Neke doktrinarne kritike usmjerene na trenutni pontifikat pokazuju postupan, ali sve jasniji odmak od Drugog vatikanskog koncila. I to nije odmak od određene interpretacije pojedinih tekstova, već od samih koncilskih tekstova. Neka tumačenja, koja inzistiraju na suprotstavljanju pape Franje njegovim neposrednim prethodnicima, otvoreno kritiziraju i svetog Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. ili, u svakom slučaju, prešućuju neke temeljne aspekte njihove službe koji predstavljaju očigledan razvoj posljednjeg Koncila, piše Sergio Centofanti za Vatican News, a prijevod donosi Fratellanza umana.

Proročanstvo dijaloga

Primjer onoga što je upravo rečeno bila je 25. obljetnica enciklike Ut unum sint u kojoj papa Wojtyla kaže da su ekumenska predanost i dijalog s nekatolicima prioritet Crkve. Obljetnicu su ignorirali oni koji danas ponovno predlažu reduktivno tumačenje Tradicije, zatvoreno ne samo za doktrinarni, nego i za onaj “dijalog ljubavi” kojeg je promicao papa Poljak u poslušnosti prema žarkoj želji našeg Gospodina za jedinstvom.

Proročanstvo oprosta

Jednako zanemarena bila je i druga važna obljetnica: traženje jubilarnog oprosta, kojeg je 12. ožujka prije 20 godina snažno želio sveti Ivan Pavao II. Ogromna je proročka snaga Pape koji traži oprost za grijehe koje su počinila djeca Crkve. A kad se govori o “djeci”, tu su uključeni i pape. Zna se: onaj tko traži oprost za počinjene pogreške, stavlja se u rizičnu situaciju revizije. Wojtyla je proročki odabrao put istine. Crkva se ne može i ne smije bojati istine. Tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere, podcrtao je “novost ove geste”, “javni čin kajanja Crkve za grijehe prošlosti i sadašnjosti”: “Papin mea culpa u ime Crkve”, uistinu je “nova gesta, ali ipak u dubokom kontinuitetu s poviješću Crkve, s njenom samosviješću”.

Inkvizicija i nasilje: sve veća svijest

Mnogo crnih legendi utemeljeno je na inkviziciji, spaljivanjima i različitim netolerancijama Crkve kroz povijest. Činjeno je to s pretjerivanjem, lažiranjem, klevetanjem i dekontekstualizacijom kako bi se iz sjećanja izbrisao veliki i odlučujući doprinos kršćanstva čovječanstvu. Povjesničari su često popravljali i vraćali istini tolika iskrivljenja i mitove o stvarnosti. No to nas ne sprječava da napravimo ozbiljan ispit savjesti kako bismo, kako kaže Ivan Pavao II., “prepoznali devijacije iz prošlosti” i “probudili našu savjest pred kompromisima sadašnjosti”. Otuda traženje oprosta 2000. godine “za podjele koje su se dogodile među kršćanima, za korištenje nasilja kojeg su neki od njih činili u službi istine, te za stavove nepovjerenja i neprijateljstva koji se ponekad drže prema sljedbenicima drugih religija”. “S napretkom vremena – potvrdio je 2004. – Crkva, vođena Duhom Svetim, sa sve više živućom sviješću shvaća kakvi su zahtjevi njezine dosljednosti” Evanđelju koje odbacuje netolerantne i nasilne metode a koje su u povijesti unakazivale njezino lice.

Slučaj Galileo

Osobito znakovit slučaj bio je onaj Galilea Galileja, velikog talijanskog znanstvenika, katolika, koji je – kako je rekao Ivan Pavao II. – “puno patio, ne možemo to sakriti, od strane ljudi i organizama Crkve”. Papa Wojtyla istražuje događaj “u svjetlu povijesnog konteksta vremena” i “mentaliteta vremena”. Iako je Krist utemeljio Crkvu, “ona je ipak sačinjena od ograničenih ljudi vezanih za njihovo kulturno doba”. I ona “uči iz iskustva”, a Galilejev slučaj je “omogućio sazrijevanje i pravednije razumijevanje njezinog autoriteta”. Razumijevanje istine raste: ona nije dana jednom zauvijek.

Kopernikanska revolucija

Wojtyla podsjeća da je “geocentrični prikaz svijeta bio uobičajeno prihvaćen u tadašnjoj kulturi kao potpuno usklađen s učenjem Biblije, u kojoj se činilo da neki izrazi, shvaćeni doslovno, potvrđuju geocentrizam. Problem koji su si postavili tadašnji teolozi bio je: kompatibilnost heliocentrizma i Biblije. Tako je nova znanost, svojim metodama i slobodom istraživanja koje oni pretpostavljaju, prisilila teologe da se pitaju o svojim kriterijima tumačenja Biblije. Većina to nije učinila. Paradoksalno, iskreni vjernik Galileo se u ovome pokazao “pronicljivijim od svojih teoloških protivnika” koji su pali u zabludu pokušavajući obraniti vjeru. “Preokret kojeg je prouzročio Kopernikov sustav” stvorio je “posljedice na interpretaciju Biblije”: Galileo, ne teolog, već znanstvenik katolik, “uvodi načelo interpretacije svetih knjiga, koje nadilaze i doslovno shvaćanje, ali u skladu s namjerom i vrstom pripovijedanja vlastitoj svakoj od njih” i prema “književnim vrstama”. To je stav kojeg je Pio XII. potvrdio enciklikom Divino afflante Spiritu 1943. godine.

Teorija evolucije

Sličan porast svijesti o Crkvi dogodio se s teorijom evolucije koja je, činilo se, bila u suprotnosti s načelom stvaranja. Prvo otvaranje bilo je ono Pija XII. s enciklikom Humani generis iz 1950. godine, čija će 70. obljetnica biti 12. kolovoza ove godine. Ivan Pavao II. kaže da “stvaranje u svjetlu evolucije stoji kao događaj koji se proteže vremenom – kao ‘kontinuirano stvaranje’ – u kojem Bog vjernikovim očima postaje vidljiv kao Stvoritelj neba i zemlje”. Papa Franjo naglašava da “čitajući pripovijest o stvaranju u Knjizi postanka, riskiramo da Boga zamišljamo kao mađioničara koji je čarobnim štapićem u stanju činiti sve stvari. No nije tako. On je stvorio bića i dopustio im da se razvijaju prema unutarnjim zakonima koje je On dao svakom, kako bi se razvijala, kako bi dostigla vlastitu puninu (…) Veliki prasak koji se danas postavlja kao početak svijeta ne proturječi intervenciji božanskog Stvoritelja nego je zahtijeva. Evolucija u prirodi nije u suprotnosti s pojmom Stvaranja, jer evolucija pretpostavlja stvaranje bića koja evoluiraju”.

Razvoj koncepta slobode

U Novom zavjetu, i ne samo u njemu, postoje snažne reference na slobodu koje su promijenile povijest: no otkrivaju se malo po malo. Papa Bonifacije VIII. je bulom Unam sanctam iz 1302. godine potvrdio superiornost duhovnog autoriteta nad onim vremenitim. Bilo je to drugo doba. Gotovo 700 godina kasnije, govoreći u Strasbourgu pred Europskim parlamentom, Ivan Pavao II. primjećuje kako srednjovjekovno kršćanstvo još uvijek nije razlikovalo “sferu vjere od građanskog života”. Posljedica ove vizije bila je “fundamentalističko iskušenje isključivanja iz vremenite zajednice onih koji nisu ispovijedali pravu vjeru”. Još je 1791. godine u pismu francuskim biskupima Pio VI. kritizirao ustav kojeg je donijela narodna skupština a koji je “kao načelo prirodnog prava” utvrdio “da čovjek koji živi u društvu mora biti potpuno slobodan, to jest da ga u pitanjima religije nitko ne smije uznemiravati i da može slobodno razmišljati kako mu volja te pisati, pa i objavljivati ​​u tisku, bilo koju stvar koja se odnosi na religiju”. I enciklika Mirari vos Grgura XVI. iz 1832. godine govori o slobodi savjesti kao o “otrovnoj pogrešci” i “zabludi”, dok Pio IX. u svom Syllabus-u iz 1864. godine među “glavnim pogreškama našeg doba” osuđuje koncept koji se više ne slaže “da se katolička religija smatra jedinom državnom religijom, isključujući sve druge kultove” i činjenicu da je “u nekim katoličkim zemljama, za one na koje se zakon odnosi, zakonom utvrđeno javno vršenje vlastitoga kulta”. Drugi vatikanski koncil, s deklaracijama Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi i Nostra aetate o dijalogu s nekršćanskim religijama, čini skok koji podsjeća na Jeruzalemski koncil prve kršćanske zajednice koji Crkvu otvara cijelom čovječanstvu. Suočen s tim izazovima, Ivan Pavao II. potvrđuje da “pastir mora biti spreman za autentičnu smjelost”.

Zaustaviti se, ali u kojoj godini?

Godine 1988. (Apostolskim pismom Ecclesia Dei) potvrđena je šizma lefebvrijanskih tradicionalista. Oni odbacuju razvoje koje je donio Drugi vatikanski koncil: kažu da je stvorena nova Crkva. Benedikt XVI. koristi snažnu sliku kada ih poziva da ne “zamrzavaju naučiteljski autoritet Crkve u 1962. godinu”. To se već dogodilo 1870. godine: “starokatolici” osuđuju Prvi vatikanski koncil zbog dogme o papinoj nepogrešivosti. Katolička crkva je u povijesnom hodu imala više od 20 koncila: svaki put je bio ponetko tko nije prihvatio nove razvoje pa bi stao. Pio IX. je 1854. godine proglasio dogmu Bezgrešnog začeća. No jedan veliki svetac i crkveni naučitelj, Bernard iz Clairvauxa, unatoč tome što je bio jedan od najvatrenijih promotora marijanske pobožnosti, nekoliko stoljeća ranije je izražavao svoje protivljenje ovoj istini: “Jako sam zabrinut jer su mnogi od vas odlučili promijeniti uvjete važnih događaja, poput npr. uvođenja ovog blagdana koji u Crkvi nije poznat, kojega Razum sigurno nije odobrio, a nije opravdan čak ni drevnom Tradicijom. Jesmo li doista mudriji i pobožniji od svojih drevnih očeva?”. Nalazimo se u XII. stoljeću. Otada je Crkva uvela druge nepoznate blagdane koji bi vjerojatno skandalizirali mnoge vjernike koji su živjeli u prethodnim stoljećima.

Isusov put: novo i staro

Isus je rekao da nije došao ukinuti Zakon, “nego ispuniti” (Mt 5,17). Učio je da se ne ukida “ni jedan od tih propisa, pa ni najmanji” (Mt 5,19). Ipak, optužen je za kršenje Mojsijevih propisa, poput subotnjeg odmora ili zabrane pohađanja učestalih javnih grešnika. A apostoli čine veliki skok: ukidaju svetu obvezu obrezivanja koja datira još od Abrahama i na snazi ​​je 2000 godina, te se otvaraju poganima što je u to vrijeme bilo nezamislivo. “Evo – govori Gospod – sve činim novo” (Otk 21,5). To je “novo vino” evanđeoske ljubavi s trajnim rizikom ulijevanja u “stare mješine” naših religijskih sigurnosti koje puno puta ušutkavaju živoga Boga koji nam nikada ne prestaje govoriti. To je mudrost “učenika nebeskog kraljevstva” koja traži puninu Zakona, pravdu koja nadilazi onu od pismoznanaca i farizeja, iznoseći “iz svoje riznice novo i staro” (Mt 13, 52). Ne samo novo, ne samo staro.