O razderanom nebu, na temelju Evanđelja promišlja doc. dr. sc. p. Arkadiusz Krasicki, CSSp, profesor na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Razderano nebo (Mk 1, 7-11)

Ivan svojim poslanjem uvodi Isusa u javnu djelatnost u ovom svijetu. Ivan govori o svojoj ništavosti: „Ja nisam dostojan kleknuti pred Isusom i odrješiti mu remenje na obući.“ To govori veliki čovjek, svetac, prorok za kojim je išlo mnoštvo. Svojim stavom ukazuje na mjesto u kojem čovjek može osjetiti Božje djelovanje. O čemu je riječ? Radi se o ljudskoj slabosti i nemogućnosti. Priznanje svojih slabosti, nesavršenosti omogućuje djelovanje Bogu. „Ja tu ništa ne mogu, ali iza mene dolazi On koji sve može!“ To nije teorija! To je iskustvo mnogih koji čuju Božji glas. Ivan je polijevao vodom na obraćenje, ali ta voda nije bila još životvorna, nije bila savršena. Morao je doći Isus i posvetiti sve vode. Na vode silazi Duh Sveti. Voda postaje životvorna po Duhu Svetom.

Na Jordanu susreću se dvije poniznosti: Ivan koji priznaje svoju ograničenost i Isus koji staje u red zajedno s grješnicima. Isus nije imao grijeha, ali je stao u red s onima koji su trebali obraćenje. Najljepši čovjek, Mesija staje u red s grješnicima. Pažnja! Sam Bog staje u red s grješnicima. Oko njega bilo je mnoštvo onih koji su čekali svoj red. Najvjerojatnije s nekima je Isus razgovarao. Približavao se Ivanu korak po korak. Stajao je ponizno. Nije to bio red svetaca ili posebno nadarenih ljudi koji sve mogu, nego to je bio red slabih ljudi.

Krštenjem na Jordanu Isus počinje javno djelovanje. Nema više priprema, planiranja. Sada počinje konkretno djelovanje u Sili odozgor. Od trenutka krštenja, milost počinje se razlijevati na sve ljude. Sve počinje od dviju poniznosti: Ivanove i Isusove. Koja je činjenica susreta dviju poniznosti?

U trenutku kada se Isus krsti, otvara se nebo. U grčkom tekstu piše da se nebo „razderalo“. Biblijski komentatori uspoređuju otvoreno nebo s trenutkom Isusove smrti na križu. Upravo tada hramski zastor koji je odvajao Svetinju nad Svetinjama razderao se odozgora. Na zastoru bilo je nacrtano nebo. U trenutku Isusove smrti, razderani zastor uputio je na otvoreno nebo za sve. No, nebo se već otvara – razdvaja u trenutku Isusova krštenja. To je poziv za sve ljude: „Hajde! Sada, krenite u nebo! Navalite!“ Upravo Isus ulazi na pozornicu svijeta: On će spašavati, oslobađati, liječiti i ljubiti sve do kraja – sve do smrti. Zato već sada Otac otvara nebesa i govori: „Sine moj, ljubim te!“

Druga stvarnost, uz Isusovo krštenje, je silazak Duha Svetoga u obliku goluba. Golub ili golubica su simboli Duha Svetoga. Zašto golub? Židovski komentar govori da golubica koja se prinosila Bogu za žrtvu – tako je bilo kada je Isus bio prikazan u hramu – simbol je spremnosti za žrtvu. Dokazano je da golubica, kada osjeća smrt, sama pruža svoju glavicu pod nož. Ta žrtva je slika ljudskoga srca. To znači da čovjek je spreman umrijeti.

Duh Sveti šalje Isusa u posebnu misiju spašavanja ljudi. On kao da mu kaže: „Isuse, moraš dragovoljno darovati sebe, svoje božanstvo i ljudskost, svoje srce, svoj život za spasenje drugih. I Ivan i Isus kroz simboliku golubice prihvaćaju smrt za druge. Isus kreće u svoju misiju s uvjerenjem da će na kraju izgubiti svoj život. On ne kreće kao junak, pobjednik. U djelo spašavanja svijeta kreće s poniznošću, predaje se u ljudske ruke sve do smrti. Ispunjen Duhom Svetim, darovat će svoj život kao žrtvu. On će dati svoj život, svoje srce svakomu koga će susresti. Duh Sveti dovodi Isusa sve do križa, do vrhunca.

Nemoj gledati sebe! Nemoj gledati svoje probleme. Gledaj Isusa koliko je lijep, spreman darovati svoj život poput golubice. Usred razderanog neba u svojoj poniznosti govori: „Konačno sve započinje. Uskoro ću darovati svoj život za tebe kako bih te spasio.“ Upravo na dan Isusova krštenja treba gledati njega i diviti mu se što je toliko divan. Samo on daruje svoj život za tebe. Ostani s Bogom koji je razderao nebesa za tebe. Ostani s Golubicom koja pruža svoju glavicu kako bi darovala svoj život.