O tome kako postati asertivan na temelju Evanđelja promišlja doc. dr. sc. p. Arkadiusz Krasicki, CSSp, profesor na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Pet koraka kako postati asertivan (Mk 1, 29–39)

Poznat je odlomak o ozdravljenju Petrove punice. Zaustavit ću se na drugom dijelu izviješća iz kojeg ću pokušati, na temelju jednog drugog komentatora evanđelja, izljuštiti jednu popularnu temu, a to jest asertivnost. Čovjek današnjice ne može sam donositi odluke kao da je stalno pod pritiskom drugih. Ustvari, želi da drugi odlučuju kao da on nema svoje „ja“. Moramo znati kada treba reći ljudima „da“, a kada „ne“, kada ih treba poslušati, a kada ne, jer nitko nema pravo „plesati drugome po mozgu“.

Asertivnost nikako ne opravdava nevoljkost ili lijenost onoga koji mora odlučiti pomoći drugima ili ne. To su oznake asertivnosti – jedne vrlo pozitivne odlike karaktera koja ukazuje na zrelost. Nikada nećemo pronaći jednu obvezujuću regulu koja bi sve obuhvatila i ukazala na asertivnost. Međutim, želim u biblijskom tekstu pronaći pet točki koje će nas uputiti na asertivnost.

1. Prvi korak skriva se u sceni kada se Isus povlači na samotno mjesto i moli se. Ujutro dolazi Šimun i ostali koji ga traže. Oni žele da Učitelj pođe s njima. Isus im na to odgovara: „Ne!“ Isus, bez obzira na druge, bez njihovih utjecaja, sam odlučuje. I to je zapravo definicija asertivnosti. Asertivnost pokazuje da čovjek sam odlučuje. Naravno, Isus govoreći „ne“, želi njihovo dobro. Ali on sam donosi odluke. Treba slušati druge i njihove dobre savjete, ali ti si taj koji donosi odluku. Moraš postići samostalnost.

2. Kako donositi odluke? Kada treba reći „da“, a kada „ne“? Isus je prethodni dan jako puno radio. Stalno je bio s ljudima. Pomagao im je. Isus je učinio ono što je trebao učiniti: darovao se potpuno ljudima, bio je s njima i ništa nije učinio manje od toga. Asertivnost je upravo tada, kada učiniš ono što trebaš učiniti i ništa manje od toga. Kada imaš neke obaveze kao otac, majka, student, moraš ih ispuniti. Ne smiješ reći: „Neću jer sam asertivan, odlučan, pa si kažem ne.“ Svoje „ne“ moraš kazati u slučaju kada to nije tvoja obaveza ili tvoj poziv. Pronađi polje svojih obaveza! To je ključ zrelosti.

3. Kada učiniš ono što si trebao učiniti, postavi si pitanje: „Što trebam još učiniti?“ Dakako, to mora biti konkretni zadatak ukoliko takav postoji. Isus je odbio biti s ljudima s kojima je bio prethodni dan jer je imao konkretno poslanje. Trebao je ići na druga mjesta kako bi bio s drugim ljudima. Prema tome Isusovo „ne“ ne znači: „Učinio sam što sam trebao pa sad sam slobodan.“ Isus kao da hoće reći: „Ja znam što trebam sada učiniti.“ Tvoje „ne“ omogućava ti učiniti još nešto drugo, nešto konkretno. Naravno, svatko ima pravo na odmor, ali nakon odmora mora se prihvati se posla.

4. Isus je znao vrlo konkretno što mora učiniti. Imao je raspored. Ponekad nije spavao cijelu noć kako bi bio s Ocem. Najvjerojatnije bio je jako umoran nakon cijelog dana, ali želio je moliti i to na račun odmora. Mogao je spavati, ali odabrao je molitvu. U asertivnosti moraš znati svoj raspored. Trebaš znati kojim stvarima treba reći „ne“. To znači da moraš znati koja je stvar prva i najvažnija, a poslije koja je druga, treća.

5. Isus govori što mora učiniti jer zna svoje poslanje. Isus pozna svoj identitet. Kada znaš tko si i prepoznaješ svoje poslanje, tada ćeš s lakoćom nekim stvarima, nekim ljudima jednostavno reći „ne“. Naši problemi su u tome jer ne znamo tko smo i koje je naše poslanje. Ako ne znaš koje je tvoje poslanje, nikad nećeš znati reći „ne“ i zbog čega odustati.

Tražimo tko smo jer tek tada asertivnost će biti jednostavna. Isus je uvijek znao što želi. Mi se moramo potruditi.