Za povijest Crkve 4. stoljeće bi se moglo nazvati temeljnim.

Najprije, to stoljeće započinje najžešćim od svih progona, Dioklecijanovim progonom kršćana, sve do Konstantinovog obrata 313. godine kada kršćani dobivaju slobodu javnog ispovijedanja vjere. Nicejski koncil slijedi 325. godine, teološke rasprave nastavljaju se do Carigradskog koncila 381. Car Teodozije proglašava kršćansku vjeru jedinom priznatom religijom u Rimskom Carstvom 380. godine.

Premda je u početku car Konstantin oklijevao uplitati se u crkvene stvari, ipak je pomalo napuštao takav svoj pristup smatrajući kako je njegova zadaća cara kao pontifexa maximusa (kod Rimljana: najviša svećenička uloga koja je pripadala caru) uspostaviti jedinstvo kršćana.

Ekumenski koncil u Niceji sazvao je car Konstantin.

Održan je 325. godine i na njemu je sudjelovalo nekoliko stotina biskupa iz cijele Crkve. Car Konstantin pokrenuo je taj značajan presedan za kršćanske vladare u vidu sazivanja koncila, koji su služili u vođenju i Crkve i carstva te su tako kršćanski vladari na neki način mogli intervenirati u crkvene sporove.

Nicejski koncil je bio prvi koncil ekumenskog karaktera, uspostavio je praksu koju će Crkva od toga vremena slijediti u rješavanju gorućih dogmatskih i disciplinskih prijepora.

Glavna teološka pitanja u vremenu održavanja sabora bila su problematika pojma „istobitan“ (homoousios) te krivovjerne tvrdnje prezbitera Arija i njegovih sljedbenika.

Istočna Crkva priznaje sedam ekumenskih sabora od kojih je prvi Nicejski sabor koji je donio Nicejsku vjeroispovijest.

Od kraja 2. stoljeća mnogi pisci i sami su pružali, a i od drugih zahtijevali, dogmatske sažetke vjeroispovijedanja koji su se nazivali kanon istine (regula veritatis) ili kanon vjere (regula fidei).

To je bila neka vrsta ispovijedanja dogmi oblikovana tijekom razdoblja teoloških rasprava.

Posebno su u Rimu sredinom 3. stoljeća bili rašireni simboli vjere koji su korišteni prilikom krštenja. Takvih je simbola do Nicejskog sabora bilo mnogo, no s Nicejskim simbolom vjere mijenja se paradigma.

Nicejski simbol vjere / Foto: Wikimedia Commons

Nicejski simbol vjere biva izdvojen iz svog originalnog konteksta i polako postaje pravilo vjere kao službeno i deklarativno ispovijedanje koje je uzdignuto na višu razinu. Taj proces je nastavljen još jasnije s Carigradskim simbolom na Drugome ekumenskom saboru 381., kada Nicejsko-carigradsko vjerovanje postaje dio obreda krštenja i liturgijskog života Crkve te takvo ostaje do danas.

Na taj način Nicejsko-carigradski simbol vjere postaje univerzalna i opća oznaka vjere, postaje nepromjenjiv.

Jedan od glavnih razloga sazivanja Nicejskog sabora bio je sukob prezbitera Arija i njegovog biskupa Aleksandra koji se dogodio zbog različitog objašnjavanja odnosa između Boga Oca i Sina, Riječi Božje. Arije je tvrdio da postoji samo jedan Bog, a Sin postoji Očevom voljom, ali ne od vječnosti te ne sudjeluje u Očevoj biti.

Arijansko krivovjerje saborski su oci odlučno odbili jer prema Arijevom tumačenju Isus Krist nije bio pravi Bog nego „samo“ Božji Sin, „manji od Boga“.

U sam simbol vjere dodan je pojam istobitan (homoousios), da označi bitno jedinstvo Oca i Sina koji imaju istu božansku narav.

Još jedna novost ovog sabora predstavlja sasvim novi pojam „međunarodnosti“ jer na ovaj ekumenski, tj. sveopći koncil, nisu bili sazvani samo biskupi s područja Rimskog Carstva ili samo Istoka ili Zapada, već su bili nazočni i biskupi Kavkaza, Perzije itd.

To je novina za Crkvu u 4. stoljeću i za Rimsko Carstvo, novina za cijelu povijest kulture jer ideja općeljudskosti nije postojala u svijesti antičkih mislilaca.

Time je Crkva nadišla svijet definiran prema judejski idiomima, svijet plemena i jezika, svijet tjelesnosti i krvi, svijet antike i judaizma i razotkrila ekumensko poimanje svijeta.

Koncilski oci osuđuju Arijevo krivovjerje/ Foto: Wikimedia Commons

Uz 1700. obljetnicu ekumenskog sabora u Niceji održana je teološka tribina u Dubrovniku u sklopu manifestacije „Kršćansko lice kulture 2025“.