Sveti Rok je jedan od najomiljenijih svetaca mučenika i zaštitnika kršćanskog svijeta. Smatra se zaštitnikom od kuge, kolere i teških zaraznih bolesti, a u novije vrijeme i od AIDS-a. Uz to, štiti od bolesti nogu i rana na nogama. Zaštitnik je životinja, pasa i veterinara, te štiti od prirodnih nepogoda. Patron je osoba s invaliditetom, krivo osuđenih te neženja. A znate li gdje je pokopan?
U srcu Venecije spajaju se umjetnost, kultura i svetost
Scuola Grande di San Rocco je bratovština laika osnovana 1478. Jako razvijeno štovanje svetoga Roka, čija je relikvija u posjedu Bratovštine već od 1485., pridonijelo je njezinom snažnom rastu sve dok nije postala najbogatija škola u Gradu. Tada je odlučeno o gradnji novoga monumentalnog mjesta, nakon čega je veliki Tintoretto pozvan ondje naslikati svoj najpoznatiji ciklus s epizodama iz Staroga i Novog zavjeta.
To je iznimno mjesto u kojem je više od 60 slika na svom izvornom mjestu u zgradi koja od svoje izgradnje nije pretrpjela gotovo nikakve promjene. Danas je udruga još uvijek aktivna i još uvijek izvršava svoje drevne dobrotvorne zadaće i brine za svoju izuzetnu umjetničku baštinu.
Dolazak svečeva tijela u Veneciju
Tijelo svetoga Roka stiglo je iz Voghere u Veneciju 1485. godine. Trinaestog ožujka te godine patrijarh Maffeo Girardi priopćio je Vijeću desetorice prijenos svečeva tijela, potvrđujući njegovu autentičnost. Budući da Scuola još nije imala svoje definitivno sjedište, relikvija je privremeno postavljena u crkvu San Geminiano, potom u patrijarhovu palaču. Ondje je relikvija bila sve do dovršetka gradnje crkve podignute radi čuvanja toga tijela, kamo je svečano prenesena 3. ožujka 1490. godine.
Venecijanska crkva sv. Roka / Foto: Wikipedia
Različite verzije govore o nevjerojatnim događajima. Prema verziji koju spominje Flaminio Corner, za povratak tijela svetog Roka zaslužan je kamaldolski redovnik Mauro. On je, na zahtjev gvardijana Tommasa di Albertija, otišao u dvorac grofa Pietra dal Verme u Vogheru, i uspio, ne bez peripetija, tijelo ukrasti i dopremiti u Veneciju. Prema drugima, međutim, tijelo sveca je, uz suglasnost poglavara Voghere, grof prodao spomenutom redovniku koji je, radi lakšeg transporta, svečeve kosti slomio, a zatim ih prodao namjesnicima škole.
Kanonizacija i kult
Proces kanonizacije svetog Roka 1377. godine započeo je papa Grgur XI., ali o tome nema vjerodostojnih dokumenata. Rokova svetost zasigurno je bila priznata “ex consensu Ecclesiae”, odnosno kao drevni kult, koji je papa Urban VIII. odobrio svečanim dekretom 1625. No, prema Francescu Diedu, već su 1414. u Costanzi, zbog izbijanja kuge uoči otvaranja Sabora, saborski oci zazvali svetog Roka, noseći njegovu sliku u svečanoj procesiji i zadobivši njegovu zaštitu.
Pobožnost prema svecu, koja je vjerojatno započela u Montpellieru, uskoro se proširila Europom, a osobito u južnoj Francuskoj, Alzasu, Korziki, Parizu, Antwerpenu, Lisabonu, Kölnu, Nürnbergu, sve do Skandinavije i Poljske.
U Italiji, osim u Veneciji i Venetu, kulturni centri s imenom sv. Roka postoje i u Rimu, Vogheri, Piacenzi, Bresciji, Abruzzu i južnoj Italiji. U Italiji trenutno postoji tri tisuće crkava i kapela posvećenih ovome svecu. Postoji i dvjesto šezdeset župa, od kojih je stotinjak povezano s drugim svecima, najčešće svetim Sebastijanom. Tu su i mnogi kipovi krajputaši, koji se najčešće nalaze na raskrižjima i na ulazima u gradove, kako bi dobili zaštitu od kuge. Danas je sveti Rok, Roch, Roque, Roko, Rocco, Rolox, Rrok, Roc, Rochus, Rochas, Rox ili Rokh…. među najomiljenijim svecima kršćanskog svijeta.