“Ivan im odgovori: ‘Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.’ To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.” (Iv, 1, 26-28)

Pietro Perugino – Krštenje Gospodinovo

Krštenje Isusovo zasigurno je jedan od velikih motiva kršćanske umjetnosti. Teško je pronaći nekog velikog majstora renesanse koji nije radio na ovoj paradigmatskoj biblijskoj sceni, od Giotta do Verrocchija; od Piera Della Franceske preko Perugina do Leonarda. Svi oni uključuju klasične, temeljne elemente koji se nalaze u Svetom pismu: dok Ivan krsti Isusa u Jordanu, nebo se otvara i Duh, u liku goluba, lebdi nad vodama, u prepoznatljivoj referenci na Stvaranje i na Potop. Krsne vode na rijeci ovdje simboliziraju kaos i novi kozmos, smrt grijeha i ponovno rođenje u novi život. No možemo li doista znati gdje se točno zbio ovaj događaj? Odgovor donosi Aleteia.

Piero Della Francesca – Krštenje Gospodinovo

Tradicija i vrlo jedinstvena karta sigurno nam mogu pomoći.

Pola sata vožnje južno od Amana nalazi se grad Madaba, dom najveće kršćanske zajednice u cijelom Jordanu; i katolici i grčki pravoslavci čine oko 10 posto ukupne populacije. Grad je nekad stajao na samim granicama Moapskog carstva, ali za vrijeme rimske (i poslije bizantske) vladavine pripadao je široj arapskoj provinciji, koju je Trajan osnovao da zamijeni Nabatejsko kraljevstvo. Bilo je to u periodu od 2. do 7. stoljeća kada se u gradu utvrdila kršćanska zajednica. Zapravo se već Madaba spominje kao biskupsko sjedište u spisima Kalcedonskog sabora u 5. stoljeću.

Grčka pravoslavna crkva svetog Đorđa u Madabi u Jordanu nije samo dom nekih od najljepših ikona tog područja. To je također mjesto na kojem se nalazi najzanimljivija karta Svete zemlje koja mnogo toga otkriva: poznata “karta Madabe”, zamršeni podni mozaik iz 6. stoljeća, najstariji je kartografski prikaz Svete zemlje sačuvan do danas. Pokriva veći dio tog područja, od Libanona do delte Nila, od sjevera do juga i od Sredozemnog mora do Istočne pustinje, od zapada do istoka. Na njoj je prikazano više od 150 naselja, sela, gradova i zanimljivih mjesta, uključujući neke vrlo intrigantne simbole koji, prema nekim arheolozima, predstavljaju hodočasnička mjesta.

Domenico Ghirlandaio – Krštenje Gospodinovo

Ova karta prikazuje dvije ribe okrenute jedna prema drugoj. Čini se da jedna od njih pliva u smjeru iz Mrtvog mora, dok druga pliva prema njemu, u rijeci Jordan. No dobro je poznato da ribe ne mogu preživjeti u Mrtvom moru (uostalom, ne naziva se “mrtvim morem” tek proizvoljno). Stoga većina povjesničara i arheologa ovo tumači kao simbol mjesta susreta kršćana.

Neki kažu da je to ključ za pronalaženje točnog mjesta na kojem se dogodilo Isusovo krštenje.

Peter Paul Rubens – Krštenje Gospodinovo

Mjesto je poznato kao Al-Maghtas. Izraz na arapskom jeziku znači “uranjanje, a u širem smislu, “krštenje”. Krštenje uranjanjem način je krštenja koji se razlikuje od krštenja polijevanjem i škropljenjem, a biblijski se učenjaci uglavnom slažu da je rana crkva preferirala krštenje uranjenjem, zasigurno nadahnuto Isusovim. Iako je dokumentirano da je rana crkva koristila i druge oblike krštenja, uranjanje je vjerojatno bilo norma. Od bizantskih vremena ovo se mjesto smatra ne samo izvornim mjestom Isusova krštenja, već i područjem u kojem je živio i služio Ivan Krstitelj te mjestom uznesenja proroka Ilije na nebo.

Cima da Conegliano – Krštenje Gospodinovo

Na istočnoj obali rijeke Jordan arheološko je nalazište koje se sastoji od dva područja. Jedno od njih je Jabar Mar-Elias, “Ilijino brdo”. To je mjesto na kojem tradicija tvrdi da je Ilija uznesen na nebo u 9. stoljeću prije Krista. Sveta pisma tvrde da će se Ilija vratiti prije dolaska Mesije, pa kad je Ivan Krstitelj počeo tamo krstiti ljude, ljudi su se raspitivali je li on sam Mesija ili ne. Odgovorio je: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji.” Vjeruje se da je jedna od mnogih spilja na tom području ona u kojoj je i sam Ivan živio. Oko nje je u 5. stoljeću izgrađen samostan; prvi samostan na istočnoj obali rijeke Jordan.

Bartolome Murillo – Krštenje Gospodinovo

Drugo područje, u kojem nalazimo crkvu sv. Ivana Krstitelja, u blizini same rijeke, područje je mjesta krštenja. To je mjesto na kojem su arheolozi otkrili ruševine i temelje velike bizantske crkve i samostana izgrađenih tijekom vladavine cara Anastazija (491.-518.). Prema različitim povijesnim izvorima, ova se crkva smatrala najznačajnijom spomen-crkvom sv. Ivana Krstitelja s ove strane rijeke, uključujući svjedočenje Teodozija koji je napisao:

“Pet milja sjeverno od Mrtvog mora, na mjestu gdje je Gospodin kršten nalazi se jedan stup, a na stup je pričvršćen željezni križ, tu je i crkva sv. Ivana Krstitelja koju je sagradio car Anastazije.”

Iako stup koji označava ovo mjesto još nije otkriven, arheološki i arhitektonski ostaci podudaraju se s onim što je opisao Teodozije.

Nije slučajno da se Isusovo krštenje dogodilo na rijeci Jordan. Izraelci su prvo ušli u Obećanu zemlju prešavši rijeku dok su se probijali kroz Svetu zemlju. Baš kao i prelazak Crvenog mora, prelazak Jordana nije baš bijeg – to je prije dolazak. Duhovno govoreći, prelazak preko Jordana znači dolazak do nečeg novog; za kršćane metaforički prelazak rijeke Jordan u krštenju znači ne samo bijeg od grijeha, već postajanje djecom Božjom i, shodno tome, nastanjivanje na novom mjestu, u novom domu – kući Očevoj.