U utorak se u Dom Očev preselio fra Ilija Živković. Neću pisati o našem fra Iliji kao profesoru ili direktoru, a obnašao je tu dužnost u više institucija. Neću ga opisivati niti kao generala Franjevaca trećoredaca. Pisat ću o fra Iliji – fratru, svećeniku, prijatelju, bratu u Kristu.

Upoznala sam ga 1998. u za mene ne baš lijepom vremenu i na ne baš poželjnom mjestu. Bilo je to u bolničkom hodniku Bolnice Rebro u Zagrebu. Došao je posjetiti moju bolesnu seku Ivanu koja se kao redovnica karmelićanka iz samostana u Brezovici kraj Zagreba liječila od leukemije. Fra Ilija bio je sekin duhovnik i ispovjednik, pratio je njezin duhovni rast. I bio je tu tijekom cijele sekine bolesti, ne samo da bi nju ohrabrio već da bi i za roditelje i nas dvije Ivanine sestre našao riječ utjehe.

Prije povratka u samostan želio je provjeriti je li sve u redu…

U mladom tijelu bolest brzo napreduje pa se i sekina bolest brzo razvijala. Samo nekoliko mjeseci nakon dijagnosticiranja bolesti trpjela je velike bolove. Zbog mučnina izazvanih kemoterapijama često je povraćala. Jedne joj je večeri fra Ilija došao u posjet vraćajući se s posla. U to je vrijeme radio kao generalni tajnik Hrvatske Biskupske Konferencije. Prije povratka u svoj samostan u Odri želio je provjeriti je li sve u redu sa sekom i je li stanje nepromijenjeno.

Ispovijedao je dalje – jednog, drugog, trećeg…

Medicinske sestre, znajući da je seka redovnica, rekle su joj da je u susjednoj sobi umirući bolesnik. Kad je fra Ilija došao seka ga je, uz komentar da ga je sam Bog poslao, zamolila da obiđe umirućeg i ispovijedi ga. I fra Ilija je pošao. Nakon što je ispovjedio umirućeg krenuo je ispovijedati dalje – jednog, drugog, trećeg… strpljivo podjeljujući odrješenje bolesnicima. Tek nakon ponoći vratio se u sekinu bolesničku sobu. Na njezin upit gdje je bio, skromno je odgovorio da je bilo još onih koji su se željeli izmiriti s Bogom.

Nije odustajao – pitao je jesu li ti lijekovi dostupni u ljekarnama…

Seka je čitavu večer povraćala. Moja druga sestra Marija bila je još uvijek uz njezinu postelju i srce joj se kidalo od boli. Onaj osjećaj nemoći kad stojite uz bolesničku postelju voljenog člana obitelji. Videći Ivanine bolne oči bez razmišljanja je priupitao medicinsku sestru zašto je došlo do takvog pogoršanja. Medicinska sestra mu je rekla da im je ponestalo Zofrana – lijekova protiv mučnine. Fra Ilija nije odustajao – pitao je jesu li ti lijekovi dostupni u ljekarnama i mogu li se kupiti bez recepta.

Dobio je potvrdan odgovor uz komentar sestre da jedna ampulica košta oko 200 kuna i smiruje mučninu na otprilike osam sati što znači da su dnevno potrebne bar tri ampulice. Obraćajući se seki riječima da će se brzo vratiti poveo je Mariju prema izlazu iz sobe i prišapnuo joj: Idemo potražiti u dežurnu apoteku lijek koji će umiriti mučninu. Na Marijin komentar da ona nema toliko novaca uz sebe, promrsio je da joj nije ni potreban.

Blag i pažljiv prema svakom čovjeku

I krenuli su. U prvoj apoteci ništa, u drugoj ništa, u trećoj ništa… Ne znam koliko su ih zapravo obišli vozeći se gradom od jedne do druge. Bilo je iza dva u noći kad su se konačno vratili u bolnicu s tri ampulice Zofrana koliko ih je bilo u jednom pakiranju. Ubrzo, nakon što je ampulica iscurila kroz infuziju, seki je postalo bolje i zadrijemala je. Fra Ilija se uputio kući, a ujutro je na vrijeme bio na poslu kao da je čitavu noć odmarao i spavao.

Nekako u vrijeme kad je fra Ilija obolio teško se razbolio i moj otac. Fra Ilija je i tu pokazao puno sućuti. Iako je bio teško bolestan, dolazio je gotovo do posljednjih snaga u našu župu Navještenja BDM gdje je redovito nedjeljom imao večernju misu. Naš Nikola nekoliko mu je puta ministrirao i prvo pitanje koje bi mu fra Ilija uputio čim bi ga vidio bilo je: – A kako ti je djed? Je l’ ga jako boli?

Nek’ dobri Bog bude blag i pažljiv prema Tebi!

Još na Veliku srijedu fra Ilija je strpljivo ispovijedao. Znaš mama – rekao mi je Nikola – Fra Ilija i ja smo prije ispovijedi opet porazgovarali o djedu. Pitao je kako mu je i je li bio na operaciji na koju se spremao.

Otišao je fra Ilija u Dom Očev. A ja znam da kad dođe moje vrijeme, neće mi biti teško jer znam da me oni moji, oni dragi, tamo čekaju. Fra Ilija, nek’ dobri Bog bude blag i pažljiv prema Tebi kao što si Ti bio prema nama. Počivao u miru Božjem i doviđenja!

Snježana Kirinić Grubić