Kako u svom članku u Crkvi u svijetu podsjeća liturgičar s đakovačkog KBF-a prof. dr. Zvonko Pažin, pomazivanje maslinovim uljem u Svetom pismu ima duboko i višestruko značenje. Stari zavjet poznaje običaj da se tijelo nakon kupanja njeguje miomirisnom pomašću. Pomazanje se smatralo ljekovitim (Iz 1,6; Lk 10,34; Lev 14,10-32), bilo je i znak počasti (Lk 7,38.46; Mt 26,6-13; Iv 12,1-8; Mk 16,1; Iv 19,40), radosti i obilja (Ps 23,5; Iz 61,3; Ps 45,8; Heb 1, 9), a propuštalo se u vrijeme žalosti i posta (2 Sam 10,20).

Pomazanje ima i snažno kultno značenje: pomazuje se kultno mjesto (Post 28,18), žrtvenik (Izl 29,36; 30,26; Lev 8,11; Br 7,1.10.84.88) i sam Hram (Izl 30,16). Pomazuju se kraljevi (1 Sam 10,1; 1 Sam 16,13; 1 Kr 1,39; 2 Kr 9,6), nakon čega ih obuzima Duh Jahvin (1 Sam 16,13). Pomazuju se i svećenici (Lev 4,3.5.16; 6,15; Izl 28,41: 30,30; Lev 7,26; Izl 40,15), gdjekad i proroci (1 Kr 19,16). Pomazanik djeluje i govori u Božje ime, a ljude zastupa pred Bogom.

Temelj sakramenta bolesničkog pomazanja

U Novom je zavjetu čudesno liječenje bolesnika povezano s pomazanjem: “izgonili su mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali” (Mk 6,13).4 U Jakovljevoj poslanici pomazanje bolesnika se institucionalizira, što je kasnije Crkva prepoznala kao poseban sakrament: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,14-15).

U starim je kulturama bila izuzetno važna svakodnevna i religijska uporaba maslinova ulja. Već u Starom zavjetu pomazanje uljem zadobiva kultno značenje, da bi se i onaj iščekivani spasitelj u proročkim spisima i židovskoj tradiciji počeo nazivati Pomazanik. Za kršćane je upravo Isus iz Nazareta, Božji Sin i Krist-Pomazanik, a oni sami su kršćani, (Kristovi) pomazanici.

Na Misi posvete ulja blagoslivlja se ulje za sve potrebe Crkve

Već Novi zavjet poznaje obredno pomazanje bolesnika, a u najstarijim kršćanskim spisima nalazimo molitve blagoslova ulja, s tim da su se mogli pomazivati i sami vjernici, a od 7. ili 8. st. služitelji pomazanja su svećenici i biskupi.

U Crkvi se razlikuju bolesničko, krizmeno i katekumensko ulje.

Sve njih na Veliki četvrtak blagoslivlja biskup. U njima se naglašava sila Duha Svetoga i uloga Kristovog vazmenog otajstva, kao i činjenica da su svi vjernici po sakramentima (dakle, i po pomazanju) dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske časti. Bolesničko se ulje uzima za bolesnike, katekumensko za katekumene (donedavno i za kraljeve i svećenike), a krizmeno ulje danas ima najširu primjenu: kod krštenja, potvrde, ređenja prezbitera i biskupa te kod posvete crkve i oltara.