Bio sam ovisnik o pornografiji. Božjom milošću oporavio sam se od beznadnog stanja. Sljedeća priča govori kako je izgledao život u mojoj ovisnosti, kako se dogodila promjena i kakav je život sada na slobodi, piše Jon Laird s portala Catholic Exchange.

Kako je bilo

Mnogi ovisnici za svoju ovisnost traže razloge u ozbiljno nefunkcionalnim obiteljskim životom—zlostavljanjem, zanemarivanjem, roditeljima koji su ovisnici itd.—ali to nije bio slučaj sa mnom. Nijedna obitelj nije savršena, ali takav su dom postavili moji roditelji. Zbog te činjenice još više preuzimam punu odgovornost za izbore koji su doveli do moje ovisnosti.

Iz razloga kojih se sada ne mogu sjetiti ili objasniti, već sam u osnovnoj školi bio opsjednut seksualnim fantazijama. Katalozi robnih kuća bili su moja pornografija, a požuda i maštarije postale bi moj protuotrov za osjećaj da sam nedostatan i na neki način drugačiji od drugih. U srednjoj školi sam otkrio internetsku pornografiju, a moje tehničko znanje obično mi je omogućavalo da zaobiđem mjere zaštite koje su postavili moji roditelji. I moji su se prijatelji susreli s pornografijom, no većina je reagirala drugačije od mene. Na primjer, prijatelj mi je jednom pokazao porno časopis koji je uzeo od svog oca. Nekoliko minuta kasnije htio je izaći i bacati bejzbolsku lopticu, ali ja sam cijeli dan proveo s tim časopisom.

Nikad nisam prestao vjerovati u Boga, ali u ovom trenutku sam pomislio da je Bog možda odustao od mene. Mislio sam da sam izgubljena ovca, izgubljen čak i izvan dosega čak i Dobrog pastira.

Kad sam otkrio masturbaciju, odmah sam se navukao, a svako sljedeće takvo iskustvo doimalo se kao neuspjeli pokušaj vraćanja užitka prvoga. Ali učinkovitost požude i seksualnog djelovanja u prikrivanju osjećaja straha i nedostatnosti smanjivala se s vremenom i ponavljanjem. Bill Wilson, osnivač Anonimnih alkoholičara, piše da je u određenom trenutku “piće prestalo biti luksuz; postala je nužnost.” Tako je bilo i sa požudom i seksualnim djelovanjem. U određenom trenutku to više nisam radio jer sam to želio već sam “trebao”.

Obitelj i prijatelji, nesvjesni mojeg ropstva požudi, brinuli su se za mene, ali nikad se nisam mogao natjerati da im se otvorim i kažem za svoj problem.

Otprilike u dobi od 15 ili 16 godina provodio sam sate svake noći preuzimajući pornografiju. Pojavio se duboki osjećaj beznađa. Redovita molitva, česta ispovijed, proučavanje i raspravljanje o mojoj vjeri, pokušaj duhovnog ohrabrenja onih oko mene—ništa od toga nije djelovalo na moj problem.

Nikad nisam prestao vjerovati u Boga, ali u ovom trenutku sam pomislio da je Bog možda odustao od mene. Bio sam izgubljena ovca, izgubljen čak i izvan dosega čak i Dobrog pastira. Postao sam ozbiljno depresivan i razmišljao sam o samoubojstvu, ali kratka razdoblja apstinencije donijela su mi ohrabrenje. Obitelj i prijatelji, nesvjesni mojeg ropstva požudi, brinuli su se za mene, ali nikad se nisam mogao natjerati da im se otvorim i kažem za svoj problem.

U praksi sam bio pelagijanac, ovisio o vlastitom trudu, a ne o milosti Božjoj.

Obrazac mog glumljenja nastavio se u odrasloj dobi, zajedno s dvostrukim životom i mojim neuspjelim pokušajima da prestanem. Ponos me spriječio da potražim pravu pomoć, pa čak ni da pomislim da mi je potrebna. Mislio sam da mogu razmišljati i riješiti se grijeha proširivanjem svog znanja o teologiji i korištenjem bezbrojnih katoličkih pobožnosti na praznovjerne načine. Kad bih samo mogao pronaći pravu kombinaciju molitava i izgovoriti ih na pravi način, Bog bi uklonio sve moje probleme.

Nisam bio voljan uzeti svoj križ, nisam bio voljan predati “svu svoju slobodu, svoje pamćenje, svoje razumijevanje i svoju cjelokupnu volju, sve što imam i zovem svojim. Bojao sam se da moj život u Božjim rukama neće biti tako dobar kao moj život u mojim vlastitim rukama.

U praksi sam bio pelagijanac, ovisio o vlastitom trudu, a ne o milosti Božjoj. ( Pelagijanizam naučava da spasenje i krjepost ovise u prvome redu o naporu čovjekove slobodne volje) Sam sam nastojao promijeniti vanjske stvari. Nikad se nisam podvrgao ozbiljnom unutarnjem čišćenju kuće. Moleći za ozdravljenje, uvjetovao sam to ozdravljenje zahtjevom da ne bude preteško. Nisam bio voljan uzeti svoj križ, nisam bio voljan predati “svu svoju slobodu, svoje pamćenje, svoje razumijevanje i svoju cjelokupnu volju, sve što imam i zovem svojim.” Bojao sam se da moj život u Božjim rukama neće biti tako dobar kao moj život u mojim vlastitim rukama.

Posjetio sam toliko mnogo terapeuta, nikad nisam bio potpuno iskren ni s jednim od njih, iznutra ih okrivljujući za svoje neuspjehe.

Kada gledam u prošlost, ovo je očito apsurdno. Moj život u vlastitim rukama prouzročio je da izgubim prijatelje, odustanem od diplomskog studija sa samo nekoliko ispita do kraja, napustim posao, izgubim bezbrojne sate vozeći se okolo do seks shopova i videoteka, slomim srca, imam emocionalne afere i stranice za spajanje. Strah od izlaganja, a ne vrlina, spriječio me da stvarno tražim seks sa strancima, ali to bi bilo neizbježno jer sam vidio kako prelazim jednu granicu za drugom. Posjetio sam toliko mnogo terapeuta, nikad nisam bio potpuno iskren ni s jednim od njih, iznutra ih okrivljujući za svoje neuspjehe. Toliko o djelima posvete Bogu; sada sam obožavao požudu. Činilo mi se da stojim izvan sebe i gledam svoje tijelo kako izvodi radnje koje sam mrzio. Prepustio sam kontrolu đavlu.

Što se dogodilo

Dugo mi je trebalo da prepoznam svoju nemoć nad grijehom i neupravljivost mog života. Prvo sam potražio stručnu pomoć ne zato što sam samo želio neke alate koji će mi pomoći da prestanem gledati pornografiju i masturbirati, već zato što sam mislio da mi treba potpuna duhovna promjena. “Ovisnik” još nije bila riječ koju sam primijenio na sebe. Ali moja potpuna nesposobnost da prestanem na bilo koji način kojeg sam se mogao sjetiti je ono što me na kraju navelo da slijedim prijedlog svog terapeuta—nakon što ga je godinu dana ponavljao—da prisustvujem tom sastanku od dvanaest koraka.

Oporavak od ovisnosti težak je put i proći će više od deset godina prije nego što pronađem trajni osjećaj slobode od svoje ovisnosti, jer sam sporo skupljao spremnost da budem potpuno iskren i potpuno se prepustim Bogu bez ikakvih očekivanja. Za mene se prava prekretnica dogodila kada smo u prvom braku saznali da čekamo drugo dijete. Bio sam daleko od oporavka, a terapeut je istaknuo da nemam nade da ću biti muž i otac kakav trebam biti ako se ne vratim. Nešto me pogodilo, više nego ikad prije, s užasom pri pomisli na to što bi moglo postati s mojom neobuzdanom seksualnom ovisnošću. Nisam želio završiti na vijestima—a da ne spominjem provesti vječnost u paklu. Duboki osjećaj odgovornosti za moju obitelj zapalio je vatru u mom srcu.

Vjerom sam odlučio vjerovati u istinu—čak i ako se to protivilo onome što sam osjećao—da Bog neće prezreti moje skrušeno srce. Išao sam na ispovijed i misu što sam češće mogao.

Ponovno sam se prihvatio aktivnosti oporavka s obnovljenom snagom, ponovno učeći i ponovno radeći na dvanaest koraka u svakodnevnom životu, oslanjajući se na pomoć svojih kolega u oporavku, postajući dovoljno otvoren da prihvatim nešto što nije moj način, i za prvi put uistinu stekao spremnost učiniti sve što je potrebno za oporavak. Dug je put od poroka do stečene moralne vrline, i ja bih opet pao, ali ovo je bio početak duboke promjene u meni.

U posljednjim mjesecima mog seksualnog ponašanja, iako nisam mogao dugo ostati trijezan, ipak sam naučio odmah se obratiti Bogu kad sam zgriješio, i vjerovati, u najmračnijim trenucima, da je “Gospodin blizu svima koji ga zazivaju” (Ps 145,18). Moju naviku da se valjam u sramu i samosažaljenju zamijenilo je povjerenje u Božje milosrđe. Vjerom sam odlučio vjerovati u istinu—čak i ako se to protivilo onome što sam osjećao—da Bog neće prezreti moje skrušeno srce. Išao sam na ispovijed i misu što sam češće mogao. Praznovjerje i vjerovanje u moje vlastite napore zamijenila je nada da će Bog učiniti za mene ono što nisam mogao učiniti za sebe.

Budući da je “naša domovina na nebesima” (Fil 3,20), naš sadašnji život karakterizira nezasitna želja. Jurio sam jednu fantaziju za drugom, jedno iskustvo za drugim, jedan osjećaj za drugim, ali jedini će Bog utažiti ovu žeđ: “Za tobom žeđa duša moja; za tebe moje tijelo, o koliko načina!” (Ps 63,2) Oporavak u dvanaest koraka i duhovna obnova kroz sakramente otvorili su mi oči za Božju objavu sebe u cijelom stvorenju i dali mi moć da odgovorim na njegov poziv na intimno prijateljstvo.

Kako je sada

Sada je bitno da ispričam priču o tome kako me je Bog spasio od grijeha i podigao na novi život u njemu. Zapovijed našega Gospodina: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju“ (Mk 16,15) svakodnevno mi odzvanja u ušima. Nadalje, neophodan je element oporavka od dvanaest koraka da, “Doživjevši duhovno buđenje kao rezultat ovih koraka, pokušali smo prenijeti ovu poruku” drugima (Korak 12). Radujem se onome što sam sada po milosti Božjoj i hvalim se samo dobrima koja je učinio u meni, usavršavajući svoju moć u meni na temelju moje slabosti (2 Kor 12,9).

Ono što sam do sada ispričao nije kraj priče, već pravi početak mog životnog putovanja u Kristu. Dvanaest koraka otkrivaju mi ​​poroke koje su moji očito mučniji seksualni problemi zgodno skrivali, tako da ih Krist može uništiti, kao što je učinio trgovcima i mjenjačima novca u hramu, i obnoviti me iznutra.

Svoju ovisnost smatram darom, jer sam njome doveden do potpune ovisnosti o Bogu. Njegovom milošću sada imam sposobnost koja mi je prije nedostajala da mu se potpuno predam kroz svoj poziv i odgovorim na poziv Duha Svetoga na apostolat. Uspio sam se vratiti pobožnostima i molitvama koje sam prije zlorabio, nalazeći u njima sredstva za njegovanje prijateljstva sa Presvetim Trojstvom. Svakodnevno postajem svjesniji visokog poziva koji imam zbog svog krštenja i molim se da, kada drugi čuju moju priču, prevladaju svoj strah i pronađu hrabrost za pokajanje. “Gospodin je učinio velike stvari za nas; ispunjeni smo radošću!” (Ps 126,3)