1.Koja je simbolika slavljenja Dana posvećenog života 2. veljače svake godine?

Ne bih govorila o simbolici ovoga dana, radije bih nešto rekla o značenju Dana posvećenog života. Crkvu, kao i osobe posvećenog života ovaj dan podsjeća na važnost i ulogu redovništva u povijesti Crkve, na značenje poziva kao stvarnosti u životu Bogu posvećenih osoba, na poslanje koje im se povjerava. Ovo je dan za preispitivanje i za zahvaljivanje.

Josip i Marija su na današnji dan Isusa prikazali u hramu, predali su ga u Božje ruke kako bi mu On povjerio zadaću i darovao poslanje.

Nama su naši zavjeti vjerodajnica kojom nas Otac Nebeski šalje u svijet s točno pripremljenim poslanjem i od nas očekuje da njega pred svijetom predstavljamo, da svojim riječima, djelima i načinom života govorimo ljudima o njemu, o njegovoj ljubavi, dobroti i milosrđu, da budemo korektiv Crkvi i svijetu.

Naše zavjete je prihvatila Crkva i , uz naš pristanak, prikazala nas Bogu ucijepivši nas tako u poslanje Sina Božjega.

Njegovo poslanje je bilo da poslušnošću i križem otkupi svijet, ponovno ga privede Ocu i ostavi mu sredstava koja će mu pomoći da se uvijek iznova vraća na pravi put. Poslanje Bogu posvećenih osoba suobličuje se djelovanju Sina Božjega u svijetu.

Tajna je to i otajstvo mnogima nedokučivo, a nama koji smo sebe dragovoljno predali u Božje ruke putokaz koji nas uvijek usmjerava na pravi put.

2.Danas postoji mnogo oblika posvećenog života. Što bi bile neke posebnosti dominikanki u življenju posvećenosti?

Teško je govoriti o nekoj posebnosti dominikanki.

Jedno su nas učili: Svaka karizma i svaki poziv je djelo Duha Svetoga ostvareno u najpotrebnijem trenutku ljudske povijesti i potrebe čovječanstvu. Karizma jedne družbe kao i jednog reda  bila je pomoć siromasima, drugi su duhovno skrbili za zatvorenike, jedni su radili po sirotištima i ubožnicama, jedni su opet njegovali bolesnike koji su bolovali od zaraznih bolesti pa ih nitko nije prihvaćao, jedni su preuzimali brigu za napuštenu djecu i tako redom.

Karizma svakog osnivatelja družbe ili reda izvire iz Isusova života i poslanja.

Karizma izvire iz milosrđa, blagosti, propovijedanja, liječenja, razumijevanja i brige o onima sa ruba društva, iz ljubavi Isusove prema čovjeku, posebno patnicima, bolesnima, odbačenima.

Jedan osnivatelj je posebno bio pobožan krvi Kristovoj, drugi Euharistijskom Isusu, treći ranama Isusovim, četvrti Križu Kristovu , jedan je opet meditirao i razmatrao Riječ Gospodnju i tako redom.

Mi dominikanci i dominikanke se dičimo kako smo mi red propovjednika, što uključuje puno toga. Ni jedna karizma nije jednoznačna. Tako ni naša. Ne znači to da nam je jedini zadatak stati za ambon i propovijedati, tumačiti Radosnu vijest.

Kao prvo, propovijeda se na bezbroj načina: govorenom i pisanom , riječju, pjesmom, molitvom, životom i radom što uključuje bolesne i odbačene, siromašne i zalutale.

Sve bi to bilo bezuspješno ako bi nam život drugačije od riječi govorio. Riječi bez djela su mrtve, prazne i neučinkovite. Riječi životom potvrđene sadržajno govore o dobrom i milosrdnom Bogu, o Bogu koji čovjeka ljubi do te mjere da je Sina svoga u svijet poslao kako bi čovjeka približio Ocu Nebeskom, a Boga i njegove kvalitete približio čovjeku.

Ponosni smo na svoju karizmu, na svoje poslanje koje njegujemo kroz molitvu, studij Riječi Božje i zajednički život, koristeći sva pomagala kako bi u svom poslanju uspjeli.

Dominik je bio veliki propovjednik što govore svjedočanstva braće: danju je propovijedao, a noću se molio; ljudima je govorio o Bogu, a Bogu o ljudima i njihovim potrebama.

Foto: Sestre dominikanke Kongregacije sv. anđela čuvara

3.Koja bi bila simbolika redovničkog odijela, odnosno habita u posvećenom životu?

Boja našeg habita simbolizira čistoću srca, a crni plašt i veo simboliziraju pokoru. Bjelina podsjeća kako smo na svetost pozvani, na novo rođenje i krštenje u Kristu.

Habit općenito simbolizira odvojenost od svjetovnog života.

Posebnim odijelom i bojom odijela pokazujemo da nekome pripadamo, nekome Drugome a ne svijetu u kojem živimo. Danas to pokazuju svi ljudi: nose boje svojih omiljenih sportista, oblače se i frizuru uređuju kao njihove omiljene zvijezde. Odijelom pokazuju gdje su, koji su im uzori , koga obožavaju.

Naš habit je nama tiha opomena kako i za koga živjeti.

4.Kojeg datuma ste položili svoje prve redovničke zavjete i kako vam je protekao taj dan?

Dobro se sjećam pripreme i dana polaganja svojih prvih redovničkih zavjeta. Bilo je to 15. kolovoza 1972. godine, na blagdan Velike Gospe.

S ushićenjem smo se pripremali za taj dan. Cijeli novicijat je zapravo bilo vrijeme priprave. Teorijski smo se upoznavali sa značenjem zavjeta, pokušavali primjenjivati u svom životu, ali to je uvijek nedovršena lekcija.

Teorija o nečemu je jedno, a praksa potpuno drugo.

Praksa traži žrtvu i odricanje, korištenje svih potrebnih sredstava kako bi svoje zavjete posluha siromaštva i čistoće učinili ozbiljnim sastavnicama vlastitoga života i postupanja u životu.

To se nikada ne dovrši. Uvijek smo podložni padanju ali i želje za ustajanjem.

Sve je bilo lijepo i dostojanstveno organizirano u crkvi i u blagovaonici. Svi oko nas ushićeni i u trci. Svi se trudili da nam taj dan ostane u sjećanju.

Foto: Sestre dominikanke Kongregacije sv. anđela čuvara

Bilo bi očekivano da kažem nešto o svojoj dubokoj radosti i zahvalnosti Bogu za poziv i poslanje. Ne mogu to kazati. Zapravo, nisam ni bila svjesna ozbiljnosti događanja, samo znam da mi je glas zadrhtao dok sam izgovarala formulu zavjeta.

Jedino što mogu reći: bila sam ushićena i radosna sa svime što se događa.

Tu su bili i moji roditelji .Vjerujem da su oni dublje proživjeli sam čin zavjetovanja od mene, da su bolje shvatili dubinu i ozbiljnost događaja. Taj dan mi se rasuo u sreću što sam došla do toga časa, u radost zbog prisutnosti mojih najdražih, u brojne čestitke, lijepe želje i riječi tada izgovorene.

Danas imam osjećaj da nisam imala vremena dublje uroniti u otajstvo koje mi se upravo dogodilo: svoj život sam tada, bez pridržaja, Bogu prikazala!

5.Što je ono najljepše što ste kroz život ponijeli i nosite iz svog iskustva posvećenog života?

Mene je trajno „frapirala“ zajednica. Nikada nije bila savršena, nikada u njoj nije sve klizilo bez zastoja. Mučan je put svake zajednice, manje ili veće, počevši od one najmlađe pripravničke, preko Kongregacije u cjelini, pa do svake manje ili veće kućne zajednice. Svaka je na neki način postala/bila /jest moj dom, moje utočište.

Ljudi u svijetu, posebno naša rodbina se čude kad mi izgovorimo rečenicu: kad se vratim kući ; za tri dana idem doma, mi u Korčuli, mi u Zagrebu i slično Ljudima se čini nemogućim da skupina osoba iz različitih krajeva svijeta, koje ranije nismo poznavale postane tvoja obitelj.

Čudno jest ali je i istinito!

Zajedno nosimo breme života, za istim ciljem težimo, Jedan nas je pozvao u istu zajednicu.

To ne znači da nema trnja u stvaranju skladne zajednice, to ne znači da ikada stvorimo savršenu zajednicu. K tome samo težimo i oko toga s ljubavlju nastojimo. Svaka od nas ima svoje mane, nesavršenosti i „mušice“, svijet promatramo iz različitih kutova života, pa do prepirki, nezadovoljstava i neslaganja brzo dođe.

Gospodin je onaj oko kojega smo se okupile, pa zajednica ne ovisi o pojedinoj osobi, iako jedna osoba može zajednicu vući naprijed, a jedna je može  gurnuti nizbrdo.

Na sreću, Bog je mjerilo naših postupaka, a ne čovjek. On nas međusobno povezuje, izmiruje i usmjerava.