Podrijetlo i značenje pojma kardinal

Riječ kardinal je u naš hrvatski jezik došla iz grčkog preko latinskog. Na grčkom imenica καρδία, -άς, ἡ znači srce. Na latinski je ona prevedena kao cor, cordis, n. Iz te je latinske imenice najprije nastala imenica cardo, cardinis, m iz koje je potom izveden i odgovarajući pridjev cardinalis, -e koji je naposlijetku supstantiviran (poimeničen) kao nova imenica cardinalis, -is, m koju mi prevodimo kao kardinal.

Koje je semantičko polje spomenutih izraza? Što je to kardinalno? Polazeći od temeljnog leksičkog značenja grčke riječi iz koje su sve ostale latinske derivirane, zasigurno nešto što ima ulogu kakvu ima srce kod čovjeka: nešto vitalno, supstancijalno, esencijalno, bitno, nužno, neophodno, neizostavno, nezamjenjivo, nenadoknadivo, nešto bez čega se jednostavno ne može, nešto fundamentalno, temeljno, osnovno, unutarnje, centralno, središnje, nešto što sve ostalo iznutra utemeljuje, omogućuje i drži, dakle nešto stožerno.

Upotreba pojma cardo u latinskom jeziku

Riječju cardo se inače označavala šarka na vratima, osovina vrata – ono što drži vrata, ono na što su vrata obješena i na čemu onda vrata vise (ili o čemu ovise) te oko čega se okreću i pomiču. Na taj način šarka ujedno i omogućava vratima da, vršenjem svoje funkcije otvaranja ili zatvaranja po potrebi, doista budu vrata.

Jednako se tako i glavna ulica rimskog stila grada koja se proteže na pravcu sjever-jug zove cardo maximus (ostale na tom pravcu zovu se jednostavno cardo). S tim u vezi, glavna ulica koja se proteže na pravcu istok-zapad zove se decumanus maximus (ostale su pak na tom pravcu samo decumanus). Zbog topografije mjesta koja je bitno uvjetovana geomorfologijom, tj. prirodnim fizičkim obilježjima terena na kojemu se podiže neki grad, ponekad je ulica decumanus maximus primarna, a cardo maximus sekundarna (npr. ako se grad proteže pretežito na osi istok-zapad), ali najčešće je primarna ulica rimskoga grada upravo cardo maximus, dok je decumanus maximus ona sekundarna. K tome, glavni gradski trg, forum, redovito se nalazi na mjestu gdje se sijeku te dvije najvažnije ulice. Uspoređujući gradsku mrežu ulica na planu rimskoga grada s anatomijom ljudskoga tijela, moglo bi se reći da su te dvije glavne ulice svojevrsne „žile kucavice“ grada, njegovo je „srce“ onda forum, a preko tih se dvaju ulica formira čitava gradska mreža ostalih manjih i međusobno povezanih sporednih ulica.

Aktualizacija u hrvatskom jeziku i kulturi: stog, stožina, stožer, stožernik

Ponešto starijem hrvatskom čitateljstvu aktualizacije radi, a sve s ciljem boljeg razumijevanja povijesti pojma kardinal i njegova tumačenja, treba reći i da je vlastiti hrvatski pojam za kardinala zapravo stožernik. Naime, ono kardinalno je ono stožerno (u području filozofske etike i moralne teologije kardinalne kreposti zovemo još i stožernim krepostima), a povezano je s imenicom stožer. O čemu je, dakle, ovdje riječ? Stožer ili stožina je dugački štap ili kolac okomito zabijen u zemlju oko kojega se baca, slaže i nabija sijeno. Takav se skup sijena zove stog, a štap ili kolac usred njega stožina ili stožer.

Naime, nekoć se trava kosila isključivo ručno i to pomoću kose. Nakon toga bi se pokošena zelena trava – uz povremeno ručno okretanje tih otkosa trave na tlu vilama – na zraku i suncu sušila u polju ili na njivi pretvarajući se tako u sijeno. Ono bi se tada vilama i grabljama najprije sakupljalo u zboj (svojevrstan dugačak val) sijena, zatim utovarivalo na kola ili u prikolice te odvozilo kućama. Sijeno bi se potom slagalo u stogove jer se ono čuvalo i skladištilo upravo u obliku stogova. Naime, u zemlju bi se najprije moralo okomito zabiti i duboko ukopati stožer ili stožinu, taj veliki štap ili kolac, oko kojega bi se potom bacalo, slagalo i nabijalo sakupljeno sijeno. Dok bi jedna osoba polagano kružila bacajući vilama sijeno oko stožine ili stožera, druga bi osoba stajala na stogu, držući se rukom za taj štap ili kolac, te u krug slagala i odozgor nogama gazila sijeno, čvrsto nabijajući slojeve sijena kako bi stog dobro stajao.

Dakle, taj u zemlju zabijeni stožer čvrsto, stabilno i postojano uspravno stoji, on je u tlo „ukorijenjen“ kao stablo i ne miče se, a oko sebe okuplja sijeno i drži ga na okupu kao stog, drži ga zajedno da ono ne padne, da se čitava ta formacija sijena oko njega ne raspadne i ne uruši te da vjetar to sve ne otpuhne i ne rasprši. Tako stožer u samoj sredini tog skupa sijena iznutra utemeljuje, okuplja i drži taj skup sijena, omogućujući mu ujedno da doista bude skup.

Teološki komentar

Etimologija nam, naime, kaže što je to točno kardinal ili stožernik, dodatno nam osvjetljuje njegovu bit, narav, zadaću, službu, funkciju i poslanje. Na taj način etimologija daje svoj doprinos teologiji, tj. pomaže u sustavnijim promišljanjima o kardinalima. Dakle, kao što šarka drži obješena vrata na njihovom mjestu i omogućuje njihovo pomicanje, kao što ulica cardo maximus utemeljuje i omogućuje gradsku mrežu ulica rimskog stila grada, kao što u zemlju „ukorijenjeni“ stožer oko sebe okuplja sijeno u stog i drži ga na okupu ne dozvoljavajući mu da se raspadne, uruši i rasprši, tako kardinali/stožernici utemeljuju Crkvu i drže ju na okupu, omogućavajući pritom da ona doista bude Crkva, da ti Kristovi vjernici od kojih je Crkva sazdana doista budu okupljeni u jedan i jedinstveni Božji narod. Uostalom, nije baš slučajno da je kardinalska boja, tj. boja kardinalskog ruha, upravo purpurna crvena boja – boja je to koja simbolizira za Krista prolivenu krv mučenika na kojima je povijesno utemeljena i sazdana Crkva Kristova u doba širenja kršćanstva diljem tadašnjeg Rimskog Carstva.

Kardinali Svete Rimske Crkve

Naposlijetku treba istaknuti i da je puni latinski naziv za kardinala Sanctae Romanae Ecclesiae cardinalis. Kardinal je, dakle, onaj koji je kao cardo, kao šarka na vratima crkve Rima. U ovom je slučaju to i dobar primjer stilske retoričke figure sinegdohe u kojoj se jednim dijelom neke cjeline zapravo referira na cjelinu koje je on dio i kojoj kao takav pripada – misli se najprije na vrata crkve, a onda i na samu crkvu Rima čiji je kardinal vlastiti pastir. U današnje je vrijeme, doduše, neka konkretna rimska crkva kardinalu dana samo kao njegova titularna ili naslovna crkva – nad (pri)gradskom crkvom Rima koju prilikom postajanja kardinalom dobiva u svoj naslov kardinal danas nema nikakve vlasti upravljanja – ali je preko svoje titularne crkve Rima svaki pojedini kardinal ipak inkardiniran (kao klerik upisan) u Rimsku biskupiju s papom kao rimskim biskupom na čelu. Međutim, budući da su tijekom povijesti Crkve upravo kardinalima i njihovoj pastirskoj brizi bivale i stvarno povjeravane (pri)gradske crkve Rima, jasno je da je upravo o kardinalu u veoma konkretnom i doslovnom smislu bitno ovisila kako crkva (građevina) tako i Crkva (Božji narod) grada Rima. U tome je smislu kardinal uistinu Sanctae Romanae Ecclesiae cardinalis.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji te studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.