Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, piše Nedjelja.ba.

Tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.

Različiti križevi

Paulinin život bio je obilježen euharistijom, Djelom za širenje vjere i Živom krunicom. Ona je također nosila različite križeve. Svoje posljednje godine proživjela je snagom vjere, prepuštena Božanskoj providnosti. Paulina je predala zahtjev uredu u Lyonu i stekla „potvrdu o siromaštvu“, što je bilo vrlo ponižavajuće za „kćer bogataša“, ali je i dalje imala nepokolebljivo povjerenje u Isusa i Mariju. To povjerenje joj je dalo snage da se do kraja života bori za svoje imanje Lorette. Kuća Lorette kasnije je obnovljena i sada može primiti posjetitelje.

Najprije treba napomenuti da je kardinal Bonald, koji je1840. postao nadbiskup Lyona, poticao Paulinu na gradnju „skraćenog puta“ preko njezinog imanja, kako bi stanovnici Lyona i hodočasnici brže došli do Fourvièrea. Na taj je način Paulina mogla prikupljati novac za vraćanje dugova, oduprijeti se svojim zahtjevnim vjerovnicima i zadržati Lorette. Paulina i njena vjerna prijateljica Maria Dubouis primile su veliku utjehu u Rimu u listopadu 1856. od kardinala Villecourta i pape Pija IX., koji ih je nekoliko puta primio na audijenciju. Također su imale privilegiju prisustvovati Papinoj misi u Sikstinskoj kapeli na dan Svih svetih. Papa je iskazao očinsku brigu prema Paulini, dajući joj 300 franaka za troškove povrata. Okrjepljena je napustila Rim.

U siromaštvu i bolovima, ali s vjerom

Paulina je posljednje godine svog života provela u siromaštvu, osjećajući boli. Uspjela ih je nadvladati zahvaljujući svojoj čvrstoj vjeri i ljubavi, koja joj je omogućila da njezino djelovanje bude plodno, obilježeno križem i nadom. Paulina je preminula 9. siječnja 1862. s potpunim predanjem Crkvi, misijama, Živoj krunici i s nepokolebljivim pouzdanjem u Boga i Mariju.

U ožujku 1889., neposredno nakon smrti Marie Dubouis, Paulinino balzamirano srce (koje je bilo u ulici Tramassac od travnja 1866.) najprije je svečano odneseno u nadbiskupiju, a zatim u crkvu Saint-Polycarpe koju je Paulina često posjećivala u svojoj mladosti. Godine 1910. započeo je proces za proglašenje Pauline blaženom. U nedjelju 14. prosinca 1919. u crkvi Sv. Polikarpa svečano je proslavljena stota obljetnica Djela za širenje vjere. Zapravo, Paulinina zamisao o jednom novčiću tjedno rodila se već u jesen 1819. Tri godine kasnije, 1922., uprava Djela za širenje vjere premještena je u Rim. Dana 18. lipnja 1930., papa Pio XI. potpisao je službeni dekret kojim se na Rimskom sudu pokreće istraga o krjeposnom životu gospođice Jaricot, a 25. veljače 1963. papa Ivan XXIII. proglasio je Paulinu „božjom službenicom“.

Paulinin je život bio potpuno orijentiran prema sveopćem poslanju Crkve, ali i prema euharistiji, kako bi se mogla odvojiti od same sebe, za spasenje drugih. Upravo je u tome vidljiva cjelovitost Paulininog djelovanja. Zapravo, euharistija je slavljenje vazmenog otajstva, otajstva dara Božje ljubavi očitovane u smrti i uskrsnuću čovjeka-Boga: Ponudio se za spasenje mnoštva, to jest za spasenje cijelog čovječanstva (Mt 26,28). Na kraju euharistije, vjernici su poslani u misiju za spasenje svijeta (Mt 28,19-20; Lk 24,33-35). Poslani su da sa svojim suvremenicima prenose ono što su upravo proslavili. Euharistija je zahvala stvorenja svom Stvoritelju i Spasitelju. Kolika radost proizlazi iz mogućnosti zahvale Ocu na daru Sina, daru Duha i na djelovanju misionara.

Euharistija čini vidljivom Crkvu

Dok razmišljamo o životu Pauline Jaricot, važno je usredotočiti se na različita značenja euharistije. Ona je sakrament spasenja – zahvala, dar, poklonjeni život, obrok, davanje i primanje, zajedništvo, vazmeno otajstvo, poslanje Crkve i svake krštene osobe. Stvarnost koju nazivamo euharistijom temelji se na Posljednjoj Isusovoj večeri (Lk 22,19; 1 Kor 11,23 i Mk 14,22) i odnosi se na Ljubav – božansku ljubav koja se očituje u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. On daje svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće u obliku kruha i vina. Tijelo označava opipljivu tjelesnu stvarnost Isusove osobe, koji je Božji sluga (Iz 53, 4-12). On prolijeva svoju krv kako bi stvorio novi savez s Bogom (Iz 42, 6; 49, 8.) On, Božji sluga, iz poslušnosti svojevoljno prihvaća nasilnu smrt i tako stvara novi savez. Euharistija je tijelo koje je Isus dao na Posljednjoj večeri – to je Isusovo raspeto i uskrslo tijelo. Blagovanjem te hrane naviještamo Isusovu smrt i uskrsnuće i činimo ju djelotvornom.

Za proslavu Kristove žrtve na križu mogu se upotrijebiti različiti pojmovi: sveta misa, euharistija ili Posljednja večera. Tijelo i krv patnika, umirućeg Gospodina postaju dar „za mnoštvo“. Ta prisutnost jedinstvene Kristove žrtve vidljiva je u obliku liturgijskog djelovanja Crkve. Raspet i uskrsli Krist nastavlja nam se darivati. To je pravi obrok, budući da su Kristovo tijelo i krv tamo doista prisutni kao hrana, a ujedno i prava žrtva, budući da Isusova žrtva jedina ostaje trajno djelovati u povijesti.

Kristova žrtva kao otkupnina za sve priziva lik Sluge Božjega (Iz 53, 11-12; Mt 20, 28). Dajući sebe kao otkupninu za sve ljude, Isus je svjedočio opći Božji plan spasenja. Time se otkriva da je vjeran Očev svjedok (Otk 1,5; 3,14). Liturgijsko djelovanje, koje predstavlja povijesnu veličinu Crkve, u euharistijskom slavlju Kristovu žrtvu čini prisutnom i aktivnom. Vjernici su članovi ovog Tijela, stoga su povezani – Očevi sinovi u jedinorođenom Sinu, pozvani da žive u istom i jedinstvenom Duhu. Taj Duh ljubavi povezuje Oca i Sina, oživljava Crkvu i otvara je cijelom čovječanstvu. Crkva je u Kristu sakrament, to jest znak i sredstvo prisnog sjedinjenja s Bogom i jedinstvo cijelog čovječanstva (Lumen gentium, br. 1).

Utjelovljenje, uskrsnuće i uznesenje Gospodinovo prisutni su na svakom euharistijskom slavlju (Iv 6, 57; Heb 10, 5-10). Slaveći sakrament euharistije, Crkva i svatko od vjernika uistinu ostvaruju „euharistiju“, to jest zahvalu. Također, svatko od vjernika je poslan u misije onima koji još ne poznaju Krista. Pozvani smo živjeti misiju ad gentes. Razmatrajući djela spasenja u molitvi žive krunice, Paulina Jaricot željela je staviti naglasak na zahvalnost, na koju smo svi pozvani.
Ponuda božanske milosti je velik dar – Isus Krist se potpuno predaje za nas. Njega slavimo i to želimo navijestiti cijelom čovječanstvu. Otac je oduvijek volio Sina, u Duhu, i predao ga je svim ljudskim bićima – u tijelu i krvi. S Kristom je svaki učenik pozvan ponuditi svoj život za spasenje svijeta. Euharistija je opipljiva i trajna stvarnost milosti i ponuđenog spasenja jer Bog želi da se sva ljudska bića spase i spoznaju istinu (1 Tim 2,4). Euharistija čini vidljivu zajednicu vjernika – Crkvu. Ona ne označava samo milost i božansku volju spasenja, nego je također opipljiva i trajna stvarnost te milosti i spasenja koje je važno za cijelo čovječanstvo.

Danas, kao i jučer, svaki je kršćanin pozvan podržati evangelizacijsko djelovanje u cijelom svijetu. Pozvani smo upustiti se u dijalog sa svojim suvremenicima, bez obzira na njihova uvjerenja, kako bismo im pomogli susresti Isusa Krista. Djelo za širenje vjere želi oblikovati katoličku savjest među svim vjernicima, istovremeno djelujući u potpunoj poslušnosti Duhu Svetom, s misijskom predanošću prema cijelom svijetu. Također, potrebna je temeljita priprema animatora i misionara koji djeluju u mjesnim Crkvama kako bi na najbolji način sudjelovali u sveopćem poslanju.

Plodovi danas

Jasno je zbog čega je Djelo za širenje vjere toliko usmjereno na misijsku formaciju mladih i obitelji. Među najljepšim plodovima ovog Djela je uvođenje Svjetskog dana misija – pretposljednju nedjelju u listopadu, koji je odobrila Kongregacija obreda 14. travnja 1926. Svi katolici pozvani su podsjetiti se svojih misijskih odgovornosti, upoznati radosti, poteškoće i tuge onih koji svijetu navještaju Evanđelja i imati otvoreno srce za sve Crkve kako bi spoznali da univerzalno poslanje Crkve živi na različitim kontinentima. Svaki je „učenik-misionar“ pozvan financijski sudjelovati u prikupljanju sredstava za podršku Papinskim misijskim društvima i Crkvi u njezinoj evangelizacijskoj misiji.

Katolička Crkva treba financijska sredstva za potporu misijskih projekata u svijetu, osobito u „misijskim zemljama“ – za osposobljavanje pastoralnih djelatnika, za financiranje obrazovanja budućih svećenika, redovnika i redovnica, za osposobljavanje kateheta, za izgradnju građevina za nove biskupije koje je osnovala Kongregacija za evangelizaciju naroda. Iako se Svjetski dan misija obilježava pretposljednju nedjelju u listopadu, vjernici su pozvani podržati i druge aktivnosti Papinskih misijskih društava. Djelo za širenje vjere posebno je usmjereno na naviještanje Evanđelja. Djelo svetog Djetinjstva usmjereno je pomaganju djeci. Djelu Sv. Petra apostola usmjerenom je školovanju sjemeništaraca i budućih svećenika. Misijska zajednica je zadužena za misijsku formaciju pastoralnih djelatnika, svećenika, redovnika i redovnice, ali i informiranje laika koji imaju pastoralnu odgovornost.

Misijska animacija nije ograničena samo na Svjetski dan misija. U Francuskoj ovom danu prethodi misijski tjedan s brojnim aktivnostima u župama, biskupijama i na raznim drugim mjestima, kako bi vjernici postali svjesni svoje misijske odgovornosti. U nekim zemljama, osobito u Africi, cijeli mjesec listopad rezerviran je za misijsku animaciju, kako bi što bolje obilježili Svjetski dan misija. U drugim se zemljama tijekom godine organiziraju različiti susreti, kako bi se na odgovarajući način pripremili za Svjetski dan misija. U Francuskoj se održavaju susreti u različitim biskupijama i provincijama kako bi zajedno razmišljali o temi Svjetskog tjedna misija. To je i prilika za vlastitu formaciju, kako bismo još bolje služili u službi sveopćeg poslanja.