstva i slobode čovjeka.

Osim toga, kršćanskoj vjeri nije teško priznati da ona nije jedini izvor spoznaje o svijetu i o čovjeku. Zbog toga, a da ništa ne izgubi od svoje specifičnosti, teološka antropologija, tj. kršćansko razmišljanje o svijetu i o čovjeku, mora se nastojati obogaćivati metodama i rezultatima koje postižu filozofija, filozofska antropologija i druge prirodne znanosti, kao i svakodnevno iskustvo ljudskog življenja. Naravno, svi ti sadržaji u teološkoj antropologiji moraju se uvijek gledati pod jednim posebnim vidom, onim o odnosu čovjeka s Bogom.

Tko je čovjek?

Pitanje: “Tko je čovjek?”, budući da ne nalazi zadovoljavajući odgovor u ljudskom iskustvu, upućuje na Boga, na Božju riječ i, posebice, na konačnu Božju Riječ (usp. Heb 1,2), na Isusa iz Nazareta, Krista, utjelovljenog Sina Božjega, o čijem životu, smrti i uskrsnuću govore Evanđelja i drugi novozavjetni spisi. Kršćanska vjera, dakle, želi dati odgovor na postavljeno pitanje o čovjeku, osluškujući ono što je Bog, posebice u Isusu Kristu, rekao čovjeku i o čovjeku, promatrajući ga u svjetlu vjere i u nadnaravnoj perspektivi. Na taj način filozofsko pitanje “Tko je čovjek?” postaje i teološko pitanje, jer Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i neprestano ga se spominje (usp. Ps 8,5).

Lažna dvojba “stvaranje ili evolucija” pokolebala je mnoge ljude u njihovoj vjeri, jer se nije mogla nijekati ispravnost evolucijskih ideja u prirodnim znanostima.

Prije ne tako mnogo vremena kršćansko naučavanje o stvaranju čovjeka i svijeta bilo je objekt mnogih nesuglasica i sumnji od strane stručnjaka prirodnih znanosti i povijesti kulture. Evolucionistička koncepcija o čovjeku i o svijetu, koja se počela širiti u XIX. st., oštro se suprotstavljala ondašnjem kršćansko-teološkom naučavanju, koje je (pogrešno!) prihvaćalo i tumačilo biblijski govor o stvaranju svijeta i čovjeka kao povijesne činjenice.

Lažna dvojba “stvaranje ili evolucija” pokolebala je mnoge ljude u njihovoj vjeri, jer se nije mogla nijekati ispravnost evolucijskih ideja u prirodnim znanostima. Problemi i nesuglasice uglavnom su nadvladani tek kad se shvatilo da prirodne znanosti i teologija zapravo ne proturječe jedna drugoj, da trebaju raditi i istraživati zajedno, s ciljem da preispitaju svaka svoje rezultate, vodeći računa o sadržajima i limitima u razmišljanju, bilo prirodnih, bilo teoloških znanosti.

Kao da se zaboravilo da je zadaća da se “vlada i podloži zemlja” zapravo poziv da se čovjek brine za svoj prirodni životni ambijent, da ga obrađuje i čuva; dakle, da se suprotstavlja svemu onome što prijeti uništavanjem prirode, svijeta i života.

Drugačije naravi je jedan drugi problem koji se silom nameće kršćanskom govoru o stvaranju svijeta i čovjeka. Naime, posljednjih desetljeća neki povjesničari kulture i novinari vide u biblijskom izričaju o čovjekovu poslanju da “vlada i podloži sebi zemlju” (usp. Post 1,27-30) razlog uništavanja prirode i biosfere.

Dakle, ekološka kriza posljedica je kršćanskog naučavanja!? Takav zaključak nameće određena teološka diskusija vođena sedamdesetih godina. Kao da se zaboravilo da je zadaća da se “vlada i podloži zemlja” zapravo poziv da se čovjek brine za svoj prirodni životni ambijent, da ga obrađuje i čuva; dakle, da se suprotstavlja svemu onome što prijeti uništavanjem prirode, svijeta i života.