Iako se u oba nastavka ovog animiranog filma Bog ne spominje ni eksplicitno, niti implicitno, svi koji žele sebe bolje upoznati, a onda i rasti na putu svetosti, mogu izvući nekoliko pouka. Činjenica je da je mnogima svijet emocija velika nepoznanica te da nerijetko bježe u svijet duhovnosti, misleći da će s nekoliko molitava izgovorenih na određeni način pobijediti sami sebe. Tako, umjesto da upoznaju svoj unutarnji svijet, radije demoniziraju sve ono njima strano i nepoznato te prihvaćaju isključivo svoje “ljepše” strane.

Trebaju li nam sve te emocije?

Krenimo redom. U prvom nastavku ovog filma glavnu riječ vode emocije radosti, tuge, straha, ljutnje i gađenja. Dok se na trenutke filma čini da su sve emocije osim radosti suvišne, film gledan u cijelosti ne odražava tu ideju. Ista analogija vrijedi i u životu. Nitko od nas ne voli biti radostan i uživati u lijepim trenucima, a opet ta je stvarnost radosti često nedohvatljiva dominacijom osjećaja straha, gađenja, tuge ili ljutnje.

Ako se ne poznajemo, ako ne imenujemo emocije, kako ćemo znati što se događa u nama? I gdje se uopće nalazimo, a onda i gdje idemo?

Zanimljivo je da se na početku filma u svijetu mlade glavne junakinje Riley najprije pojavljuje Radost. Čini mi se da je radost ono najsvojstvenije čovjeku, a opet, kada je netko radostan, ne može ne očekivati pitanje – Koji je povod tvoje radosti? Nepoznavanje samih sebe i očekivanje isključivo Radosti u većini slučajeva polučuje sve – samo ne radost.

Na kraju krajeva, radost proizlazi iz srca koje ljubi, što će reći da je radost posljedica, a ne cilj i smisao. Gledajući ostale emocije, zaista se teško oteti dojmu da je svaka od njih osim, naravno, radosti – suvišna. Pa opet, svaka od tih emocija ima svoju ulogu. Promatrajući strah općenito, možemo zaključiti da je dobar, jer nas na neki način štiti od svega što nam može nauditi. Isto vrijedi i za bijes, ali na neki način i za tugu. Problem ipak predstavlja – dominacija ovih osjećaja i vođenje za njima.

Bez obzira na ishodište, cilj je svima jednako dohvatljiv. Razlika je tek u početku puta, odnosno u zaletu koji netko ima pri samom polasku.

Pohrana sjećanja

U tom je filmu na zanimljiv način prikazana i pohrana emocija, odnosno svih onih sjećanja stečenih kroz najranije odrastanje. Ovisno kvaliteti tih sjećanja, svaka emocija na neki način dolazi do dominacije i izražaja, a iako se u filmu ne govori o Bogu, uloga obitelji presudna je u poslagivanju emotivnog života kako Riley, tako i svakog od nas u stvarnom životu.

Iskustvo koje je Riley zadobila kroz odrastanje može se opisati riječima poput ljubav, zahvalnost, ugoda, sigurnost. Ta najranija, a nesvjesna i duboko pohranjena sjećanja, kojih sama djevojčica Riley nije svjesna, njoj samoj omogućuju stabilnost koja će joj omogućiti lakše se nositi kroz životne izazove. Povlačeći analogiju na stvaran život i na iskustva koja su u suprotnosti s onom koju je iskusila Riley, možemo li i mi nešto zaključiti?

Istina je i to da će nas naše emocije često usmjeravati na ono suprotno svijetu vrednota, putu koji nas vodi stazom kojim je Krist hodao. Ta staza, čini mi se, vodi upravo kroz ona uska vrata kojim nas Krist poziva da prođemo kako bismo jednog dana potpuno bili Njegovi.

Hipotetski, da se u ovom filmu govorilo o Bogu, vjerujem da bi slika Boga bila barem približno identična onoj kako se prema njoj ponašao njen otac. Ako već i ne bi, ova bi djevojčica zbog topline roditeljskog doma puno lakše mogla uspostaviti pouzdanje spram Boga u odnosu na one koji nisu imali takvo iskustvo. To će nam, među ostalim, reći da – bez obzira na ishodište, cilj je svima jednako dohvatljiv. Razlika je tek u početku puta, odnosno u zaletu koji netko ima pri samom polasku.

To nam govori i drugi nastavak filma u kojem se, na opće iznenađenje dosadašnjih emocija, pojavljuju emocije dosade, tjeskobe, srama i zavisti. U jednom su trenutku te emocije čak uspjele istjerati ove prvotne i preuzeti ulogu nad životom ove mlade djevojčice. Te su, nove, emocije posve strane ovim prvotnim i primarnim, a nerijetko i onima koji se bore sa svojim emocionalnim svijetom, misleći da su bolesni ili da im je potrebna farmakoterapija.

Tko sam ja?

Ne želeći donositi generalne zaključke, mislim da je potrebno poznavati sebe, kako svoju povijest, tako i ono što sada proživljavamo u emocionalnom svijetu. Film na zanimljiv način prikazuje emocionalan svijet, usuđujem se reći svakoga od nas, što mnogima može poslužiti kao pomoć u razumijevanju samih sebe, umjesto u bježanju u duhovnost pri svakoj neugodnoj pobudi.

Činjenica je da se nitko od nas nije rodio s diplomom psihoterapije i položenim životnim ispitom zrelosti. Mudrost života predstavlja upravo integraciju svih emocija, odnosno ljubavi prema sebi, a ne guranju pod tepih ili demoniziranje svih onih emotivnih nepoznanicama olako za njih tvrdeći da su kušnje samog Đavla i da ih je potrebno ignorirati. Scena na kraju filma, u kojem se sve emocije grle i prihvaćaju bez jedne izgovorene riječi govori o tome kako bi trebao izgledati unutarnji život.

Činjenica je da je mnogima svijet emocija velika nepoznanica te da nerijetko bježe u svijet duhovnosti, misleći da će s nekoliko molitava izgovorenih na određeni način pobijediti sami sebe. Tako, umjesto da upoznaju svoj unutarnji svijet, radije demoniziraju sve ono njima strano i nepoznato te prihvaćaju isključivo svoje ‘ljepše’ strane.

U ovom je filmu, unatoč maestralnom prikazu čovjekove emocionalne nutrine, ipak previđen i uopće neprikazan jedan detalj. Taj detalj zapravo i nije neki detalj, već velika stvar – slobodna volja. Ta, velika stvar, treba biti ono što nam omogućava nositi se sa svim negativnim pobudama i emocijama te letjeti u svijetu vrednota, a ne utapati se u moru negativnih emocija i biti vođenim od strane njih. Čovjek, drugim riječima, ne predstavlja bojno polje na kojem se događa bitka nagona ili emocija, već biće koje svjesno i slobodno donosi odluke. Naravno, tako bi barem trebalo biti…

Hipotetski, da se u ovom filmu govorilo o Bogu, vjerujem da bi slika Boga bila barem približno identična onoj kako se prema njoj ponašao njen otac. Ako već i ne bi, ova bi djevojčica zbog topline roditeljskog doma puno lakše mogla uspostaviti pouzdanje spram Boga u odnosu na one koji nisu imali takvo iskustvo.

Istina je i to da će nas naše emocije često usmjeravati na ono suprotno svijetu vrednota, putu koji nas vodi stazom kojim je Krist hodao. Ta staza, čini mi se, vodi upravo kroz ona uska vrata kojim nas Krist poziva da prođemo kako bismo jednog dana bili potpuno Njegovi. No, ako se ne poznajemo, ako ne imenujemo emocije, kako ćemo znati što se događa u nama? I gdje se uopće nalazimo, a onda i gdje idemo? Svu nam tu zbrku mogu prouzročiti naše emocije koje, ako nisu vođene razumom i svijetom vrednota, nerijetko vode u propast.