U nagovoru na korizmenoj duhovnoj obnovi koji je uslijedio nakon mise o. Tomislav Rukavina je govorio na temu milost nakon kušnje. Ustvrdivši u uvodu da je Bog stalno prisutan istaknuo je da nije dovoljno znati da je on prisutan nego to treba iskusiti. “Bog najprije govori u srcu i uvijek govori u srcu jer je srce stvoreno, zato imamo samo jedno srce, zato jedino tamo možemo i čuti i to isto mjesto mora koristiti i drugi čovjek i đavao i svi ostali jer je to jednostavno određeno, to je tako, ne možete jednim srca slušati đavla, a drugim Boga, uvijek se to događa u istome srcu. Srce je mjesto u kojem prepoznajem Božju prisutnost”, istaknuo je.

Srce je mjesto u kojem prepoznajem Božju prisutnost.

O. Rukavina nastavno je naveo kao primjer svetoga Josipa primijetivši kako on za razliku od Gideona, Mojsija i nekih drugih starozavjetnih ličnosti nije tražio nikakve provjere. On je bespogovorno slušao Božji glas i ponizno mu se pokoravao jer je imao potpuno povjerenje u Boga. Zašto on ne sumnja?, zapitao se o. Rukavina te odmah odgovorio: zato što mu je važniji susret s Bogom nego opasnost. “On ništa ne razmišlja. Zašto? Zato što mu je važnije to što je susreo Boga nego teškoće koje idu nakon toga”, rekao je.

Svetište Majke Božje Remetske

O. Rukavina je u nastavku upozorio kako smo mi ljudi skloni kad dobijemo neku Božju milost uhvatiti se za dar i zaboraviti darovatelja. “Zato sveti Ignacije kaže molim za unutarnju spoznaja tolikih dobročinstva što sam ih primio od Boga da ih u zahvalnosti potpuno priznam te uzmognem u svemu uzvratiti tu ljubav, jer đavao neće odustati. Ako ste nekakvu kušnju strpljivo podnosili i ostali ponizni i kad je ona prošla i dogodila se nekakva milost Božja, dogodio se neki Božji ushit, prijeti opasnost da podlegnemo oholosti da se uhvatimo za dar i zaboravimo darovatelja. Ključno je dakle da kad se dogodi milost ne ostati usmjeren na sebe radi radosti i uslišanja do kojeg je došlo nego ostati usmjeren na Boga baš kao i kad je trajala kušnja, kad si ga tražio i pitao: Bože, gdje si?, jer mi imamo problema u životu koje nikada nećemo riješiti i ja ne poznam čovjeka koji nema tako nešto. I mi smo skloni onda tražiti rješenje i nije to loše, ali ovo je važnije: Gdje si, Bože u tome trenutku muke ili tjeskobe ili teškoće ili što god to bilo, važnije je u tome naći Boga nego riješenu stvar jer što će ti riješena stvar ako nemaš Boga. U nama treba postojati poniznost kada Boga tražimo isto kao kad se dogodi trenutak da se Bog iz nekog razloga smiluje”, rekao je.

U nama treba postojati poniznost kada Boga tražimo isto kao kad se dogodi trenutak da se Bog iz nekog razloga smiluje

đakon Marko Maglić

“U jednom i u drugom samo gledaš gdje je Bog i ne daš strahu da te svlada i da budeš usmjereni na sebe samoga i na Božji dar ili na teret, muku koji su te snašli nego samo trebaš gledati gdje je Bog jer tamo gdje je on tamo mora biti dobro. Gdje je Bog u tome, to je ključno. Takva milost nakon teškoće služi tome da pokaže da je On sada tu isto kao što je bio i muci i da nas ne prevari neprijatelj koji svaku situaciju pokušava skrenuti da se okrenem od Boga nego nam valja ostati usmjerenima na Boga i njega tražiti. Sve stvari koje postoje govore o Bogu. Jedan je biskup napisao: kad govorim o tim stvarima i ljudima i bićima koja govore o Bogu ma nitko me od njih ne laže nego svako o tebi kaže samo ono malo što zna i može. Svako stvorenje govori o Bogu onoliko koliko je Bog dao. Ali samo ako ga tražiš”, naglasio je o. Rukavina.

Sve stvari koje postoje govore o Bogu.

Svetište Majke Božje Remetske

“A ponavljam Bog nije netko na nebu koji je informiran o nama nego je tu sada, kao zrak recimo, nismo svjesni zraka kad počne puhati vjetar svjesni smo toga ako ne puše pa potrči čovječe, uzmi lepezu, reci: tu si Božje, daj mu da te nađe. I kad se on sakrije to nije zlo, to je milosni trenutak da ga još više tražiš i kad se smiluje i pokaže ti se ti si malo dublje zaronio u svoje srce. Dakle Bog kada dà dar ne hvatamo se za dar nego se hvatamo za darovatelja i u svim stvarima koje su nam dane ili oduzete tražimo samo lice njegovo, to znači istinska poniznost, istinsko pokajanje, istinska pokora jer sve naše vježbe služe samo jednom: da nas dovedu pred lice Božje”, zaključio je.