Nositi vlastiti križ bolesti i pomoći drugima da nose svoje križeve poslanje je sestre Antonije Grubišić, franjevke od Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije iz Dubrovnika. Do ove Družbe dovela ju je, kako ističe, želja za služenjem koja je prisutna u njezinom životu još od djetinjstva. „Rođena sam u Hercegovini, u Posuškom Gracu, kao osmo dijete u obitelji. Odrastala sam uz majku i oca, i bila sam živo dijete. Nas djece je bilo puno u obitelji, pa kako smo odrastali išli smo preko ljeta raditi. Moj stariji brat radio je u Cavtatu tako da je i mene majka odvela u Cavtat da odradim sezonu. Bila je nedjelja kad smo doputovale. Moja je majka pitala brata gdje je crkva, jer se nedjeljna misa nije propuštala, pa smo majka i ja u 18 sati išle na misu u Franjevački samostan. Tijekom mise časne moje Družbe koje su bile u crkvi, a isto su porijeklom iz Hercegovine, primijetile su po načinu odgovaranja da moja majka i ja nismo iz Cavtata. Po završetku mise one su nas pozvale da dođemo u njihovu kuću na kavu. Kako smo bile umorne od puta nismo išle, ali je majka rekla časnima: ‘Dovela sam vam ovu malu, pazite je!’ Bila sam u čudu zašto majka to govori časnima, jer ja nisam došla k njima nego raditi. A, s. Dorotea je odgovorila da će uvijek u samostanu biti nešto u čemu bih im mogla pomoći”.

‘Ti bi mogla biti jedna dobra redovnica’

Tako je započelo druženje s. Antonije sa redovnicama. Svaki je dan po završetku posla u hotelu Libertas išla na misu i poslije im je pripomagala u kući. „Kako su sestre primale goste, jer se od toga živjelo, pomagala sam im pospremati krevete. Po završetku posla išla sam na kupanje. Oko blagdana sv. Antuna Padovanskog došla je na ispomoć s. Kornelija koja je studirala psihologiju u Rimu. Kako se u crkvi palilo puno svijeća trebalo je čistiti vosak i to smo radile nas dvije. Kad smo dovršile posao već je bilo kasno navečer pa se ona ponudila da me ispratiti do doma, jer sam imala 16 godina i nije me željela pustiti samu. Idući smo razgovarale i i nadomak moje kuće s. Kornelija mi je rekla: ‘Želim ti lijepu večer. Ti bi mogla biti jedna dobra redovnica’. Moja reakcija bila je: ‘Molim? Ja? Mislim da ja nisam za to.’ Zbilja nisam u tome trenutku razmišljala o redovničkom životu. Ona mi je stavila bubu u uho. To je u meni cijelo ljeto tinjalo, i na njezin poziv otišla sam u kuću Družbe na Danče. Sa sestrama sam provela jedan vikend, bilo je lijepo, družila sam se i poslije razmišljala. Na kraju sam donijela odluku da želim ići u samostan”.

Odluku o odlasku u samostan trebalo je priopćiti roditeljima. U tome su s. Antoniji pomogle dvije časne koje su je dopratile u roditeljsku kuću. „Reći roditeljima da idem u samostan nije bilo jednostavno. Iako sam bila odgojena u vjeri bila sam živahno dijete. Voljela sam se oblačiti, šminkati, izlaziti sa svojim vršnjacima, ali moja majka to nije dopuštala. Išla sam kradom, a na povratku kući sve sam sa sebe morala očistiti da mama ne vidi. I sada kada sam došla kući u pratnji časnih to je za moju mamu bio veliki šok. Pitala ih je gdje su me našle, koju sam štetu napravila, zašto su me one dovele kući… Kada su je uspjele smiriti rekle su da ja imam nešto za reći svojim roditeljima. Nakon što je čula da želim ići u samostan rekla mi je da će me već prvog dana istjerati van jer ja ne mogu biti mirna na jednom mjestu niti pet sati. Mama nije pristajala na to da idem u samostan, a mom su tati suze išle niz lice. Pošto je imao osam sinova želio je imati sina svećenika. Kako su se kćerke rodile kasnije tata nije nikada razmišljao da bi mu kćerka mogla postati časna sestra, i to je za njega bio ponos”.

Zora postala s. Antonija

S. Antonija je s roditeljskim blagoslovom ušla u samostan na blagdan Žalosne Gospe 1984. godine. Ulaskom u zajednicu nije nestala njezina živahnost i radost, a majka se ponovno iznenadila kada su bili redovnički zavjeti. „Najveće iznenađenje za mamu bilo je kada sam polagala svoje prve redovničke zavjete. Svoje krsno ime Zora promijenila sam u Antonija. Iako je majka znala da sam uvijek bila drugačija, ipak se iznenadila kada je vidjela da moje susestre koje su polagale zavjete imaju svoja krsna imena, a ja ne. Pisala sam molbu i pitala poglavaricu mogu li uzeti tatino ime – on je bio Ante, pa sam ja Antonija zbog toga što me je on naučio raditi puno stvari u životu. Naučio me je raditi majstorske popravke i to sam radila u samostanu. Tome su se čudile i časne u kući jer sam često spominjala što me je sve tata naučio raditi”.

Flying nun

Redovnički život s. Antonije obilježio je svojevrsni misijski rad u Kanadi, gdje se u potpunosti dala u pomoć ljudima, obiteljima, koji su zbog ratnih okolnosti u domovini morali potražiti svoju sigurnost na drugom kontinentu. „Prolazeći s njima njihovu patnju razvila sam se u snažnu redovnicu. U Kanadi sam bila 16 godina, a zatim sam otišla na službu u Njemačku u Stuttgart i nastupilo je jedno drugačije razdoblje. U Kanadi smo imali sve na jednom mjestu – hrvatsku školu, hrvatsku župu, sve su se aktivnosti odvijale u našem prostoru gdje smo živjeli. U Njemačkoj sam bila u misiji i osjetila sam što znači biti tuđinac. Imali smo neki prostor za misiju, ali smo slavili mise u njemačkim crkvama. Morao si biti tamo u određeno vrijeme i po završetku mise morao si izaći odatle. Nakon kraćeg vremena boravka u Njemačkoj počela sam osjećati neki teret i pad energije. Inače sam hiperaktivna osoba i u Kanadi su me djeca zvala ‘flying nun’ – leteća časna. Nije da nisam letjela u Stuttgartu gdje je bilo lakše raditi, i gdje su ljudi pričali hrvatskim jezikom. Pojavila mi se i slabost u rukama, počeo je slabiti vid, nešto se događalo”.

Ubrzo je misija zatvorena, a s. Antonija se vratila u Hrvatsku. Nakon liječničkih pretraga susrela se s dijagnozom koja je za nju bila šok. „U kratkom vremenu po dolasku u Hrvatsku završila sam u splitskoj bolnici. Pretrage su trajale tri tjedna. Mislila sam da imam tumor na mozgu, a liječnica me je iznenadila dijagnozom multiple skleroze. Rekla mi je da je to bolest patnje gdje osoba puno trpi, a od toga možda čak neće ni umrijeti. Imala sam dvije teške godine gdje sam se teško nosila s bolešću. Teško sam se nosila s činjenicom da neću biti funkcionalna i to je jako žalostilo. Pitala sam Boga je li pronašao u meni neku pogrešku, ili me je htio prizemljiti da shvatim da nije baš sve u mojim rukama, da moram biti najbrža i najjača. Razmišljala sam o svemu kroz te dvije godine kada mi je bila potrebna i sestarska pomoć”.

Život s multiplom sklerozom

Unatoč patnji s. Antonija se nije predavala. „Zacrtala sam sebi da ću samostalno krenuti iz kuće van. Moje sestre su mi bile potpora u tome. Za početak sa krenula 50 metara izvan kuće. Tadašnja moja kućna poglavarica s. Ljuba mi je rekla da je zovem tamo gdje stanem, i došla bi me autom vratiti kući. Trebala sam prehodati 500 metara kako bih dobila lijek koji bi me počeo liječiti. U to vrijeme 2010./2011. nije se mogao dobiti lijek za multiplu sklerozu odmah nakon dijagnoze, nego tek nakon što se u godini dogode tri relapsa, odnosno aktivacije bolesti. Malo po malo sam se borila dok nisam došla pješice do Rebra, što je za normalu osobu oko 15 minuta hoda. To je bilo dovoljno doktorici da mi može napisati zahtjev za skupi lijek. Bile su to injekcije koje sam si davala osam godina. Onda sam postala alergična na taj lijek. Zbog alergije gušenja dobila sam drugi lijek, na koji mi se nakon nekog vremena razvila ista alergijska reakcija. Sada sam na kemoterapiji. Svaki mjesec se tjedan dana liječim i to je zadnji lijek koji se može koristiti. Bogu hvala nisam razvila ozbiljnije nuspojave. Ta me terapija drži donekle, premda za multiplu sklerozu nema lijeka”.

S. Antonija ističe da je strah od nemoći potiče da se bori. „Radim sve što mi netko kaže. Premda se treba nekada i poniziti i biti nekome drugome na teret, dobro je boriti se sam koliko je to moguće. Došla sam do zaključka da mi je Bog dao mali križić po kojem se mogu malo spustiti na zemlju i shvatiti da zajedno s Njime ponovno hodam. Moje hodanje je bilo poput dječjega, ponovno sam se učila hodati. Zahvalila sam Bogu što mi je dao neke stvari, jer da me Bog nije pohodio tim putem bolesti ne bih bila sada ovdje gdje jesam”.

Rad u palijativi

Unatoč borbi s bolešću s. Antonija nije stala, već je krenula na usavršavanje za palijativnu skrb. „Liječila sam se na Rebru i imala sam dobre liječnike koji su u meni vidjeli potencijal da sam osoba koja može još nešto od sebe dati, pa makar morala u kolicima negdje ići. U palijativu me uputila prof. dr. Marijana Braš. Ušla sam u palijativu kako bih bila timovima bila duhovna snaga u brojnim situacijama u kojima se nalaze. Završila sam tečaj u Centru za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (CEPAMET). Po završetku tečaja izrazila sam želju za radom u dječjoj palijativi. Ubrzo po završetku tečaja dobila sam poziv da budem duhovna asistentica u palijativnom timu u Klaićevoj bolnici u Zagrebu”.

S. Antonija ističe da se na onkološkom odjelu susreće s raznim situacijama, i onim lijepim kao i s onim teškim. „Kada roditelji dovede dijete na takav odjel oni dolaze više s predrasudama nego s vjerom. Dok se dijete liječi na odjelu ja u njegove roditelje uvučem vjeru, da vjeruju da će dijete ozdraviti. Sestre i liječnici, koji rade na takvom odjelu, predivni su ljudi. Volim reći da ako se 99% pacijenata izliječi onda oni s vjerom rade svoj posao. Moj dolazak na odjel nije samo da tješim roditelje i djecu, tu se odvijaju i sakramenti – krštenja, pričesti, potvrde, ovisno o tome u kojoj dobi je dijete došlo i koliko dugo ostaje na odjelu. Kao tim nastojimo pozitivno djelovati jedni na druge. U situaciji kada je liječnicima i sestrama nešto teško znaju me zvati da dođem kako bismo u razgovoru podijelili tuge i žalosti. Kroz osam godina rada na odjelu mogu reći da je bilo više lijepih nego tužnih situacija.”

S. Antonija – teta Kikić ili teta Anđeo

Za svaki susret s djecom s. Antonija ističe da je predivan i neponovljiv doživljaj. „Moj odnos s djecom je drugačiji od onoga zdrave osobe. I sama sam bila na dnu i mogu razumjeti njihove boli i patnje. Mislim da tu djecu mogu više razumjeti od njihovih roditelja. Prošla sam to bolno razdoblje nemoći, slabosti, primanja svega i svačega. Djeca koju susrećem nikada nisu tužna, ne vidim ih da plaču, ne viču, ne govore da su nesretni. Oni žive punim plućima čekajući da prođe situacija u kojoj se nalaze. Djeca ne razmišljaju o načinima liječenja, oni žive radosno, slobodno, vesele se svakom susretu”.

Teta Anđeo ili teta Kikić, kako je djeca na odjelu zovu, ne može se pojaviti bez košarice s bombonima. „Od kuda taj naziv? U božićno vrijeme donesem anđele, oko Uskrsa maslinove grančice koje lijepimo po zidovima, a uz sve to nezaobilazni su Kiki bomboni. Mala djeca vole šarenilo i u košarici pronalaze boje i okuse koje vole. U toj svojoj maloj zanimaciji oko moje košare iskoristim trenutak da porazgovaram s roditeljima. Primijetila sam da djeca ne vole kada se posvećuje pažnja ozbiljnim temama s odraslima i očekuju da se bavim njima. Na odjelu obilazim svaku sobu i znam se zadržati i po nekoliko sati. Na odjelu ima i vjernika i nevjernika i svi smo mi tamo jednaki.”

S. Antonija bude na odjelu svom prepoznatljivom smeđem redovničkom odijelu, a djeci je posebno zanimljiv križ koji nosi oko vrata. „Moj križ i naočale djeci su posebno zanimljivi. Ima dosta male djece i oni sebe vide u mojim naočalama. Privlači ih i moj križ koji je sjajan i mala ga djeca uzimaju u ruke i stavljaju u usta, oni veći ljube križ i vjeruju u njega. Dok me skeniraju vide da imam križ i na prstenu na ruci. Sada u vrijeme korone obučem malu kuticu i nosim masku, ali križ je uvijek vidljiv. U razgovoru s djecom doznala sam da po mojim očima vide da se smijem, iako osmijeh skriva maska”.

“Čini dobro! Osjećaj se dobro!”

Unatoč svim naporima događa se da neki pacijenti izgube bitku s bolešću. U takvim situacijama svi se pripremaju na odlazak. S. Antonija moli zajedno s djetetom i roditeljima, njihova je desna ruka, ostaje s njima u kontaktu i nakon odlaska djeteta u vremenu žalovanja. Svima poručuje – ‘Čini dobro! Osjećaj se dobro!’. „Uvijek u životu je dobro činiti dobro – to je i moje geslo. Ne treba se bojati izaći ponekad i iz svoje komocije. Ja na odjelu volontiram i da bih svoje vrijeme poklonila drugome moram se odreći možda svoga popodnevnog odmora, možda svoga sna, možda me boli i ne mogu ići. Ali ne dam se zaustaviti ni tada, popijem tabletu i idem. Zato svima poručujem da se ne boje pomoći drugome jer kad pomažeš drugome to se sve vrati, i otvaraju se širom vrata za nešto za što se najmanje nadaš.”