Ovoga ljeta u Hrvatskoj je odjeknula zanimljiva vijest kako je mnoštvo učenika na kraju svoga srednjoškolskog obrazovanja jako loše prošla iz eseja na hrvatskom jeziku na državnoj maturi jer nisu znali što znači riječ „požrtvovnost”. Neki za nju nikada nisu čuli, neki su mislili da požrtvovan znači biti žrtva, a neki su napisali da nešto takvo pripada prošlosti i ne razumiju na što se odnosi, piše Božo Skoko za Svjetlo riječi.

Ta vijest ne govori samo o tome da srednjoškolci nisu dovoljno dobro svladali hrvatski jezik ili da nedovoljno čitaju već i o širem društvenom problemu iz kojega bi se moglo iščitati da se više u javnosti nedovoljno vrednuje važnost žrtvovanja za druge, odnosno požrtvovnosti.

Neki za „požrtvovnost” nikada nisu čuli, neki su mislili da požrtvovan znači biti žrtva.

Spremnost na žrtvu

Činjenica je da se roditelji i dalje žrtvuju za svoju djecu, ali se sve više to prikazuje kao nešto normalno, dapače obveza. Isto tako svakodnevno svjedočimo nesebičnim naporima medicinskoga osoblja u spašavanju života, vatrogasaca u obrani naših domova, požrtvovnosti učitelja i nastavnika u pomaganju djeci u njihovu obrazovanju… Ali kao da se ta požrtvovnost za druge podrazumijeva, odnosno nedovoljno cijeni i poštuje. I dok očekujemo da nam drugi priteknu u pomoć, sve manje smo spremni pomagati drugima. Postajemo individualisti, koji prvenstveno razmišljaju o sebi i svojim interesima te pragmatično procjenjuju isplati li se uopće žrtvovati za druge, odnosno za koga da, a za koga ne.

Samo prije tridesetak godina tisuće mladih ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine uzelo je u ruke oružje i otišlo braniti neke potpuno nepoznate obitelji i njihove domove na drugom dijelu domovine. Iako nisu poznavali te ljude, bili su svjesni da čine pravu stvar i da se bore za svoju zemlju. Mnogi od njih su položili živote za slobodu u kojoj danas uživamo… Međutim, s odmakom vremena kao da se to nekako podrazumijeva i čini nam se normalno.

Isplati li se uopće žrtvovati za druge, odnosno za koga da, a za koga ne.

Nažalost olako zaboravljamo i žrtvu koju su podnosili naši preci tijekom svih ovih turobnih stoljeća, a u suvremeno doba hrabri hrvatski branitelji, kako bismo imali vlastitu državu, pravo na vjeru, vlastiti jezik i dom te odgajali djecu u slobodi. Zato su mnogi skeptični prema današnjim mladim generacijama u Europi i s pravom se pitaju – kad bi izbio kakav veliki rat, koliko bi njih bilo spremno boriti se za više ideale i slobodu, a koliko bi ih iz vlastitoga komoditeta prihvatilo i neke druge vladare, poretke i zakone!? S pravom im se čini kao da je sve manje požrtvovnosti, ali i istinske hrabrosti…

Spremnost na žrtvu temelj je kršćanske ljubavi i solidarnosti. Duboko je ukorijenjena i u hrvatskom identitetu. Zato iznenađuje nedostatan javni i medijski tretman požrtvovnosti kao jednoga od najviših ideala kojima treba težiti, čega je posljedica nerazumijevanje te riječi kod mladih.

Sačuvane vrednote

Pokojni zagrebački sveučilišni profesor Eduard Kale svojedobno je izdvojio pet vrednota koje su Hrvati tijekom cijele svoje povijesti uspjeli sačuvati: domoljublje (samo zahvaljujući toj činjenici hrvatski se narod uspio održati u okrutnoj povijesti), žrtvovanje (iako je Kristov misterij i kult križa bitno obilježje kršćanstva, vrednota žrtvovanja za drugoga i domovinu, kult žrtve i simbol križa nisu toliko naglašeni i gotovo sveprisutni ni u jednom narodu kao hrvatskom), ljubav prema majci (zbog ratova i smrti kojima su Hrvati bili izloženi, ponajprije muškarci, želja za opstankom okrenula se ženi majci, pa je ljubav prema majci uzdignuta u jednu od temeljnih vrednota u Hrvata; istodobno, ta se vrednota u Hrvata vezala uz kršćanski kult Majke Božje), ispomoć (skrb o pripadnicima zajednice pretpostavlja se kao temeljni ćudoredni poziv pripadnika, briga za opstanak i boljitak zajednice), pravednost (pravednost kao vrednota u Hrvata je uočljiva još u ranom donošenju brojnih zakonika i statuta, u mnogim književnim djelima, u pravaškoj ideologiji…).

Kale naglašava kako su neke od spomenutih vrednota svojstvene i drugim narodima, međutim Hrvati su ih usvojili kao svoje i ugradili u svoju svakodnevicu i stil življenja, čime su oblikovali svoju posebnost.

Pomoći drugome u nevolji ovdje je jednostavno pitanje pristojnosti, a žrtvovati se za druge ideal.

A osim žrtvovanja za prijatelje, obitelj i svoj narod, kao vrednota se vrlo često naglašava i međusobna ispomoć kako u ratu tako i u miru. Pritom se podjednako radi o pomaganju pripadnicima vlastite zajednice ili bilo kojem strancu koji se zatekne u ovoj zemlji. Definitivno se možete osloniti na Hrvate kad je najteže. Primjerice, tijekom rata u Bosni i Hercegovini u svoje hotele, kuće i prihvatilišta primili su više od 600 000 tamošnjih izbjeglica, većinom Bošnjaka. Nažalost ta činjenica se brzo zaboravila, a mnogi koji su uživali blagodati hrvatskoga gostoprimstva te humanitarne i vojne pomoći olako se nabacuju tvrdnjama kako je Hrvatska bila agresor u BiH.

Izraz kršćanske ljubavi

Zanimljivo je kako osamdesetak hrvatskih misionara i misionarki djeluje među najsiromašnijima u tridesetak država svijeta, dajući sebe za druge kao najljepši iskaz kršćanske ljubavi. Jedan od najbližih suradnika svete Majke Terezije u Indiji bio je hrvatski svećenik Ante Gabrić koji je nakon pedeset godina služenja najpotrebitijih umro 1988. i sahranjen je pod palmama nadomak bengalske džungle u Maria Polliju. A malo je poznato da je ta dobročiniteljica i dobitnica Nobelove nagrade za mir, koja se školovala u Zagrebu, bolje govorila hrvatski nego materinski albanski jezik te je uz indijsku, vatikansku i albansku imala i hrvatsku putovnicu. Nažalost, neki su hrvatski redovnici svoju požrtvovnost platili i životom, poput misionara fra Vjeke Ćurića, ubijenoga je u Ruandi 1998. nakon što je spasio tisuće civila od genocida ili časne sestre i misionarke Lukrecije Mamić iz Družbe službenica milosrđa koja je ubijena 2011. u Burundiju gdje je pomagala neuhranjene i oboljele od AIDS-a.

Zanimljivo je kako osamdesetak hrvatskih misionara i misionarki djeluje među najsiromašnijima u tridesetak država svijeta, dajući sebe za druge kao najljepši iskaz kršćanske ljubavi.

I Eurostat, statistička agencija Europske unije, prepoznaje hrvatsku požrtvovnost i spremnost darivanja onoga najvrednijeg što imamo za druge. Naime, zatražite li po čemu je Hrvatska posebnija od svih drugih članica EU-a, doznat ćete kako je Hrvatska europski rekorder te jedna od vodećih država svijeta po broju doniranih i transplantiranih organa na milijun stanovnika. Prema ishodima transplantacija, prva je u svijetu po broju transplantiranih bubrega i jetara na milijun stanovnika, a druga po broju transplantiranih srca u svijetu.

Hrvatska je europski rekorder te jedna od vodećih država svijeta po broju doniranih i transplantiranih organa na milijun stanovnika.

Pomoći drugome u nevolji ovdje je jednostavno pitanje pristojnosti, a žrtvovati se za druge ideal. Uostalom naši ljudi će u svome domu ugostiti i potpunoga stranca, ne pitajući se za vlastiti interes. Vjerujemo da ćemo taj plemeniti dio naše tradicije uspjeti sačuvati i u ovom individualističkom i sve više egoističnom društvu u kojem riječ požrtvovnost nažalost postaje suvišna.