Nakon 37 godina na čelu župe u Ludbregu i pripadajućeg svetišta, monsinjor Josip Đurkan odlazi iz Centra Svijeta. Navršio je kanonsku dob od 75 godina, a to je dob kada se svećenik mora ponuditi na raspolaganje svom biskupu, koji ga, ako ga zdravlje služi, može još rasporediti u aktivnu službu ili ga umiroviti. U mons. Đurkanu energije još ima, ali više ne za tako veliku župu kao što je Ludbreg, već će on otići u manju župu Hlebine pokraj Koprivnice, što je ujedno i bila njegova prva župa kao samostalnog svećenika. Od 49 godina svećeništva Josip Đurkan čak je 37 proveo u Ludbregu.
“Niti sam ne mogu vjerovati da je prošlo toliko godina. Mnogo puta razmišljam o svom svećeništvu u Ludbregu i pitam se kad je to vrijeme prošlo. Naravno da je odlazak težak, ali vrijeme je za to. U sebi sam našao još snage i zamolio biskupa za još jedno poslanje u Hlebinama. Manja je to župa, toliko energije još imam, a dok bude zdravlja, služit ću”, naveo je Josip Đurkan u razgovoru za Podravski list.
Mons. Đurkan mladu misu slavio je 1973. godine u rodnom mu Legradu. Potom je imenovan kapelanom u katedralnoj župi sv. Marije u Zagrebu. Tamo je djelovao četiri godine te je tad bio poslan u Hlebine pokraj Koprivnice, što mu je bila prva župa. Tamo je djelovao osam godina te je dobio povjerenje nadbiskupa i poslan je u veću i zahtjevniju župu Presvetog Trojstva u Ludbreg, što je pak nedaleko od njegova rodnog Legrada. Došao je u veću župu koja je bila gladna nove energije i rada, a on se toga nije uplašio.
“Svaki svećenik ne djeluje u svoje ime, nego u ime Isusovo u kojemu je jedino spasenje. U Isusovo ime on je poslan da bude ljudima učitelj, svećenik i pastir. Oboružan vjerom, nadom i ljubavlju prema povjerenim mu dušama i željom da se što više tih duša posveti i spasi, dao sam se svom svojom ljubavlju i primljenim darom koji mi je Bog udijelio na sveti posao”, ukratko, ali nadahnuto Josip Đurkan opisao je svoje poslanje i rad u svojoj župi.
A kako kaže, u to doba nije bilo slobodnog vjeronauka, ali je on svaki tjedan odlazio u Apatiju, Slokovec, Čukovec, Globočec, Selnik, Hrastovsko i koji put u Nikolin jarak „kako bi širio radosnu vijest da nas Bog ljubi“. Kasnije je formirao i župni zbor, koji je svojim pjevanjem uveličao euharistijsko slavlje, brinuo se o crkvi, župnom dvoru, ali i 15 kapela te dvije dvorane.
“Konačno, svećenik je i pastir. To znači paziti na svoje stado, usmjeravati ga. Dati gladnom, pa smo u tu svrhu osnovali i župni karitas. Već od samih početaka mog djelovanja imao sam grupu mladih koji su bili gladni i Duha Svetoga. Također, brinuo sam se za mlade ljude da ih usmjerim na osnivanje kršćanske obitelji, da u tom braku zaista žive po Duhu Svetome”, naveo je monsinjor Đurkan.
Od 1985. do 1990. godine bio je sam na župi, a koliko su mogli, jer su dosta pobolijevali, pomagali su bivši svećenici vlč. Jurak i Zeljak. Kasnije je dobio kapelane koji su ovdje stažirali.
Ludbreško proštenište je pak posebna priča, svetište kakvo je danas nije postojalo, ali interesa za hodočašća bilo je sve više.
“Došao sam ovdje i nisam našao ništa, osim Svete Relikvije koja se prigodice iznosila iz trezora. Prigodom slavlja ujesen bili smo stisnuti u crkveni krug kao indijanci u rezervate. Nitko od nadležnih nije imao osjećaj za te potrebe ljudi. Prvo što mi je palo na pamet i na srce je napraviti pozornicu na kojoj će dostojno biti postavljen oltar. Uz veliku požrtvovnost Đureka Pokosa, Franje Crnkovića, Josipa Mlinarića i Marka Ignaca uspjeli smo to 1986. i učiniti, pa smo čak i ozvučili prostor. Dolaskom demokracije bilo je dozvoljeno slavlje organizirati i u gradskom parku, ali ponovno uz veliku žrtvu i pripreme. Gledajući to mnoštvo, sinula mi je ideja urediti pravo proštenište”, naveo je Josip Đurkan.
No, od ideje do realizacije dug je i trnovit put. Naravno, kao i uvijek u sličnim projektima, najveći je problem novac.
“Nadbiskupija nije mogla pomoći, pisao sam i u Kanadu našim iseljenicima. Obratio sam se i u općinu Ludbreg i tamo dobio pozitivan odgovor. Uz Božju pomoć krenuli smo s donacijama vjernika u iznosu od 4000 njemačkih maraka. Pisali smo na sve strane i dobili obećanje pa i građevinski materijal. Tako su 1993. položeni temelji Zavjetne kapele koja se počela graditi 1994. godine. Potom smo gradili postaje križnog puta, nabavljena su nova zvona u tornjeve kapele, nabavili smo nove zvučnike za razglas, zasađeno je drveće za hladovinu. Kako smo skupljali novac, tako smo i gradili. Nabavljeni su i kipovi bl. Alojzija Stepinca i Ranjenog Isusa”, naveo je monsinjor Đurkan.
Osim svetišta koje je sad poznato i izvan granica naše države, gradili su i po ostalim naseljima župe. Tako je u mandatu Josipa Đurkana sagrađena kapela u Nikolinom jarku, proširene su kapele u Apatiji i Čukovcu, obnovljene kapele u Globočecu i još mnogo toga. Najveći uspjeh nakon izgradnje prošteništa je izgradnja pastoralnog centra.
Projekt je vrijedan 14 milijuna kuna, a idejni otac tog projekta također je monsinjor Đurkan. Ovaj centar služi župi, ali i biskupu za razne pastoralne poslove i od neprocjenjve je vrijednosti za pastoral našeg kraja.
Josip Đurkan okušao se i u izdavačkoj djelatnosti te izdao molitvenik pod nazivom Slavu dajmo Svetoj Krvi. Kasnije je napisao svojevrsni vodič kroz bibijsku povijest, monografiju prošteništa s poviješću i molitvama, a izdao je i monografiju Legrad i njegova župa te knjiga Ljubav Božja na djelu u Legradu.
“Od svega svog svećeničkog srca zahvaljujem svim našim župljanima koji su se angažirali oko izgradnje prošteništa zavjetne kapele i pastoralnog centra, a bilo ih je poprilično. Životna dob kuca na vrata moga bića, vrijeme je da kormilo ove župe predam mlađim osobama, koje imaju vjeru, ljubavi i sposobnosti nastaviti to voditi tamo gdje ja stajem. Vjerujem da je biskup pronašao prave ljude za to. Iako teška srca ostavljam ovu sredinu gdje sam u 37 godina pastoralnog služenja uložio mnogo životnih sila, svojih sposobnosti, sretan sam što će me naslijediti svećenik, moj bivši kapelan, osoba koja se zna uhvatiti u koštac s novim društvenim izazovima koje vrijeme nosi i da će preko njega, Kristijana, Gospodin učiniti mnogo velikih djela. Neka bude hvaljena i slavljena sveta Krv Isusova”, istaknuo je Josip Đurkan.