Iz brojne obitelji do oratorija Don Bosca

Dominik Savio jedan je od najmlađih svetaca Crkve. Bijaše najdraži učenik sv. Ivana Bosca. Rodio se 2. travnja 1842. u selu Riva di Chieri, u sjevernoj Italiji, od oca Karla, koji je bio kovač  i majke Brigite koja je bila krojačica. Bilo ih je desetero braće i sestara, a Dominik je bio najstariji. Isti dan kad se rodio bijaše i kršten. Već od svoje pete godine gorljivi je ministrant, a u 7. godini primio je Svetu Pričest uz ispovijed. Tada se posvetio Isusu i Mariji i obećao da će se pričestiti kad ga god bude savjetovao duhovni otac, te sav radostan uskliknuo: “Oh, to je za mene zaista bio najljepši dan”. Sveti Dominik je bio uvijek živo svetohranište Isusa Krista. Na dan sv. Pričesti stvorio je odluke kojih se držao kroz čitav život:

1. Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti
2. Slavit ću svečano blagdane.
3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
4. Radije umrijeti, nego sagriješiti.

U don Boscovom oratoriju

1854. godine susretne se dvanaestogodišnji Dominik  sa sv. Ivanom Boscom. Iste godine ulazi u don Boscov oratorij, gdje je ostao trideset i šest mjeseci, odnosno tri godine. Susret s don Boscom donio mu je novo prijateljstvo i povjerljivost. Prvi blagdan Bezgrešne Djevice Marije koji je Dominik slavio u oratoriju (8. prosinca 1854 ), bio je dan velikog oduševljenja. Papa Pio IX proglasio je u Rimu dogmom bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije. Dominik je popodne toga dana otišao u Crkvu, kleknuo pred Marijin oltar i stavio se pod njenu zaštitu riječima koje je zapisao na papiriću: “Marijo, darujem ti svoje srce! Daj da bude uvijek tvoje. Isuse i Marijo! Budite uvijek moji prijatelji, molim vas dajte mi radije umrijeti nego da učinim ijedan teški grijeh”.

Marijo, darujem ti svoje srce! Daj da bude uvijek tvoje. Isuse i Marijo! Budite uvijek moji prijatelji, molim vas dajte mi radije umrijeti nego da učinim ijedan teški grijeh

 Jedna don Boscova propovijed o svetosti dovodi Dominika u krizu. Nakon što ga je svetac smirio, nastoji ubrzati vrijeme, predosjećajući da mora biti brz želi li uspjeti. Cijelog života mislio je samo na svetost. Druge je poticao na svetu ispovijed, korio ih kada su nešto pogriješili, kad bi čuo psovku molio bi u sebi: “Gospodine, budi hvaljen”. Vjerovao je ako ne postane svet neće ništa postići. Već ovdje na zemlji bio je anđeo. U krhkom i slabom tijelu krila se velika duša, čvrsta volja i jaka ljubav prema Bogu i ljudima. Ostvarivao je dobrotu svakoga dana. Osobito bijaše veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i Presvetog Oltarskog Sakramenta. Kada je jednom zgodom don Bosco slavio svoj imendan rekao je u šali svim dječacima: “Sutra ćete mi prirediti slavlje i ja vam zahvaljujem. Sa svoje strane htio bih vam podariti nešto što i sami najviše želite. Stoga će svatko od vas dobiti papirić na kojem će napisati ono što želi”. Čitajući papiriće, don Bosco je nailazio na ozbiljne i hirovite želje. Na Dominikovu papiriću  don Bosco je pročitao samo pet riječi: ” Pomozite mi da postanem svet”.

Pomozite mi da postanem svet.

Recept za svetost

Don Bosco je ozbiljno shvatio sve želje, a osobito Dominikovu. Pozvao ga je i rekao mu: ” Kad tvoja mama pravi tortu, potreban joj je recept u kojem su zapisani razni sastojci. Za svetost je također potreban recept i to je ono što ti želim pokloniti. U recept ulaze tri sastojka koja valja promiješati:

1.  Radost – sve ono što te uzrujava i što ti oduzima mir, nije od Gospodina. Odagnaj to od sebe.
2. Tvoje školske dužnosti i molitva – u školi budi pažljiv, marljivo piši zadaće i rado moli kad    je vrijeme molitve.
3.  Dobročinstvo – Pomozi svojim vršnjacima kada trebaju pomoć, pa i onda kada to zahtijeva trud i kad ti je teško. To je recept kako se postaje svet“.

Osnivatelj Družbice Bezgrešne

Godine 1856. utemeljuje Družbicu Bezgrešne. Na to se odlučuje jednog svibanjskog jutra, kad se na veliku don Boscovu žalost, za vrijeme mise nitko nije pričestio. Družbica Bezgrešne bila je Dominikovo remek djelo. Do kraja njegovog života ostalo mu je svega devet mjeseci, ali njegova je Družbica potrajala više od sto godina. Dana 1. ožujka 1857. Dominik se vraća u roditeljski dom po savjetu don Bosca, koji je bio zabrinut za njegovo naglo pogoršano zdravlje. Znajući da se više neće vratiti, obraća se don Boscu posljednji put i pita ga što još može učiniti za Gospodina? – Don Bosco mu odgovara: Daruj mu svoje trpljenje. Što još? Daruj mu cijeli svoj život.- Don Boscu je riječ zastala u grlu, jer je znao da će Gospodin primiti taj dar.

Umro je mlad svetom smrću

Njegovi su ga voditelji okruživali s puno ljubavi. Liječnik je ustanovio upalu pluća. Koristilo se tada uobičajeno sredstvo: puštanje krvi iz vene. Deset puta je lječnički nožić zarezao u slabašno Dominikovo tijelo, tako da je doslovno iskrvario.  Umro je 9. ožujka 1857. svetom smrću u petnaestoj godini govoreći: “Kako lijepe stvari vidim”. Promatrajući tužnu majku, počeo ju je hrabriti govoreći: “Mama, nemoj plakati, ja idem u raj”. Don Bosco je u svom večernjom govoru dječacima za „laku noć“ ovako navijestio njegovu smrt: “Večeras je jedan anđeo manje na zemlji i jedan više na nebu”. Bio je istinski uvjeren da je Dominik Savio bio nalik sv. Alojziju te da će ga stoga Crkva jednoga dana uzdići na čast oltara.[5] Pokopan je 11. ožujka na groblju u Mondoniju.

Drugi o Dominiku

Oni koji su ga poznavali, među njima prvi Dominikov učitelj don Ivan Zucca kaže: “Prvih dana nakon što sam došao u Morialdo često sam viđao dječačića od kojih pet godina kako s majkom dolazi u kapelu i moli na ulaznim vratima, sa sabranošću koja je uistinu bila neuobičajena za dijete njegove dobi. Kad bi me susreo na dolasku ili odlasku, pozdravio bi me s tolikom ljubaznošću i poštovanjem da sam zaželio saznati nešto više o njemu. Rekao mi je da je sin kovača Savija i da se zove Dominik. Već slijedeće godine počeo je dolaziti u školu. Osobito se isticao u ustrajnosti, marljivosti i poslušnosti, a kako je bio nadaren, u kratkom je vremenu puno toga naučio. Pobožnost, koju je već iskazao na crkvenom pragu moleći s majkom, rasla je u njemu s godinama. Promatrajući ga, često sam pomišljao: evo dječaka od kojega se čovjek može nadati mnogome dobru”.

Molimo njegov zagovor za našu mladež, da i oni žive čestito i odvažno za Gospodina. Vjerujemo da i u današnjem vremenu postoje oni koji Krista odlučno slijede i koji će ga slijediti poput Dominika Savija. Znajmo da se možemo uvijek osloniti na Gospodina i moliti ponavljajući Dominikove prvopričesničke odluke, da naši najbolji prijatelji budu Isus i Marija.