Biblija nam ne daje do kraja odgovor, ali nas upućuje na višestruka i vrlo duboka razmišljanja, piše portal Book.hr u promišljanju nad riječima molitve „Vjerovanja”: „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan…”.

Zašto je tako moralo biti?

Prije svega, valja upozoriti na ovo: da bismo bolje razumjeli tajnu Isusove muke i smrti, ne smijemo tu činjenicu nikada rastavljati od susljednog uskrsnuća Isusova. Istom se u slavi Uskrsa može zagledati u tamu Velikoga petka, i u svjetlu Isusova Uzašašća i proslave postaje razumljivijom Isusova napuštenost na križu. Sam Isus to tumači učenicima na putu u Emaus u uskrsno jutro: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu” (Lk 24,2)?

„Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi, ne, neće proći”

Nadalje, svojom mukom i smrću Isus je pokazao da ima vrednota za koje se isplati položiti život. Takva vrednota jest: Bog, vlastiti identitet (dosljednost samome sebi), vjernost ljudima koje volimo i za koje smo odgovorni. Isus je došao posvjedočiti tko je Bog; on je isticao svoj vlastiti identitet da je Sin Božji; on je propovijedao nove odnose među ljudima. I kada su to njegovi neprijatelji stavili u pitanje, on ni uz cijenu smrti nije odustao ni od jedne od svojih riječi. Tako je sam potvrdio ono što je rekao: „Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi, ne, neće proći” (Mk 13,31).

Jedan od razloga Isusove mučeničke patnje i smrti jest: on je htio biti solidaran sa svima koji trpe i tako je htio osmisliti ljudsku patnju, pa i samu smrt.

Isus je htio svojom patničkom poslušnošću „sve do smrti na križu” (Fil 2,7) popraviti onu neposlušnost prvih roditelja koja je bila na dnu prvoga grijeha te se nalazi u svakom čovjekovu grijehu. Sv. Pavao to ovako izražava: „Kao što neposluhom jednoga čovjeka svi postadoše grešnici, tako će i posluhom Jednoga – to jest Krista – svi postati pravednici” (Rim 5,19).

Jedan od razloga Isusove mučeničke patnje i smrti jest: on je htio biti solidaran sa svima koji trpe i tako je htio osmisliti ljudsku patnju, pa i samu smrt. On je sam svojim učenicima više puta tumačio tajnu trpljenja i taj zagonetni Božji put koji vodi: putem križa – k proslavi; putem patnje – k ostvarenju dobrote, ljepote i ljubavi; putem neuspjeha – k uspjehu; putem smrti – k uskrsnuću.

Najljepša Isusova slika o tome jest njegova riječ o pšeničnom zrnu: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Stoga Isus nije samo učio i govorio kako se trpi, nego je sam „otrpio” sav naš ljudski život, pa i samu smrt.

Vrhunski razlog

No, sam Isus upućuje na vrhunski razlog svoje muke i smrti na križu, a to je ljubav. Rekao je da je najveća ljubav položiti svoj život za onoga koga ljubimo. Isus je umro iz ljubavi prema svome Ocu i prema nama. Svaki čovjek može reći sa sv. Pavlom: „Isus me je ljubio i sebe je predao za mene” (Gal 2,20).

Biblija nam predstavlja mučeničku Isusovu smrt na križu kao uzrok našega spasenja. Već ga je sv. Ivan Krstitelj najavio u lijepoj slici: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). O tom je odavna prorokovao prorok Izaija, kako će budući Spasitelj svoj život žrtvovati za grijehe svijeta. On u glasovitoj pjesmi o Sluzi Gospodnjem prorokuje: „On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe… Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,4–5).

Obnovljena je ona „bogolikost” koja je grijehom bila izobličena.

U Novom zavjetu to se proročanstvo primjenjuje na Isusa Krista našega Spasitelja, a napose na njegovu muku i smrt kojom je Bogu dao zadovoljštinu za naše grijehe i postao začetnik novih odnosa između Boga i čovjeka, glava novoga čovječanstva i početak velikog preobražaja svega stvorenja.

Po Bibliji i stalnom vjerovanju Crkve, mi kršćani vjerujemo ovo: Isus Krist je svojom osobom, svojim životom, smrću i uskrsnućem popravio sve ono što je grijeh upropastio. Po njemu je ljudima opet vraćeno potpuno Božje prijateljstvo ili „milost posvetna”. Obnovljena je ona „bogolikost” koja je grijehom bila izobličena. Omogućen je sklad i sloga među ljudima. A u uskrsnuću bit će neumrloj duši čovjeka zauvijek pridruženo uskrsnulo tijelo i time će se ostvariti spasenje („otkupljenje”) čovjeka u cjelokupnoj njegovoj duhovno-tjelesnoj stvarnosti.

„Bog te je stvorio bez tebe, ali te spasiti neće bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.”

Spasiteljsko djelo Isusa Krista otvara novo doba čovječanstva. Isus Krist je započeo novi put koji vodi velikoj preobrazbi stvorenja, dok ne nastane „novo nebo i nova zemlja”, kako veli Sv. pismo (Otk 21,1).

Dakako, u tom preobražaju, što ga je otpočeo Krist svojim uskrsnućem, svaki kršćanin, svaki čovjek i udruženo čovječanstvo treba postati Božjim suradnikom. To je vrlo dobro izrazio sv. Augustin: „Bog te je stvorio bez tebe, ali te spasiti neće bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.”