Nitko neće poreći izazove s kojima se suočavaju današnji dijecezanski biskupi. To uključuje veličinu biskupija kojima upravljaju, broj vjernika kojima moraju služiti, složeni etnički sastav mnogih biskupija, itd. Kao rezultat toga, kada biskup osjeća da mu je potrebna pomoć u njegovim dužnostima, može zatražiti od Svete Stolice imenovati pomoćnika koji bi pomogao u upravljanju pojedinim biskupijskim poslovima. Ipak, pomoćni biskup ne uživa pravo da naslijedi biskupa i preuzme vodstvo biskupijom.

Međutim, kada biskup mora služiti u nacionalnim ili međunarodnim odborima, zadaće koje zahtijevaju dosta vremena izvan njegove biskupije, ili kada poodmakla dob ili loše zdravlje ometaju njegovo učinkovito obnašanje službe, Sveta Stolica može imenovati biskupa koadjutora. Razlika između biskupa koadjutora i pomoćnog biskupa je u tome što koadjutor uživa pravo preuzeti vodstvo nad biskupijom kada predsjedavajući biskup umre ili podnese ostavku na svoju službu.

U ljestvici dijecezanskih dužnosnika, biskup uživa najviši status, drugi je koadjutor, a slijede eventualni pomoćni biskupi. Zakonik kanonskog prava ističe da se oni “trebaju međusobno savjetovati o pitanjima od velike važnosti” (Kanon 407.3), donosi Simply Catholic.