Ovo je svjedočanstvo kako se rađa izvanrednost svećeničkog poziva u redovitosti ‘obične’ radne i župne svakodnevice. Ovo je priča kako se dogodila čudesnost, iako se čini da nikakvih izvanjskih čudesa nije bilo. Ovo je oda onome što smatramo da je neznatno i uobičajeno, čak i nedovoljno poticajno za velika, zadivljujuća djela. A baš u takvim, običnim slojevima svakodnevnice, u onom redovitom, ‘tihom’ pastoralu, rodilo se svećeničko zvanje čovjeka koji je sredinom svojih 20-ih godina ‘morao’, želio početi sve ispočetka.

Don Marko Vujasin (34), mladomisnik Zadarske nadbiskupije, pokazuje kako se najveće bitke odvijaju u nutrini osobe. Primjer je kako se može započeti potpuno nova stvarnost, ali i kako stupnjevito se spoznaje i otkriva Božja volja za vlastiti život. Jer mi želimo saznati što nam je činiti ‘preko noći’, u sve biti sigurni bez napora rasuđivanja, pritiskom na gumb, automatizmom. Vujasin pokazuje kako je više puta u životu, tijekom razmišljanja o svećeništvu i formacije, potrebno reći ‘ Evo me… Evo me… I sad Evo me…’. Odaziv Bogu nije jednokratan čin, nego proces u kojem se ‘Da’ uvijek iznova utvrđuje.

Moj duhovni život bio je odlazak na nedjeljnu misu i to je bilo to

Don Marko ohrabruje ustrajati u molitvi koja se pred Gospodinom stalno pita i pita, osluškuje. Jer ni svećenik nije želio biti, ako to nije želja Isusovog srca. A jest i Njegova želja, potvrđena na svećeničkom ređenju don Marka u zadarskoj katedrali sv. Stošije 27. lipnja 2020. g.

Foto: Ines Grbić

„Moj put do svećeništva nije se odvijao na redoviti način, da se nakon osnovne škole ide u sjemenište, pa u bogosloviju. Nakon završene Srednje ekonomske škole u Zadru želio sam se osamostaliti, stvoriti obitelj i graditi poslovnu karijeru. Počeo sam raditi nakon srednje škole, u početku u prodaji. Uz posao sam studirao na Ekonomskom fakultetu. Tijekom srednje škole ne mogu se pohvaliti uzornim vjerničkim životom. Ne potječem iz obitelji u kojoj se svakodnevno molila krunica. Moj duhovni život bio je odlazak na nedjeljnu misu i to je bilo to.

U 24. godini života, prije deset godina, preko prijatelja upoznao sam skupinu mladih koja se u Zadru počela spontano okupljati na susretima, druženjima za mlade na vjeronauku, duhovnim vježbama, izletima, hodočašćima. To je bilo vrijeme kad su se mladi u Hrvatskoj počeli buditi u vjeri i duhovnosti. U Zagrebu je okupljao don Damir Stojić, imao vjeronauk za mlade, u Splitu Hrvatsko nadzemlje i mi u Zadru imali smo želju za okupljanjem i druženjem. Bilo je zajednica, pri zadarskoj crkvi sv. Frane fra Tomislav Šanko držao je vjeronauk, a mi mladi imali smo potrebu za spontanim druženjima pa smo često odlazili na razna hodočašća i izlete.

S vremenom su mi posao i karijera, koji su mi dotada bili u prvom planu, postali potpuno sporedni i nebitne stvari u životu

U tim susretima i sve većim razmatranjima, slušajući vjeronauk i razne duhovne obnove, sve češćim odlaskom na svakodnevnu misu, spoznao sam važnost življenja sakramentalnog života i svakodnevne molitve. S vremenom su mi posao i karijera, koji su mi dotada bili u prvom planu, postali potpuno sporedni i nebitne stvari u životu. Jedini cilj mi je bio potpuno predati se Gospodinu i vršiti njegovu volju, na najbolji mogući način. Nije mi tada bila neka želja niti sam imalo razmišljao o tome da bih se odlučio za svećeništvo. Prije svega mi je bila želja da vršim volju Božju, pa gdje god ona bila, na poslu, u nekoj drugoj službi. Svejedno mi je bilo s čim ću se baviti, bitno mi je samo da vršim volju Božju“, započinje don Marko svoju ispovijest naznačujući što je osnovna melodija i pjev njegove duše: htjeti vršiti volju Božju.

Toliko je htio spoznati i odjelotvoriti Božji plan s njim u svom životu, da Ga je molio ako je i svećeništvo izričito njegova osobna želja, ‘umišljanje’, neka ga od svećeništva udalji. Gospodin je vidio toliku skrušenost i iskrenost, čistoću nakane, te ga je učvršćivao u sigurnosti da je biti svećenikom ono što i Bog i Marko zajedno žele.

Foto: Ines Grbić

„Nakon dvije godine življenja u duhovnosti s mladima, počela mi se javljati želja za svećeničkim pozivom. To je postajalo sve češće i sve jače. Ni ja sam ne mogu objasniti kako ni zašto. Da me sad netko pita kako su u meni dolazili ti osjećaji, zašto, ja nemam neki poseban odgovor na to. Samo mogu reći da ti osjećaji koji su dolazili, meni su bili neshvatljivi. Ja ih nisam mogao razumjeti. Tada sam imao i ozbiljan posao, već nekoliko godina sam radio. Završavao sam trogodišnji stručni studij ekonomije, upisivao sam tada specijalistički studij još dvije godine. Bio sam uvjeren da taj poziv i te misli koje mi dolaze i želja za svećeništvom, da je to samo trenutak, neka moja trenutna zanesenost – da to ne dolazi od Boga, nego da su to neke moje privremene želje.

I to sam pokušavao potiskivati i uvjeravati sebe kako Gospodin ne može mene pozvati, pogotovo u tim godinama tada, imao sam 25, 26 godina. U tim godinama već se završavaju fakulteti, u tim godinama svećenici se već rede, a ja sam tada imao drugi posao i poziv, potpuno drugi život. A sad se javlja u meni želja za nečim novim, što je meni nešto potpuno nepoznato. Neki novi smjer, ne znam gdje bi me odveo.

Eto, Gospodine, ako je tvoja volja, ja ću se staviti na raspolaganje, ako me zaista Ti zoveš

Ja sam to pokušavao potiskivati, međutim te misli i želje za biti svećenikom dolazile su sve češće. To je trajalo nekoliko godina. Počeo sam ozbiljnije nad tim razmatrati, jer sam vidio da koliko god se želim udaljiti od tih misli, ne uspijevam. Jednostavno, dolazile su mi često te misli, te želje. Nakon puno molitve, traženja odgovora, kucanja na razna vrata, razgovora s raznim svećenicima, mada sam po svojoj naravi dosta i zatvoren, nisam se često ni otvarao niti sam se volio otvarati i iskazivati svoje osjećaje drugim osobama…

Međutim, nakon puno godina razmatranja i nakon traženja odgovora, odlučio sam reći: ‘Eto, Gospodine, ako je tvoja volja, ja ću se staviti na raspolaganje, ako me zaista Ti zoveš’. Tada nisam bio siguran da li to sve dolazi od Gospodina. Ali rekao sam: Eto, krenut ću na taj fakultet teologije, kad sam završio ekonomski studij i kompletirao tih pet godina. Sad mogu krenuti jednim novim putem.

Foto: Ines Grbić

Kako će mi biti na studiju teologije, sam ne znam, jer išao sam u potpuno drugom smjeru, ekonomije. Teologija, filozofija, to je za mene nešto potpuno novo i nepoznato. Hoću li ja to moći? Jesam li ja sposoban za to? Rekao sam: ‘Evo, Gospodine, ako me ti zoveš, ako je tvoja volja, ja ću krenuti, ja ću se odlučiti. Ti me vodi. A ako nije tvoja volja, udalji me što dalje od ovoga studija i fakulteta teologije, jer ne želim ići u nešto, ako me to Ti ne zoveš. Ako to ne dolazi od tebe’“, opisuje don Marko svoja previranja.

2014.g. upisao je teološki studij na Filozofsko – teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Najprije kao laik, kako bi kroz studij, kroz sakramentalni život i kroz svakodnevnu molitvu, razbistrio sliku svoga poziva. „Da vidim je li to zapravo poziv za mene, dolazi li to od Boga ili ne dolazi. Nakon uspješnog studija teologije u Zagrebu, nakon što sam završio treću godinu teologije, moja želja za svećeničkim pozivom bila je još veća, još snažnija nego što je to bilo prije kad sam o tome razmišljao. To mi je davalo dodatnu sigurnost da sam na pravom putu i da vršim volju Božju.

Na prvu nedjelju došašća, 1. prosinca 2019. g., zaređen sam za đakona i postavljen u službu u zadarsko sjemenište ‘Zmajević’ kao prefekt

Na trećoj godini teologije odlučio sam reći: ‘Eto, Gospodine, sada sam uvjeren i sada sam puno sigurniji da to ipak dolazi od tebe. Jer sumnjam da bi me ti doveo do tu, ako to nije tvoja volja i ako nije tvoja želja’. Javio sam se zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću, da želim biti svećenički kandidat. Nadbiskup me toplo primio i bio mi je podrška. Poslan sam na bogosloviju, u bogoslovno sjemenište Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu gdje sam proveo 4. i 5. godinu studija.

Kroz svoje bogoslovske dane još više sam razbistrio svoj poziv, više i detaljnije pripremao sam se za službu svećeništva koja me čeka. Teološki studij završio sam 2019. g., diplomirao sam na blagdan sv. Ante, 13. lipnja. Na prvu nedjelju došašća, 1. prosinca 2019. g., zaređen sam za đakona i postavljen u službu u zadarsko sjemenište ‘Zmajević’ kao prefekt, odgojitelj sjemeništaraca, što i sada obavljam“, kazuje don Marko.

Što je prethodilo njegovom zvanju svećenika? U Pakoštanima je pohađao osnovnu školu. Nakon završene srednje Ekonomsko-birotehničke škole radio je u ugostiteljstvu, u tvrtci Atlantic Grupa i u Tvornici kruha u Zadru. Godine 2009. upisao je izvanredni studij poslovne ekonomije i financija na Veleučilištu Baltazar Zaprešić koji završava 2012. te stručni studij menadžmenta na Veleučilištu u Šibeniku koji završava 2014. g.

Evo, Bože, stavljam sve, cijelu svoju budućnost u tvoje ruke i Ti me vodi

Je li nakon ekonomije, posla s brojkama i materijalnim bilo teško započinjati nešto sasvim novo i drugačije? „Naravno da je bilo teško. Naravno da nije bilo lako odlučiti se za jedan takav put. Međutim, meni je uvijek u mislima bila Božja volja. To je uvijek bilo ono što je stajalo i što mi je davalo snage da idem dalje. Uopće nisam razmišljao na način hoće li mi biti teško, hoću li ja uspjeti ili neću uspjeti, nego sam se uzdao u Boga. Rekao sam, ‘Evo, Bože, stavljam sve, cijelu svoju budućnost u tvoje ruke i Ti me vodi. Ako ne želiš da ja dođem do kraja ovoga puta, niti ja želim biti svećenik ako to nije tvoja volja, ti me vodi kako želiš’. Tako da sam bio miran. Ali bilo je teško. Nisam znao što će me čekati u tim godinama, ostaviti sve i krenuti potpuno novim putem.

Međutim, krenuo sam mirno, siguran u Božju volju. Nisam uopće bio opterećen s time da li ću završiti teološki studij ili ne, da li ću doći do svećeničkog ređenja ili ne. Bila mi je samo želja da vršim volju Božju. Da na taj način služim Bogu, zapravo, na najbolji mogući način. Bilo to kroz svećeništvo ili kroz neki drugi životni poziv. Okolina je reagirala začuđeno, kao i ja sam i moja obitelj. To jest pomalo nevjerojatno, jer svi koji su me poznavali, znali su da sam ja kroz svoje mlađe dane, u srednjoj školi, izlazio vani, družio sam se s ljudima. Kasnije sam radio, a kao osoba sam zatvoren, pa svoje osjećaje nisam nikome previše izricao niti sam u javnosti iznosio neke svoje stavove, želje i potrebe.

Don Marko Vujasin s obitelji / Foto: Ines Grbić

Sve sam to držao u tajnosti, u svojim duhovnim razgovorima i razmatranjima s duhovnicima, svećenicima i osobama od povjerenja. Mojom odlukom za svećeništvo bili su iznenađeni svi prijatelji, prije svega obitelj. To je bilo neshvatljivo. Ja kažem – ni meni samom to nije shvatljivo. Ali, Božji putovi su čudni i nikad ne znamo gdje će nas odvesti. Najbitnije je da se stavimo u Božje ruke i da pustimo da nas On vodi kuda želi i kamo hoće“, poručuje don Marko.

I na samom studiju i u nekim međuljudskim odnosima na bogosloviji bilo je uspona i padova, bilo je teških trenutaka

Svećeničko zvanje ne razvija se bez kolebanja i pitanja. Bilo je napasti i premišljanja i u don Markovoj formaciji. „Kroz svih pet godina formacije bilo je uspona i padova. Kad sam krenuo na studij teologije, nisam znao što me čeka, nisam bio siguran hoću li uopće moći polagati filozofiju i teologiju jer nisam išao u gimnaziju. Svi ti pojmovi bili su mi nepoznati. Međutim, kako sam krenuo prvu, drugu godinu, vidio sam da je to uspješno išlo. Ispite sam uspješno polagao, nisam imao nikakvih problema na studiju i s polaganjem ispita. I to mi je davalo snagu da idem dalje i uvjeravalo me u dodatnoj sigurnosti da me Bog zove da idem tim putem.

Naravno da je i na samom studiju i u nekim međuljudskim odnosima na bogosloviji bilo uspona i padova, bilo je teških trenutaka. Bilo je čestih razgovora s duhovnikom. Zato mogu baš zahvaliti svim svojim odgojiteljima na bogosloviji koji su mi davali dodatnu snagu i ulijevali mi dodatnu sigurnost. Kad mi je bilo teško, davali su mi podršku, uvjeravali me da sam na pravom putu i da sve što činim je ono što je Božja volja, što mi i je bio cilj. Nije mi bio cilj da idem negdje zato što sâm to želim ili da vršim neku svoju volju. Nego da vršim volju Božju, koliko god ona bila teška i koliko god to bilo za mene neshvatljivo ili teško“, ističe don Marko.

Svećenik je prije svega onaj koji se odriče samoga sebe, svoje obitelji, da bi se stavio u službu narodu

Smatra da je svećenik prije svega služitelj, sluga. „Svećenik donosi Boga ljudima. Pastir koji vodi ljude, naučava narod i donosi Božju riječ narodu. Jednostavno, ne znam kako bi svijet mogao funkcionirati da nema svećenika. Kriza je svećeničkih zvanja, a potreba je. Mi samo mislimo da će netko drugi biti svećenik ili da je normalno da će uvijek biti svećenika, da će biti pričesti, da će biti svete mise. Međutim, ne zapitamo se: A što smo mi učinili po tom pitanju, da to bude tako!? Koliko sam ja spreman odreći se i žrtvovati se za Boga? Svećenik je prije svega onaj koji se odriče samoga sebe, svoje obitelji, da bi se stavio u službu narodu. Dakle, služiti Bogu na način da donese Boga narodu“, poručuje Vujasin.

Foto: Ines Grbić

Uz Majku Mariju i sv. Josipa, najdraži sveci su mu Ivan Pavao II. i Ivan Maria Vianney, zaštitnik svećenika. Sjeća se pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1998. g., kad je išao na Žnjan u Split, kasnije Papin dolazak u Zadar: „Njegova ljubav prema našoj domovini Hrvatskoj i njegovo potpuno predanje Majci Mariji, to je on pokazivao svojim životom i djelovanjem kroz svoju službu – svoju veličinu i svetost“. Čitao je puno životopise svetaca. Najviše ga je dodirnuo sv. Ivan Maria Vianney kroz čiji se život očituje Božje djelovanje: „Način njegovog življenja pokazuje koliko mi ljudi možemo biti i bespomoćni, slabi i ne moramo uvijek imati ni talenta za sve. Ali kada Bog djeluje kroz nas, onda možemo činiti velike stvari“, poručuje don Marko.

Poručio bih svima – u životu je najbitnije vršiti volju Božju

Veliki je i divan dar, oslobađajuća milost, kada osoba volju Božju prepozna kao svoju volju i htijenje. Kada čovjeka Božja volja ne sputava, nego osoba u njoj nalazi svoje ostvarenje, poslanje i smisao. „Naravno. Prije svega, meni je dolazila ta želja da postanem svećenik. Jedino što nisam bio siguran, je li ta moja želja sukladna s Božjom željom i Božjom voljom. Kada sam se na kraju uvjerio u to da se moja želja poklapa s Božjom voljom, da je to naša zajednička želja, ja sam sretan s tim pozivom, sa svećeništvom. Poručio bih svima – u životu je najbitnije vršiti volju Božju. Nije bitno s čim ćemo se baviti, kakav poziv imamo, bitno je samo da vršimo volju Božju, na poslu, u obitelji ili nekom drugom zvanju.

Od trenutka kada sam odlučio krenuti putem svećeništva i ući na bogosloviju, kroz sve godine uvijek je bilo: Bože, samo da vršim volju tvoju, samo mi je to bitno. Nije mi bitna moja želja, nije mi bitno što ću raditi, hoću li biti svećenik ili ću se baviti nekim drugim poslom, bitno mi je samo da vršim volju Tvoju. Sve što se u mom životu događalo, bilo je vršiti volju Božju. Sada kad sam došao do kraja svoje formacije, kada sam zaređen za svećenika, sada napokon kažem: ‘Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju’“, poručuje don Marko.

Upravo je taj stih iz 40.-og Psalma njegovo mladomisničko geslo: ‘Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju’.

Marko Vujasin rodom je iz župe Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima. Rođen je 18. lipnja 1986. g. u obitelji Luke i Dragice, ima starijeg brata. Nakon ređenja u katedrali sv. Stošije, dok su mu ljudi prilazili čestitati, mama Dragica u jednom je trenutku sa suzama u očima naslonila svoju majčinsku glavu na rame svoga sina svećenika.

Don Marko Vujasin s roditeljima / Foto: Ines Grbić

Tata Luka je muški kimnuo glavom i ohrabrio ga rukom po ramenu. A nakon pričesti, sa svojim klečećih koljena, gledao je tata kako njegov sin Marko dijeli svetu pričest ljudima. Oboje roditelja zračili su duhom: ‘Dovršeno je…’. Što je tada u mislima roditelja, kada je pred njima konačni, sakramentalni pečat ‘razdvajanja’ od njihove krvi i tijela, predanja njihovog sina Bogu, Crkvi i ljudima…

Na kraju mise svoga ređenja, don Marko je rekao da zahvaljuje Bogu i Božjem narodu kojima želi služiti svojim životom. „U centru događaja ređenja je Krist, jer sve što se događalo kroz moj put do svećeništva njegovo je djelo i njegova zasluga. Na meni je bilo samo da kažem ‘Evo me’ i ‘Hoću’. Zahvaljujem Bogu za dar poziva kojeg sam primio. Moj put s ređenjem ne završava. Moj put služenja Bogu i Božjem narodu tek započinje. Molite se da mi svećenici budemo vjerni pastiri, dostojni svoje službe i da ne pokleknemo pred izazovima s kojima se susrećemo“, potaknuo je don Marko Vujasin prisutne u zadarskoj prvostolnici sv. Stošije.

Foto: Ines Grbić

Došlo je vrijeme kada ‘brojimo’, ističemo i bivamo zahvalni i za jednog novog zaređenika u nekoj mjesnoj Crkvi. Kad sam prije 18 godina počela raditi, svake godine u Zadarskoj nadbiskupiji bila bi čak petorica, četvorica ili trojica novih svećenika.

Prije par godina u Zadru, prvi put otkad radim u Ordinarijatu, nije bilo nijednog novog ređenika. Sjećam se kako me bilo ‘sram’, neugodno, javiti u redakciju Glasa Koncila: ‘Ove godine nemamo nikoga’, jer nisam imala za poslati nijedan portret mladomisnika, za duplericu Glasa Koncila. Naime, GK uz lipanjska ređenja svake godine objavljuje slike svih novih svećenika Crkve u Hrvata. Nekad ih je bilo toliko, da slike svih mladomisnika nisu mogle stati u jedan broj Glasa Koncila, pa je gotovo cijela stranica njihovih portreta objavljena i u sljedećem broju.

A onda… te sam godine vidjela kako nije samo da nema mladomisnika u Zadru. Na toj foto duplerici u Glasu Koncila bilo je puno praznih mjesta, u odnosu na prethodne godine, nekad ispunjenih slikama novoređenika. Umjesto portreta novih svećenika, na tim su stranicama, kako bi bile popunjene, objavljene prigodne misli o svećeništvu. Nema kandidata, pa ima mjesta riječima ispuniti ono što je inače za portrete mladomisnika rezervirano.

U deset godina pred našim očima dogodila se takva promjena, po ‘evidenciji’ te tako jednostavne i očigledne statistike u Glasu Koncila – godišnje barem deset mladomisnika manje u Crkvi u Hrvata, u odnosu na niti desetljeće prije. Ono što don Marko kaže: Mi mislimo da se podrazumijeva da svećenika mora biti. Mi mislimo da će svećenika uvijek biti.

Zato je zadarski nadbiskup Želimir Puljić na misi don Markovog ređenja istaknuo: „Kako mi je nekada teško, kad mi vjernici kažu: ‘Ma dajte nam svećenika’. Ne usuđujem se, ali trebao bih svaki put reći: Koliko se vi molite za svećenika? Prođe li vam dan da ne zavapite: ‘Bože, pošalji nam svećenika. Daj nam svećenika’. Zvanje nije samo – Ja hoću. Zvanje je – Bog poziva. Njega umoliti da on potakne da se javi novi kandidat. U tom smislu, Crkva stalno potiče zajednicu, poziva narod – Molite za dobre i svete svećenike! Molite za svećenička zvanja! Neka i ovo ređenje bude poticaj da puk iz katedrale ode s osobnom odlukom – moliti za nova svećenička zvanja! Jer bez molitve ne možemo ništa. S molitvom možemo puno“.

Foto: Ines Grbić

Sv. Ivan Maria Vianney o svećeniku kaže:

Bez sakramenta svetog svećeničkog reda ne bismo među sobom mogli imati božanskog Spasitelja. Jer tko je onaj koji ga s neba privlači i pod prilikama kruha mu daje stan u svetohraništu? Svećenik.

Tko je onaj koji je vašu dušu kod ulaza u ovaj zemaljski život primio, u kupki svetog krsta od istočnog grijeha očistio i s posvetnom milošću ukrasio? Svećenik.

Tko hrani dušu s nebeskim kruhom da joj na njenom hodočasničkom putu dade snagu i jakost? Svećenik. Tko pripravlja vašu dušu za pristup pred Božju sudačku stolicu? Svećenik.

Tko pokojnu dušu s molitvama i blagoslovima Crkve prati sve do iza groba? Svećenik.

Od rođenja do smrti – uvijek i uvijek svećenik!