Uz rijeku Zrmanju, more Milosti – Molitelji sv. Josipa: „S razlogom smo tu!“

Kroz Obrovac mnogi su iz unutrašnjosti Hrvatske prošli jedino kada su morali zbog orkanske bure koja preusmjeri promet iz sjevera prema jugu Hrvatske kroz to sjecište putova između priobalja i našeg kontinenta, jer se zatvori autocesta kod Zadra i Maslenički most. Obrovac tako postaje siguran put i prolaz zaštićen od udara orkanske bure, premosnica i svojim položajem prirodno rješenje da ćemo na odredište stići – zaobilaznica.

Tu zaobilaznicu u redovitosti svakodnevnice, podno Velebita, u kanjonu rijeke Zrmanje, za svoje je trajno boravište odabrao, uz Majku Mariju, osobiti Božji izabranik, čuvar i hranitelj Božjega Sina na zemlji – Sveti Josip. Josip je opravdao povjerenje Boga u zaštiti Isusa od ovozemaljskih bura. I župljani župe sv. Josipa u Obrovcu opravdavaju izbor sv. Josipa za njegovog suradnika. Sveci odabiru ‘svoje’ ljude, s kojima grade poseban duhovni odnos. Tom logikom, odabiru onda i ‘svoja’ mjesta – štovanja, gdje im je ugodno biti i boraviti, u kući Oca. Tako je, eto, sv. Josip odabrao Obrovac!

Sa sv. Josipom odnos redovite, snažne molitve, topline i predanja imaju Višnja i Željko Modrić, 30 godina su u braku. Modriće i Obrovac čuva sv. Josip, a sv. Josipa čuvaju Obrovčani koje predstavljamo po tim supružnicima.

Foto: Ines Grbić

Molitva krunice sv. Josipu u Velikoj devetnici u njihovoj župi još više ih je povezala kao supružnike, učvrstila cijelu obitelj (roditelji su Stipe, Marina i Vlatke) a odnose s njihovom rodbinom uzdigla na duhovnu razinu, u zajednička molitvena okupljanja. Može li biti drugačije kad sv. Josip, zaštitnik obitelji i čuvar Svete obitelji, gradi i obnavlja?!

Željko, prof. Hrvatskog jezika, ravnatelj je OŠ Obrovac. U svom uredu ima Einstainov citat: „Davanje osobnog primjera nije jedan od načina na koji možemo utjecati na druge, nego, to je jedini način“. Dakle, dati osobni primjer u obitelji, na radnom mjestu, u župi, gradu. Teško? Obrovčani su ‘probali’ sa sv. Josipom. I, funkcionira! Sv. Josip tim svojim suradnicima ukazano povjerenje po uslišanjima obilato uzvraća.

„U vremenu ugroženosti, narušenosti obitelji, uloge majke i oca, sv. Josip kao uzor i utočište puno znači. Najjača nam je poveznica u gradu sv. Josip. Ako prihvatimo poruke sv. Josipa i budemo ih živjeli, ima budućnosti za Obrovac“ kaže Željko, glas obrovačkih molitelja sv. Josipa. Četiri godine devet tjedana ususret svetkovini sv. Josipa, obrovački župnik don Krešo Ćirak osmislio je Veliku devetnicu na način da kip sv. Josipa pohodi domove devet obrovačkih obitelji, pred kojim obitelji zajedno mole. Svaku večer, sa svakom obitelji u Velikoj devetnici moli i župnik Ćirak.

Foto: Ines Grbić

Velika devetnica sv. Josipu dovela je do toga da je ona postala stalna molitva pojedinih obrovačkih supružnika koji tijekom cijele godine časte sv. Josipa krunicom, postom. Posebno mjesto zauzima Josipov dan – srijeda.

Dragi Bog je u našoj obitelji učinio tolike milosti i dobro, poboljšao je naš obiteljski život. Spasio je život našem sinu.

„I kroz tjedan promišljaš za koga bi bilo najbolje moliti baš srijedom po zagovoru sv. Josipa, misliš na ljude za koje moliš, čuješ se s njima, više misliš na druge. Okrenut si drugima, ne samo sebi. Kad vidiš da je i tvoja molitva skromni doprinos nečijem ozdravljenju i poboljšanju, jako dobro se osjećaš. Župnik je rekao, obitelji koje ne mole zajedno propuštaju primiti mnoge Božje blagoslove. Neovisno o Velikoj devetnici, a to je njen plod, Željko i ja molimo svake srijede sv. Josipu, cijele godine. Možeš moliti svaki dan na nečiju nakanu. Ali kad je tu sv. Josip i kažeš: Dragi Bože, danas imamo nakanu za toga, to je posebno. Kada sjednemo, izmolimo, to je poseban osjećaj povezanosti muža i žene, prisutnost Božja“ kaže Višnja.

„Zanimljive su te situacije ljeti. Nama je srijeda sa sv. Josipom postalo ‘nešto’ redovito, uobičajeno. No, ljeti dođe rodbina, družimo se, dulji su dani, pa se zna dogoditi da poslijepodne legnemo. Onda u jednom trenutku, Višnja gurne mene ili ja nju: Čekaj, srijeda je, zaboravili smo! Ajmo, diži se, idemo moliti“ otkriva Željko tajnu međusobnog podsjećanja da se molitva sv. Josipu nikad ne zaboravlja.

„Prolazimo kroz sve što prolazi svaka obitelj, imamo uspone i padove. Bog svakome daje svoj križ ali nas i uči kako taj križ nositi, primjerom njegovog Sina. Nosi to što imaš, bori se, traži, dobit ćeš. Živi i ispuni poslanje zbog kojega si na ovom svijetu“ kaže Željko. Oni to potvrđuju i borbom za ozdravljenje sina koji je bio u raljama depresije. Sada je zdravi mladić. „Dragi Bog je u našoj obitelji učinio tolike milosti i dobro, poboljšao je naš obiteljski život. Spasio je život našem sinu. Bog ga je naveo da je otišao na Kaptol među franjevce, ti svećenici su mu pomogli da ponovno nađe život i živi u vjeri. Da nije bilo Božje milosti, ne znam bi li bio živ. Kroz svjedočanstvo našeg sina i mi smo se zbližili kao obitelj i počeli rasti u vjeri“ kaže staložena Višnja.

I tu je Bog učinio svoje, da nam da snage da funkcioniramo, da nas oslobodi svake mržnje

Po sinu Stipi, „dobili su prijatelje iz krila Crkve“, poput fra Dragana Grizelja, u samostanu u Iloku. „Jedno ljeto fra Dragan je bio u Obrovcu, njegov i Stipin prijatelj Danijel Hranilović, grkokatolički svećenik i još dva prijatelja. Fra Drago je ribič i lovio je ribe na rivi. U jednom trenutku Višnja i ja smo se povukli kući, rekli smo, ‘Idemo doma, vrijeme nam je za molitvu, idemo moliti’. Počeli smo moliti kući, kad u jednom trenutku dolaze Danijel i njegov prijatelj, samo sjedaju, priključuju se moliti krunicu. Dolazi fra Drago, nastavlja. Dolazi sin Stipe, nastavlja moliti. Samo se jedan po jedan priključuju, nastavljamo u molitvi svi zajedno“ dira Željka ta situacija privučenosti drugih njihovom molitvom, kada se svaka riječ među ljudima gasi, osim one koja se upravlja Gospodinu. „Taj lanac molitve, to zajedništvo, to bogatstvo zajedničke molitve ne može se opisati. Prekrasno je“ kliče duša Višnje.

Višnja je i voditeljica župnog zbora u Obrovcu, a Željko kao član zbora, pjeva (barem tu) kako žena svira. Maestro Davor Motušić poučavao je obrovačke djevojčice sviranju, no one su odlazile na studij, pa se harmonija za stalno ‘uhvatila’ Višnja. I pjesmom su uzorni liturgijski slavitelji.

Željko i Višnja žive u Obrovcu od oslobođenja toga grada 1995. g. Željko nije htio ostaviti samima svoje roditelje. Željkov otac Vlatko bio je dugogodišnji sakristan u Obrovcu. Prvoga dana Oluje, 4. kolovoza, odmah u jutarnjim satima akcije, kod Ličkog Osika poginuo je Željkov brat Darko, hrvatski branitelj, u 29. godini života. Bio je oženjen, njegov sin Marko imao je tada pet godina. Sada Marko ima sina Roka od godinu dana, kojemu su Željko i Višnja kumovi na krštenju. „Vjera nam je jako pomogla da se prevlada ta tragedija. I tu je Bog učinio svoje, da nam da snage da funkcioniramo, da nas oslobodi svake mržnje, bili smo jedni drugima potpora“ kaže Željko.

Foto: Ines Grbić

Ponosan je na Božje tragove u svom kraju. U Obrovcu je nekad bila benediktinska opatija sv. Jurja Koprivskoga. Obrovačka povijest je teška. 1527. pao je pod Turke. Pod turskom i Mlecima bio je do 1683. g. U doba turske vladavine, kršćani su izbjegli. Među senjskim obiteljima ima Modrića, u Nehaju piše da su došli iz podzrmanja, bježeći od Turaka. „Povijest se ponavlja. God. 1991. Hrvati obrovačkog kraja su izbjegli. I tu je poveznica sa sv. Josipom. Kao odlazak Josipa, Marije i Isusa u Egipat. Godine 1995. Obrovac je bio pun zanosa, vratili smo se u svoju državu, svoj oslobođeni grad. Dosta ljudi je dolazilo, bilo je puno radnika. Obrovac je bio živ, ljudi su vidjeli budućnost“ sjeća se Željko. Razumije da mnogi iz Hrvatske ne odlaze samo zbog materijalnih razloga, nego i zbog neuređenosti društva, narušenih međuljudskih odnosa i odbačenih vrijednosti.

Foto: Ines Grbić

Zato on, tragom onog Einsteinovoga gesla, vlastitim životom daje primjer i ‘poteže’ koliko god može. Njegova je osnovna škola Obrovac 2017. g., povodom obilježavanja 330 obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom hrvatskog naroda, imala cjelogodišnji školski projekt upoznavanja sv. Josipa, a u dvorani Doma kulture u Obrovcu učenici i nastavnici predstavili su tada rezultate tog istraživanja. Ponosan je zbog otkrića malo poznatih informacija. „Znate li da su geografi označili da se najviše župa posvećenih sv. Josipu u Hrvatskoj nalazi u Slavoniji. I da je Sveti Josip zaštitnik ne samo hrvatskog naroda, nego i Rusije, Kanade, Belgije“ pita Željko. Te su podatke saznali učenici OŠ Obrovac tijekom toga projekta. Na predstavljanju rezultata školski zbor izveo je pjesme posvećene sv. Josipu. Učenici su molili sv. Josipu. Djeca iz folklorne sekcije prikazala su kakav je nekad bio sajam nakon mise na sv. Josipa u Obrovcu. Izrečena su svjedočanstva o sv. Josipu.

Kad mene netko pita kako je meni živjeti u Obrovcu i počne me žaliti, kažem: Ne, ne! Ja kažem svima s velikim osmijehom, ja sam sretna što živim u Obrovcu

Prije 11 godina, u Osnovnoj školi Obrovac bilo je 418 učenika, sada ih je 187. Višnja radi kao profesorica njemačkog i engleskog jezika u srednjoj školi Obrovac koju pohađa svega 70 učenika. U poraću je u razredima bilo i po 25 učenika, sada ih je najviše 15 u razredu. Prosjek je desetak. Prije agresije na Hrvatsku, Obrovac je s okolicom imao 11 500 stanovnika. Sada ima nešto više 4 000 stanovnika. U školi dvadesetak djece srpske nacionalnosti pohađa nastavu po redovitom programu, pravoslavni vjeronauk im predaje pravoslavni svećenik čija je kuća nasuprot katoličke župne kuće, u središtu Obrovca.

Višnja nije obeshrabrena. Valjda je tako s tim ljudima (od) sv. Josipa. „Kad mene netko pita kako je meni živjeti u Obrovcu i počne me žaliti, kažem: Ne, ne! Ja kažem svima s velikim osmijehom, ja sam sretna što živim u Obrovcu. Imam sve što mi, hvala Bogu, treba. Imam obitelj, muža, posao koji volim, volim raditi s djecom. Umjetnička sam osoba, volim mir, tišinu, šetnju, promišljanje. U tim promišljanjima dogodi se i pjesma koje ću jednog dana, ako Bog da, posvetiti mom gradu Obrovcu u knjizi. Pišem o Obrovcu koji ima bogatu povijest. Ovo je jedan trenutak crnila, kako ljudi govore, ali ne znači da je to Obrovac. Ja računam da je to trenutak. I da mi koji smo tu, živimo, radimo, s razlogom smo tu! Da radeći svoj posao, stvarajući obitelji, sudjelujući u župi i doprinoseći, možemo učiniti dio koji je potreban da Obrovac bude grad za život. Da se borimo da bude bolje“ odvažno će Višnja. Kazuje to uvjerljivo, s osmijehom. Blago, a borbeno.

„Stvar je i pristupa, kako hoćete nešto prikazati. U Obrovcu u staroj gradskoj jezgri, pored zapuštenih i propalih starih zgrada, postoje i obnovljene zgrade. Ako fotografirate samo urušene kuće, potvrđujete tvrdnju o depresivnom gradu. Ako hoćete realno, pokazat ćete i što se obnavlja“ kaže Željko.

Znaju Obrovčani i s obnovljivim izvorima energije. Predrag Režan, obrovački vjeroučitelj, u školi ima sekciju održivog razvoja. S osmoškolcima je na krov njihove škole postavio vjetrenjaču da bi djeca vidjela kako se od obnovljivih izvora energije može proizvoditi jeftina energija. Njome će moći napajati nekoliko školskih računala, puniti mobitele, „da vide što znače u tom podneblju sunce i vjetar“. U školi su pokrenuli i učeničku zadrugu, u došašću i za Uskrs organiziraju prodajne izložbe sa svojim radovima. Skupljaju oblutke, uzgajaju ljekovito bilje, rade čajeve. Da se ništa prirodnih materijala ne baca, napravili su komposter kako bi dobili humus i njime opet ‘začinili’ zemlju.

Ljeti Obrovac živne po pohodu turista. No Željku je osobito drago da je Zadar otkrio Zrmanju, pa puno Zadrana od proljeća do jeseni vikende, blagdane i praznike dođe provesti na Zrmanju kao ugodnom izletištu.

Foto: Ines Grbić

Od ušća Zrmanje do ušća Karešnice ljudi se bave turizmom. Zrmanja je prepoznata trudom i zalaganjem Đure Župana koji je sve svoje snage uložio da bi tu rijeku predstavio hrvatskoj javnosti i šire. Zrmanja je plovna od ušća do Obrovca, njome plove brodovi s turistima. U njenom gornjem toku razvijen je avanturistički turizam, rafting, kajaking. Tu su i mnoge biciklističke rute. U tom je atraktivnom krajoliku snimljeno puno reklama, serija. „Bog nam je dao zemlju u kojoj bismo svi trebali moći živjeti oda rada svojih ruku. Potencijale imamo. Proizvodnja zdrave hrane, meda, sira, mlijeka, ljudi se okreću stočarstvu“ kaže Željko.

Dao je Bog Obrovcu vodu i vjetar – simbole Duha Svetoga. I sunce. Obrovčanima je to sv. Josip! Vrije i puše u tim ljudima da se radi, stvara. Nadasve, moli Bogu! A kako bi i bilo drugačije, kad je njihov nebeski zaštitnik, zagovornik i suputnik zaštitnik radnika i Božji radnik – sv. Josip!

„To što je molitvom sv. Josipu na osobit način u Velikoj devetnici započeo don Krešo Ćirak, ne može stati. Don Krešo će prije ili poslije otići u drugu župu. Ali ako smo mi iskreno, otvorena srca primili duhovnost i pobožnost sv. Josipa , onda neće biti bitno tko je župnik. Ako mi župljani budemo živjeli to što smo sada usvojili“ poručuje Željko.

Područje Obrovca naziva se kolijevkom Hrvatske. Ide ta topla riječ uz hranitelja Božje kolijevke na ovoj zemlji. Lijepo bi bilo da Obrovac ne bude samo usputni prolaz, zaobilaznica kuda smo ‘primorani’ proći na putu sjever – jug, kada bura zatvori Maslenički most.

Foto: Ines Grbić

Treba pohoditi Obrovac baš zbog sv. Josipa i samog grada patnika, koji je kroz povijest tiho jecao… Jer sv. Josip i sam je za svog života trpio, ali to je šutljiv svetac.

Zato, ako možete. Zaplovite rijekom Zrmanjom koja teče kroz Obrovac, zimi plovni put labudova. U zagrljaju planine Velebita popnite se na srednjovjekovnu utvrdu u središtu Obrovca, nekad vlasništvo krbavskih knezova Kurjakovića. Sjetite se tu naših vjernih, hrabrih i palih predaka.

Pogledajte ponosno na hrvatsku zastavu koja se na toj utvrdi usred Obrovca čvrsto vijori. Jer baš u Obrovcu, sve do nedavno, mislili su neki da nas neće biti…

No, Nebeska zaštita i zagovor svetih zaštitnika pomogli su opstanak Obrovca i cijelog hrvatskog naroda. Za svaki prijem vapaja i pratnju svojih vjernika, sv. Josipe – Hvala!