Sveti Bonaventura (1221.-1274.), franjevac, pariški profesor, biskup, kardinal, serafski naučitelj, intelektualac ravan dominikancu svetom Tomi Akvinskom (1225.-1274.), kolegi profesoru, prijatelju i poštovatelju. Sve je gradio na ljubavi. Njegove su riječi: “Ne valja znanost bez ljubavi, ni mudrost bez skromnosti!” Kao i riječi: “Jedna priprosta starica može više ljubiti Boga, nego najodličniji doktor teologije.” Nježno je ljubio Gospu i Presveto Srce Isusovo. Prvi je u povijesti uveo običaj da se Gospi zvoni na pozdrav tri puta na dan: jutrom, u podne i navečer.

Rođen je u toskanskom mjestu Bagnoreggio kod Viterba u Italiji 1221. godine. Na krštenju je dobio ime Giovanni (Ivan). Studirao je u Parizu i nakon studija, 1243. godine stupio u franjevački red te postao doktor teologije i pariški profesor. Godine 1256. postao je general Reda i iste godine je kreiran kardinalom. Kao dijete je bio boležljiv. Još kao novorođenčeta, njegova majka Marija Ritelli odnijela ga je sv. Franji da ga blagoslovi. Nakon nekoliko godina, kad je sv. Franjo ležao na smrtnoj postelji, majka ga je povela da mu se zahvale za čudesno ozdravljenje. Sv. Franjo je tada uskliknuo: “O buona ventura! – Dobre li sreće!” Otada su roditelji svoga dječaka zvali Bonaventura.

O. Petar Vlašić jednom je zapisao: “Za njega je dobra sreća jer je uspio svetačkim životom osvojiti nebo, a dobra sreća je bio i svima koji su u njegovu životu i u njegovim djelima otkrili svoj put do neba.”

Papa Klement IV. namjeravao ga je imenovati nadbiskupom, ali je on to uspio odbiti jer nije želio nikakve časti. Osam godina kasnije papa Grgur X. ga je morao prisiliti da primi kardinalat. Postoji i anegdota o tome da je sv. Bonaventura prao suđe na dvorištu kad su mu papini izaslanici donijeli kardinalski šešir, znak kardinalske časti, da je on rekao da ga objese na stablo dok on završi svoj posao manjega brata, pa da će onda prijeći na veće poslove. Papa ga je imenovao kardinalom da mu pomogne oko pripreme Lyonskoga sabora na kojem se trebalo raspravljati o sjedinjenju Istočne i Zapadne Crkve. Sv. Bonaventura bio je uspješan i izaslanici s Istoka složili su se sa zaključcima sabora ali, nažalost, crkvene vlasti na Istoku ih nisu potpisale.

Sv. Bonaventura / Foto: ofmconv.hr

Sv. Bonaventura je umro u noći između 14. i 15. srpnja 1274. godine u Lyonu kao tajnik pape Grgura X., za vrijeme trajanja Lyonskog sabora. Posljednju pomast podijelio mu je sam papa Grgur X. Pokopan je iste večeri u franjevačkoj crkvi u Lyonu s najvećim počastima. Njegov kolega i prijatelj sv. Toma Akvinski umro je nekoliko mjeseci prije njega, na putu za sabor.

Uz sv. Tomu Akvinskog, sv. Bonaventura je najsjajniji predstavnik visoke skolastike.

Sv. Bonaventura je napisao više djela: “Tumač”, “Franjevačka Pravila”, “Život sv. Franje”, “Trostruki put”, “Put duše k Bogu”. Ostalo nam je više od stotinu njegovih predavanja i pet stotina propovijedi. Jedan je od najvećih franjevačkih teologa, učenjaka i mistika, koji je svoj nauk crpio iz Križa Kristova.

U knjizi dr. fra Bonaventure Dude “Sveci i blagdani franjevačkoga kalendara” piše: “Papa Siksto V. – franjevac-Dalmatinac, proglasio je sv. Bonaventuru serafskim naučiteljem.” U hrvatskom narodu pamti se da je papa Siksto V. potomak naših iseljenika Peretića iz Dalmacije. Rođen je 13. prosinca 1521. kao Felice Peretti di Montalto, u mjestu Grottammare. Izabran je za papu 1. svibnja 1585., kao 227. poglavar Katoličke Crkve. Umro je 27. kolovoza 1590. godine u Rimu. Zalagao se za snažnu obnovu Crkve, osobito grada Rima. U samo pet godina pontifikata napravio je puno: završio je radove na kupoli Bazilike sv. Petra i podigao obelisk na Trgu sv. Petra. Dao je izgraditi zgradu u kojoj su smještene Svete stube itd. Dobročinitelj je i Hrvata, zaslužan za osnutak kasnijega Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu.

Prigodom proslave 700. obljetnice smrti sv. Bonaventure, u Zagrebu je od 9. do 11. rujna 1974. godine održan znanstveni kongres, sa svrhom istraživanja nauka sv. Bonaventure i prezentacije rezultata istraživanja našim znanstvenim radnicima i svim zainteresiranima. Kršćanska sadašnjost je objavila Zbornik radova s tog kongresa u čast sv. Bonaventure pod nazivom “Objava i teologija” (KS, Zagreb, 1977.). Franjevac kapucin dr. fra Hadrijan Borak napisao je životopis sv. Bonaventure, objavljen u istom zborniku Objava i teologija (KS, str. 343.-369.)

Zbornik radova o sv. Bonaventuri

Na hrvatski su prevedena neka Bonaventurina djela. O. Damjan Damjanović preveo je njegov “Životopis sv. Franje” (Zagreb, 1981.), a u izdanju splitskih klarisa izišla su dva djelca: “Pismo sestrama o savršenom životu” (Split, 1980.) i “Tri puta” (Split, 1986.), oba popraćena pogovorom same urednice s. Marije od Presvetog Srca (Anke Petričević). Dr. fra Mario Šikić preveo je njegovo najznačajnije djelo “Put duha k Bogu”, a zapravo je to Vodič na putu duha k Bogu, s komentarom dr. fra. Hadrijana Boraka (KS, Zagreb, 1974.).

Mnogi Hrvati su časno nosili njegovo ime. Navest ćemo samo par naših poznatih franjevaca: prof. dr. fra Bonaventuru Dudu (1924.-2017.) i njegovog predšasnika fra Bonaventuru Ćuka (1907.-1940.), čiju je pjemu “Hoću li i ja u raj?” pater Duda rado i često citirao zadnjih godina svoga života.

Sv. Bonaventura je naslovnik i katedrale u Banjoj Luci, ali i zaštitnik franjevaca, teologa, radnika i svilara. Spomendan mu je 15. srpnja. Imendan slave oni koji nose ime Bonaventura, Bono, Dobroslav, Dobroslava, Dobra, Dobriša.