“Obrednik sprovoda koji uvijek na pameti ima dobro vjernika, kroz podsjećanje na to zašto smo na zemlji i koje je naše poslanje, naglašava kako je sam pogreb značajniji za one koji prisustvuju kao vjernici te se pritom naglašava prisjećanje na velika djela koja je za nas Isus učinio svojom smrću prethodnom mukom i onda uskrsnućem, da nikada ne zdvajamo i ne gubimo nadu nego da smjeramo, kao i naši pokojnici, onamo gdje nam je On pripravio mjesto.”

Vlč. Budinski naglasio je kako se uglavnom u gradovima ide od mrtvačnice procesijom do groba gdje se polaže lijes s pokojnikom.

“Htio bih naglasiti da je povorka svečana i odiše molitvom. Svećenik je tada dužan moliti za pokojnika, za različite nakane Crkve. Tada bi trebalo u tišini moliti, a ne pričati i zapaliti cigaretu jer iako je procesija ne prekida se obred. Običaj je i pjevati, i to liturgijske pjesme u dogovoru s pjevačima. Upravo o tim pjesmama ovisi hoće li pogreb biti dostojanstven. Dakle, ne bi trebalo biti mjesta svjetovnim pjesmama ili pjesmama koje pjevaju o ljubavi jer gledamo prema Kristu, odnosu prema Bogu koji je za nas spasiteljski. Ono što izlazi iz tog odnosa prema Bogu i prema nadi koja je pohranjena u nebesima za nas očituje se u pjesmi, a ne spašavaju nas napori i odnosi već Bog. Ono što se događa da se pjeva sve i svašta i to se tolerira, ali to ne bi trebalo raditi. Stoga radije birajte liturgijske pjesme.”

Objasnio je kako je obred sprovoda samo za krštene duše, ali svećenik se može doći moliti i kod nekrštenih.

“Svećenik će tada doći kod obitelji i moliti s obitelji i neće koristiti obrednik sprovoda jer je on posebno namijenjen za duše koje su krštene. Htio bih se dotaknuti i teme bolesničkog pomazanja. Naime, bolesničko pomazanje nije za umiruće. Za njih je važnija pričest i pomirenje s Bogom kroz sakrament pokore. Potaknite svoje bolesne čim obole da prime sakrament bolesničkog pomazanja da im pridigne duh i tijelo.”

Nadodao je kako je kremiranje za vjernike dopušteno nakon Drugog vatikanskog koncila, ali prednost se daje ukopu jer je Gospodin ukopan. Vlč. Budinski istaknuo je kako se mise zadušnice održavaju u sklopu večernjih misa, a ne posebno, zbog raznih obveza svećenika.

Djelatnik HNK-a i voditelj župnog zbora u Gornjoj Stubici Ivica Kontent istaknuo je kako ga je kao dječaka posebno nadahnjivalo kad bi župnik pjevao koralni napjev “Smiluj mi se Bože” koji mu se urezao u dušu te je istaknuo koji se korali mogu pjevati na sprovodima.

“Sjećam se da smo u sjemeništu pjevali korale ‘Pokoj vječni daruj im Gospodine’ i ‘Ja sam Uskrsnuće i Život’. To je bilo u tradiciji Zagrebačkoj nadbiskupiji. Žao mi je ih sad rijetko čujemo. Mislim da bi bilo dobro spojiti mistično pjevanje gregorijanskog korala s modernim višeglasjem i na taj način zaokružimo čitavu tradiciju Katoličke Crkve i glazbe općenito.

Želim reći da je ta glazba toliko lijepa, a i ti tekstovi koji su uglavnom svetopisamski tekstovi. Nakon korala na tekst ‘Pokoj vječni, daruj im Gospodine’ ide recitativ koji je nadahnut Jobovom knjigom: ‘Vjerujem da Otkupitelj moj živi i da ću u posljednji dan uskrsnuti iz zemlje, i u tijelu svojem vidjet ću Boga, Spasitelja svoga’. To su prekrasne slike koje nam daje nadu u vječni život. A meni jedan od najdražih je antifona iz Otkrivenja koja je uglazbljena i nalazi se u pjesmarici ‘Pjevajte Gospodinu pjesmu novu’, a uglazbio ju je pokojni franjevac Anselmo Canjuga: ‘Bog će im otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge ni jauka niti boli više neće biti jer prijašnje uminu’ i onda opet poziv na Božju ljubav i milosrđe: ‘Spomeni se Gospodine svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka, spomeni me se radi ljubavi svoje Gospodine’. I mnoštvo takvih lijepih slika koje nam ulijevaju nadu u prelasku na drugi svijet.”