142. Na Veliki petak Crkva slavi spasenjsku Kristovu smrt. U liturgijskome popodnevnom slavlju ona razmatra muku Gospodnju, moli za spasenje svijeta, klanja se križu i vrši spomen-čin vlastita vrela iz otvorenog boka Spasiteljeva.

Među očitovanjima pučke pobožnosti Velikoga petka, osim Križnoga puta, do izražaja posebno dolazi procesija “za mrtvim Kristom”. Ona, unutar obrazaca vlastitih pučkoj pobožnosti, ponovno stavlja pred oči malu povorku prijatelja i učenika koji su Isusovo tijelo – nako što su ga skinuli s križa – odnijeli na mjesto na kojem je bio “grob isklesan u stijeni, u koji još ne bijaše nitko položen” (Lk 23,53).

Procesija “za mrtvim Kristom” obično se odvija u ozračju ozbiljnosti, tišine i molitve, uz sudjelovanje brojnih vjernika koji shvaćaju velik broj značenja otajstva Isusova ukopa.

143. Ipak je potrebno da to očitovanje pučke pobožnosti – niti po izboru sata niti po načinu okupljanja vjernika – u njihovim očima ne izgleda kao zamjena liturgijskih slavlja Velikoga petka.

Stoga će u pastoralnom planiranju Velikoga petka prvo mjesto i najveći naglasak trebati dati svečanomu liturgijskom činu i vjernicima će se trebati pokazati da niti jedna druga pobožna vježba ne smije objektivno, prema njezinoj procjeni, zamijeniti ovo slavlje.

Konačno, treba izbjeći uključivanje procesije “za mrtvim Kristom” u ozračje svečanoga liturgijskog slavlja Velikoga petka, jer bi to stvorilo iskrivljenu slavljeničku mješavinu, hibrid.

Predstavljanje Kristove muke

144. U mnogim zemljama tijekom Velikoga tjedna, a osobito na Veliki petak, izvode se predstave o Kristovoj muci. Često se radi o istinskim “svetim skazanjima”, koje se s punim pravom mogu smatrati pobožnom vježbom. Sveta skazanja, naime, imaju svoje korijene u samoj liturgiji. Neka su od njih – rođena takoreći u redovničkom koru – u procesu progresivne dramatizacije prešle u svetište crkve.

U mnogim mjestima priprema i izvođenje Kristov povjereno je bratovštinama, kojih su članovi preuzeli posebne obveze kršćanskoga života. U tim prikazanjima glumci i gledatelji uvučeni su u istinsko gibanje vjere i pobožnosti. Žarko se priželjkuje da se sveta skazanja Muke Gospodnje ne udaljuju od te čiste crte iskrena i darovana izražaja pobožnosti, da bi usvojila obilježja vlastita folklornim manifestacijama, koje prizivaju ne toliko religiozni duh koliko zanimanje turistâ.

U povezanosti sa svetim skazanjima vjernicima treba pokazati duboku razliku koja postoji između “prikazanja” koje je oponašanje (mimesis) i “liturgijskoga čina” koji je spomen-čin (anamnesis) tj. otajstvena prisutnost spasenjskog događaja Muke.

Treba odbaciti pokorničku praksu koja dovodi do razapinjanja i pribijanja na križ čavlima.

Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji / KS

Direktorij je u hrvatskom prijevodu izdala Kršćanska sadašnjost.