Tvrdokorno farizejsko srce

Pristupa neki poznavatelj Zakona, pismoznanac, zakonoznanac k Isusu – i da ga iskuša – pita ga spram vječnoga života. Kao što nam je dobro znano, farizeji i pismoznanci sa svojom su teologijom i poimanjem Mojsijeva Zakona na svakom koraku Isusu za petama, uhode ga, žele ga uhvatiti u klopku, postavljaju mu pitanja, stavljaju pod veliki upitnik njegovo naučavanje.

On je za njih samouk, autodidakt, samozvani učitelj, koji nema nigdje i ni u kojem autoritetu nikakva ovjerovljenja ni uporišta. Nitko ne stoji, prema njihovu mišljenju, iza njegova naučavanja i autoriteta.

Tako i u ovom slučaju. Dolazi neki i pita spram smisla života. To je pitanje koje postavlja svaki istinski bogotražitelj. Posve opravdano pitanje, samo da nije spojeno s pozadinskom namjerom, naime, iskušati Isusa, uvesti ga u zamku, namjestiti mu klopku. Imamo polarizaciju u odnosu između Isusa i čuvara židovskih propisa, o tome je bilo izdašno govora u prethodnim poglavljima.

On je za njih samouk, autodidakt, samozvani učitelj, koji nema nigdje i ni u kojem autoritetu nikakva ovjerovljenja ni uporišta.

Stoga Isus ovoga upućuje na Zakon i kaže: “Kako čitaš? Što stoji ondje, u vašemu Zakonu?” – Pa i ondje ne može stajati ništa drugo i ništa više od ovoga kako se ja ponašam u svojim riječima i djelima, u cijelome svome životu – kao da mu veli Isus.

Božja logika

Stvoritelj ne može biti drugo nego otac i majka svojoj djeci, ne može ni on ništa protiv ljubavi ili mimo ljubavi. Ljubav je vrhunski zakon svemira. Ljubiti Boga iznad svega, bližnjega jednostavno kao sama sebe. Jest, to su naučavali i židovski učitelji u Isusovo vrijeme, ali nitko od njih nije na ovaj, na ovakav način spojio u jedno zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

To je jedno nerastavljivo, nerazdvojno jedinstvo. I Isus – na pitanje koje je ujedno i klopka – odgovara na najjednostavniji mogući zamisliv način. On sažima sav svoj nauk na jednostavne riječi koje svatko može shvatiti i razumjeti.

Ljubav je vrhunski zakon svemira. Ljubiti Boga iznad svega, bližnjega jednostavno kao sama sebe.

Nije riječ samo o ‘zlatnom pravilu’ koje ćemo pronaći u svim misaonim sustavima svijeta, nego je riječ u Isusa o jedinstvu vjere i morala, vjere u Boga i etična ponašanja. Prema njemu nema etike bez religije, i čovjek ne može biti etički dobar, nije li povezan s Bogom, svojim Iskonom. Ne može biti etika apsolutno važeća za sve, a Bog relativan, privatna stvar. Bog i vjera pružaju etičkom ponašanju temelje, osnovicu. Temelj i osnovica te uvjet etičkoga ponašanja za Isusa jest odnos prema Bogu. Veliki je Guardini rekao: „Samo onaj tko poznaje Boga, poznaje i čovjeka“. Nepoznavanje Boga jest ujedno i nepoznavanje čovjeka.

Stoga Isus ovoga upućuje na Zakon i kaže: ‘Kako čitaš? Što stoji ondje, u vašemu Zakonu?’ – Pa i ondje ne može stajati ništa drugo i ništa više od ovoga kako se ja ponašam u svojim riječima i djelima, u cijelome svome životu – kao da mu veli Isus.

Čovjek ne može postići svoje nutarnje jedinstvo u panteonu raznih bogova i božanstava koja su po sebi i u sebi protuslovna i nespojiva (Afrodita i Mars, Minerva i Neptun, Apolon i Dioniz). Samo iz nutarnjega jedinstva osobe plodi mogućnost da se čovjek razvije kao osoba. Pitanje je na ovome mjestu uopće pogrješno postavljeno.

Onaj pita spram ‘činiti’ da postigne život vječni, a Isus daje uvijek prednost ‘biti’, ‘vjerovati’, a tek tada iz toga slijedi ‘činiti’. Agere sequitur esse. Ako sam vjernik, ako ljubim Boga, za njega živim, tada je logično da ću djelovati i činiti sukladno onome što Bog traži od svojih. Onda ću znati postupati u svome životu. Kršćanstvo nije „moraš“, „smiješ“, „ne smiješ“, nego najprije „biti“ u Isusu Kristu, biti vjernik, a iz toga slijedi sve ostalo. Ljubi Isusa i bit će sve lako. Čovjek će živjeti čovječno, etično.

Ali, tko je moj bližnji, pita dalje pismoznanac? Prema Mojsijevu Zakonu to je sunarodnjak, Židov, brat po krvnom srodstvu i u vjeri, ali i stranac. Tko treba vrijediti kao bližnji? Dokle seže moja odgovornost prema čovjeku? Pitanja se mogu postavljati u nedogled. Ali sva su ta pitanja prema Isusovu zreniku postavljena naopako, krivo. Njima se pokušava na ‘objektivan’ način utvrditi, ustanoviti, fiksirati blizina i daljina prema ljudima, već prema stupnju krvne, narodnosne ili biološke srodnosti, prema etičkim ili religijskim načelima i pripadnostima. Ako je to tako, onda je i ljubav ‘birokratizirana’, propisana.

Ljubi Isusa i bit će sve lako. Čovjek će živjeti čovječno, etično.

Stoga prema Isusu pitanje ne može niti smije glasiti, tko je moj bližnji, nego: Komu sam ja bližnji? Dakle dativ, ne nominativ! Tko mi je najbliži? Komu u svojim postupcima postajem bližnji? Komu sam u nevolji bližnji? Komu se činim bližnjim? Tko me najviše treba? Kako postupati da onaj uza me osjeti da je moj postupak odgovor na njegovu potrebu i bijedu u nevolji? 

Tko je moj bližnji?

I u samoj usporedbi Isus na kraju pita: Tko je bio bližnji onomu tko je upao u nevolju, među razbojnike?

Iz prispodobe je razvidno kako je onaj nevoljnik Židov, a Samaritanac milosrdan, i on iskazuje milosrđe. Da je Isus pitao onoga pismoznanca, jesu li Samaritanci naši bližnji, zacijelo bi ovaj pismoznanac odgovorio krajnje niječno, čak i prosvjedujući, navodeći čak i tvrdnju: Pa oni su nam neprijatelji, oni su pogani, polupogani, otpadnici od našega (na)roda i otačke vjere.

Stoga Isus okreće cijelu stvar naglavačke, okreće pilu naopako. Osobna sućut, milosrđe i postupci nadilaze jaz koji me dijeli od drugih. Onaj ‘drugi’ nije više sunarodnjak, nego bilo koji čovjek – svaki čovjek, bilo koje nacije, naroda, religije. Taj je moj bližnji, njemu, tomu sam ja bližnji. Dakle, kao da odgovara Isus: Ako ti je stalo do vječnoga života, onda čini upravo to i tako.

Da je Isus pitao onoga pismoznanca, jesu li Samaritanci naši bližnji, zacijelo bi ovaj pismoznanac odgovorio krajnje niječno.

Ne zanima me teoretsko ni teološko pitanje, nego praktični postupak. Učini se svakomu čovjeku bližnjim! Kao Majka Tereza, kao dr. Ruth Pfau, kao Charles de Foucauld.

Zato nema isprike za svećenika koji prolazi onuda nakon hramske službe. Vidje ga, zaobiđe i p(r)ođe dalje. Isto tako ne može se ispričati ni levit. Zaobilaze čovjeka u nevolji jer ih se ne tiče, jer tako propisuje Zakon, da se ne bi onečistili dodirujući polumrtva, krvava čovjeka. I kao vrhunac prispodobe ubacuje Isus u svoju sliku nekoga stranca, čovjeka s polja, i što je još skandaloznije, Samaritanca.

Time kao da svjesno izaziva bijes i sablazan kod slušatelja. Pa oni, Samaritanci, Židovima su krvni neprijatelji, gotovo dušmani. Vidjeli smo kako su se neprijateljski odnosili prema Isusu i učenicima, negostoljubivo, da su učenici htjeli spržiti njihovo selo ognjem s neba, Ivan i Jakov, sinovi Groma-Boanerges.

Učini se svakomu čovjeku bližnjim! Kao Majka Tereza, kao dr. Ruth Pfau, kao Charles de Foucauld.

Tko je moj bližnji? Čovjek može biti samo bližnji, bližnji se ne može definirati. Kako postići život vječni? Gdje je Bog? Jednostavno ondje gdje je čovjek, patnik, nevoljnik. Ljubav ne gleda, nije proračunata, nema računice, ona se razdaje. I što se više razdaje, ona je tim veća.

Davanjem se povećava, ne gubi. Bog je ljubav. On je otac svih ljudi. Koliko si svomu Bogu blizu, onoliko si blizak i čovjeku. Zahvaleći onomu prolazniku-namjerniku, Samaritancu, čovjek je preživio i ozdravio.

I što je od svega možda još najneobičnije: Pismoznanac na Isusov upit, tko je bio čovjeku što je upao među razbojnike bližnji, ne spominje ni Samaritančevo ime, nego jednostavno – onaj koji mu iskaza milosrđe. Čak se ustručava njegovo ime izustiti. I nema više reakcije na Isusovu riječ kako mora postupati sa svima humano, čovječno. Ne govori se je li prihvatio Isusov savjet. Stvar je otvorena i danas, aktualna je u svakome vremenu…