Sve je počelo onoga dana kada je najmlađi sin, devetogodišnjak, izbacio iz kuće sve pobožne slike. Zatim se naočigled svojih roditelja popeo na vrh stabla i počeo neljudski vrištati i pjeniti se tako da se cijelo naselje diglo na noge. Kad je sišao dolje, nadljudskom snagom kršio je parkirane automobile. Nakon nekoliko dana ponovio se isti scenarij.

Dječak je inače bio povučen, zatvoren u sebe: nije volio čuti za molitvu, sakramente, crkvu, blagoslovljenu vodu, slike, križeve ni ikakve svete predmete. U početku su svi mislili da je to psihička bolest. No, nakon višemjesečnog promatranja liječnici su zaključili da je s njim sve u redu i da nema nikakvih znakova psihičkog oboljenja. Ispadi bjesnila i eksplozija nadljudske fizičke snage te averzija spram svetih predmeta ipak su se pojačavali. Lijekovi više nisu pomagali. Roditelji su potražili egzorcista. Kratko prije egzorcizma, dječak je porazbijao sve po stanu. Svećenik egzorcist je rekao da je ovo vrlo težak slučaj opsjednuća i da će trebati mnogo, tj. cijeli niz egzorcizama. I doista, prvi je egzoricizam pomogao, ali samo nakratko. Dječak je smješten u bolnicu, a liječnici su bili bespomoćni. Roditelji su počeli tražiti razloge i izvore opsjednuća.

Sjetili su se da su se u kući počele događati neobične stvari od onog dana kada mu je baka donijela na poklon „talisman sreće“ koji je nabavila kod jednog vrača, odnosno iscjelitelja.

Sjetili su se da su se u kući počele događati neobične stvari od onog dana kada mu je baka donijela na poklon „talisman sreće“ koji je nabavila kod jednog vrača, odnosno iscjelitelja. Kada ga je donijela u kuću, rekla je: „Vidjet ćete i vjerujte mi da će vam ovaj talisman donijeti sreću.“ Tek su sada shvatili da su prihvaćajući i vjerujući u moć talismana, prekršili prvu Božju zapovijed i počinili težak, smrtni grijeh. Na taj su način svoju obitelj otvorili djelovanju zloga duha. Sad svu svoju nadu polažu u Božju moć i vjeruju da samo uz pomoć Kristovu, koji je prisutan i djeluje u Crkvi, njihov sin može biti oslobođen od moći Zloga. Nad njihovim će djetetom biti izvršen niz egzorcizama.

Ako čovjek zaboravi da je Bog jedino i pravo dobro i počne živjeti kao da Boga nema, tada se izlaže djelovanju demonskih sila. Vrlo brzo podliježe demonskim sugestijama koje na primamljiv način nude zlo za dobro.

Ako čovjek zaboravi da je Bog jedino i pravo dobro i počne živjeti kao da Boga nema, tada se izlaže djelovanju demonskih sila. Vrlo brzo podliježe demonskim sugestijama koje na primamljiv način nude zlo za dobro. Za sotonistički upliv karakteristično je da u čovjeka najprije ulijeva poriv pobune protiv Boga, a kasnije mu oduzima želju za molitvom i sakramentima, istodobno ga nagovarajući na djela suprotna Božjim zakonima: prekomjerni potrošnju, pornografiju, predbračne i izvanbračne odnose, kontracepciju, prostituciju, drogu itd..

Gubeći vjeru, ljudi se ‘kotrljaju nizbrdo’ poput lavine te počinju Boga doživljavati kao najvećeg krivca za sve i neprijatelja broj jedan.

U potrazi za srećom ljudi vođeni silama zla ‘lijepe’ se za vračeve, magiju… Posljedice kršenja prve Božje zapovijedi su vrlo tragične, često kao u gore opisanom slučaju opsjednuća. Prvi ‘plodovi’ odlaska od Boga i predanja djelovanju zloga duha jesu žalost, osjećaj praznine i osamljenosti, strah pred budućnošću, zatvorenost u sebe i nemogućnost da volimo te razne druge psihičke i tjelesne bolesti. Gubeći vjeru, ljudi se ‘kotrljaju nizbrdo’ poput lavine te počinju Boga doživljavati kao najvećeg krivca za sve i neprijatelja broj jedan. Štoviše, počinju Ga mrziti. U nekim situacijama može doći do opsjednuća. Bog to dopušta kako bi demaskirao prisutnost zlih duhova i pozvao ljude na obraćenje. Demon, odnosno đavao je pali anđeo koji je zbog svoje oholosti postao sveopći „lažac“ i „otac laži“ (Iv 8, 44): sam živi u radikalnoj negaciji Boga i istodobno svoju tragičnu „laž o Dobrome“ koji je Bog, želi podmetnuti ljudima (usp. Ivan Pavao II., 13. kolovoza 1986.).

Sotona i drugi zli duhovi cijelim svojim bićem mrze Boga i žele svoju mržnju prenijeti na ljude kako bi ih zaveli na put koji vodi u propast, u pakao – u stanje apsolutne sebičnosti.

Dakle, Sotona i drugi zli duhovi cijelim svojim bićem mrze Boga i žele svoju mržnju prenijeti na ljude kako bi ih zaveli na put koji vodi u propast, u pakao – u stanje apsolutne sebičnosti. Moramo znati da zlo koje je danas prisutno u svijetu nije samo rezultat istočnoga grijeha, već i plod skrivenih i mučkih djelovanja đavla koji postavlja zamke uravnoteženosti moralnog čovjeka. Sotona djeluje podmuklo kao zavodnik, prikradajući se u naše misli i djelovanje i nudeći nam razne devijacije, štetne, ali istodobno podudarne s našim željama, težnjama (usp. Ivan Pavao II., 24. svibnja 1987.).

Sveti Otac dalje tvrdi da se ne treba bojati nazvati pravim imenom stvarni izvor zla, a to je Zli. Njegova taktika se i sastoji u tome da se ne da javno otkriti i da zlo koje on od početka usađuje raste sustavno i uz suradnju samoga čovjeka, da se čovjek nekako počne osjećati kao „oslobođen“ od grijeha, a istodobno biva još više ponižen i očajan (usp. Ivan Pavao II., 31. ožujka 1985.). Sveti Ivan Pavao II. naglašava da se djelovanje Sotone prema ljudima objavljuje prvenstveno kao kušnja da čovjek čini zlo. Zao duh želi utjecati na čovjeka, na njegovu maštu i podsvijest, odnosno na njegovu dušu, da ga odvede od Božjega zakona. Vrhunac tog podlog djelovanja je iskušavanje samoga Isusa (usp. Lk, 4, 3-13).

U nekim slučajevima djelovanje zloga duha može se protegnuti sve do ovladavanja čovjekovim tijelom, i tada govorimo o opsjednuću (usp. Mk 5, 2-9). Potresne su riječi sv. Ivana Apostola kada u svojoj Prvoj Poslanici govori: Cijeli svijet je pod vlašću zloga. (1 Iv 5, 19) Te riječi ukazuju na prisutnost i djelovanje Sotone kroz cijelu povijest čovječanstva; prisutnost koja se širi i raste u onoj mjeri u kojoj se čovjek i čitava društva udaljavaju od Boga. Prisutnost zloga duha da se dobro ‘kamuflirati’ (skrivati) što odgovara njegovim ‘interesima’. Najviše može djelovati onda kada uspije podvaliti čovjeku da ne postoji tj. da čovjek ne priznaje njegovo postojanje u ime racionalizma ili kojega drugog mišljenja/učenja koje ne želi znati ništa o djelovanju Sotone u svijetu (usp. Ivan Pavao II., 13. kolovoza 1986.).

Najviše može djelovati onda kada uspije podvaliti čovjeku da ne postoji tj. da čovjek ne priznaje njegovo postojanje u ime racionalizma ili kojega drugog mišljenja/učenja koje ne želi znati ništa o djelovanju Sotone u svijetu.

Sotona kao pali anđeo, koristi svu svoju inteligenciju i lukavost da dovede čovjeka do „vrhunca nevinosti“ (osjećaj da nema grijeha), zapravo do apsolutne oholosti, a potom slijedi očaj i konačno razočarenje. S velikim gađenjem i mržnjom (mal)tretira ljude koji po svojoj gluposti i podložnosti ostaju pod njegovim utjecajem, odnosno vlašću. Prema riječima egzorcista i svetih ljudi, u svijetu zlih duhova postoji široka hijerarhija. Svaki od njih ima svoju osobitost i specijalizira se u jednoj određenoj požudi (suprotnost krjeposti), strasti (mani), odnosno on je kao „šef katedre“ za određenu vrstu zla. Glavnom šefu pomažu „učenici-šegrti“ – zli duhovi nižega ranga, stručnjaci za posebne vrste kušnja.

Ima i onih koji sami dobrovoljno biraju takav put i predaju se pod vlast Sotone da bi im zlodusi pomagali. Zao duh pomaže takvome čovjeku dok ne postigne određeni cilj koji je Zloduh sam isplanirao.

Inicijalna misao čovjeku da počini teški grijeh dolazi od Sotone, a drugi zli duhovi tu misao podržavaju i potiču „razrađujući“ konkretne načine njezine realizacije. Raspaljuju u čovjeku požudu za utaživanjem svake strasti, ambicije i oholosti. Zlodusi posebno ‘prate’ izrazito sposobne ljude i osobe koje zauzimaju važna mjesta u društvu – jer takvi imaju utjecaj na druge. Pokušavaju svim silama utjecati na takve osobe. U početku đavao zna otkloniti mnogo poteškoća i preprjeke u životu takve osobe, posebno kad je riječ o karijeri. Vrlo često vidimo da nekim „zlim“ ljudima sve uspijeva, da postižu iznimno značajne rezultate na poslovnom planu ili u politici. Mnogi nisu ni svjesni što se to s njima događa. Nisu svjesni kome služe, tko ih vodi ni kako su vođeni. Ima i onih koji sami dobrovoljno biraju takav put i predaju se pod vlast Sotone da bi im zlodusi pomagali. Zao duh pomaže takvome čovjeku dok ne postigne određeni cilj koji je Zloduh sam isplanirao. Potom, takav čovjek postaje najbjedniji sluga Sotonina kraljevstva, (mal)tretiran mržnjom i ponižavanjem kao „zahvalom“ za čovjekovu podložnost i glupost.

Kada se čovjek ispovjedi ili duboko pokaje za svoje grijehe, bilo to i na samoj samrtnoj postelji, tada je otrgnut đavolskoj vlasti snagom Kristove ljubavi koja je jača od svih sila zla.

Kada se čovjek ispovjedi ili duboko pokaje za svoje grijehe, bilo to i na samoj samrtnoj postelji, tada je otrgnut đavolskoj vlasti snagom Kristove ljubavi koja je jača od svih sila zla. Ali ako svjesno odbaci Boga, tada je posljedica vječna propast, odnosno neprestani očaj i mržnja prema samome sebi i svemu oko sebe. Egzorcisti rade svojevrsnu „kategorizaciju“ grijeha zbog kojih se događa da čovjek padne pod vlast sila Zloga, sve do opsjednuća.

U prvu kategoriju spadaju različita seksualna iskrivljenja poput homoseksualnosti, pedofilije, pornografije itd. U drugu kategoriju ulaze ovisnosti poput narkomanije, alkoholizma i tome slično (u sebi imaju cilj zarobljavanja). Pod treću kategoriju grijeha spada korištenje usluga vračeva/vračara, maga, astrologa, iscjelitelja, prakticiranje okultizma, zazivanje duhova, čaranje i druge slične prakse. U četvrtu kategoriju grijeha koji vode k zarobljavanju od strane zlih duhova, ulazi pripadnost sektama i sudjelovanje u njihovim obredima i praksama, kao i pripadnost masoneriji, sotonistima ili Jehovinim svjedocima.

Samo Isus koji živi i djeluje u Crkvi može osloboditi čovjeka iz sotonske zarobljenosti grijehom i smrti.

Samo Isus koji živi i djeluje u Crkvi može osloboditi čovjeka iz sotonske zarobljenosti grijehom i smrti. Zato je Crkva, u kojoj je neprestano prisutan Isus u Euharistiji, jedino mjesto na svijetu u kojem grješnici nalaze spasonosnu obranu i utočište pred snagama zla. Kristova Crkva je poput bolnice za čitavo čovječanstvo u kojoj Isus u sakramentima pomirenja i Euharistije neprestano ozdravlja ljude, oslobađa ih iz okova zla i svih grijeha te daje slobodu i ljubav, dakle, čini ih svetima. Ako s vjerom ispovijedamo svoje grijehe i primamo Isusa u Pričesti, tada nam zle sile neće moći ništa nažao učiniti.

„Tada ću se rugati svim demonima i neću ih se bojati, već će se oni bojati mene“ – napisala je sv. Mala Terezija od Djeteta Isus (Životopis, 25).

Vlč. Michał Piotrowski, TChr
Ljubite jedni druge, I(2002), 12-15; prema Miłujcie się!

Izvor: Božje milosrđe.