U dva poglavlja enciklike se de explicite mogu uočiti kristološki aspekti same enciklike, a onda i u širem smislu, kristološki aspekti izričito kršćanske brige za zajednički dom. Ti nam aspekti ujedno nude kristološke temelje za praktične aspekte kršćanske brige za okoliš, za promicanje zaštite okoliša, cjelovitog ljudskog razvoja, brige za siromašne i pravedan razvoj među narodima. Dakako, ovdje pretpostavljamo jednu vrlo važnu činjenicu: kršćanski aspekt brige za okoliš neodvojivo je povezan s brigom za siromašne, zapostavljene u društvu te s
brigom oko živog i aktivnog odnosa s Bogom po Isusu Kristu u Duhu Svetom.

I.

Prvo od dva spomenuta poglavlja je drugo poglavlje koje nosi naziv “Evanđelje stvaranja” donosi teološki okvir enciklike. Ovdje bih istaknuo dvije karakteristike:
1. Briga za okoliš je važno obilježje teološke antropologije.
2. Čovjek je biće odnosa.

1.Briga za okoliš, odnosno za zajednički dom (uočimo razliku: okoliš – dom; dom je intimnija kategorija koja pretpostavlja snažno zajedništvo svih ukućana!) smješta se u kontekst teologije stvaranja. Bog Otac stvara ali nikada odvojeno od ostalih osoba Presvetog Trojstva.
Bog stvara istodobno unaprijed nagovješćujući Kristovo otajstvo, kako već veli sv. Pavao u Poslanici Kološanima: “Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo” (Kol 1, 16). Osim toga, kako ističe papa Franjo u br. 99 Krist dolazi u “stvoreni svemir” spominjući Proslov Ivanova evanđelja (usp. 1, 1-18). Riječ dolazi u svijet, postala je tijelo, “ulazi u stvoreni svemir i dijeli njegovu sudbinu sve do križa” (usp. LS 99). Svijet nije grešno mjesto nedostojno kršćanskog zanimanja, nego konkretan egzistencijalan prostor u koji sama Riječ silazi. Također, Kristovo je uskrsnuće povezano s obuhvaćanjem cijeloga svemira u Njegovo otajstvo jer On “izmiruje sve bilo na zemlji bilo na nebesima”(usp. Kol 1, 19-20). Iz te perspektive, a to je sv. Franjo Asiški, svetac koji je light motiv već dvije papine (socijalne!) enciklike, jasno u svom životu prepoznao, svijet nije više jednostavno svijet, priroda nije više jednostavno priroda, drveće nije više jednostavno drveće, sve je usmjereno na eshatološku proslavu u Kristovom uskrsnuću. Sve čezne za tom proslavom. I mi ljudi, i sav kozmos.

U broju 100 papa Franjo ovako sažima tu dimenziju: “Na taj način stvorenja ovoga svijeta ne predstavljaju nam se više kao čisto prirodna stvarnost, jer ih Uskrsnuli obavija na tajanstven način i usmjerava k jednom cilju – njihovoj punini. Samo poljsko cvijeće i ptice kojima se On divio svojim ljudskim očima, sada su prožeti njegovom sjajem obasjanom prisutnošću” (LS 100).

Imajući ove teološke aspekte pred sobom, vratimo se kratko na teologiju stvaranja. Bog stvara, postavlja čovjeka u vrt da ga “obrađuje i čuva” (usp. Post 2,15) kao dobri vrtlar, odnosno kao sam Bog koji se brine za svoj vrt – cijeli svijet. Ovdje je prepoznatljiva uloga čovjeka kao “slike Božje” (usp. Post 1, 26): ako je Bog prikazan kao dobri vrtlar koji brine za svoj vrt, onda je čovjekova uloga kojom izvršava svoju “ikoničnost”, svoju sličnost s Bogom, svedena na ulogu dobrog vrtlara koji brine za sav svijet, kao što Bog brine za sav svijet. Briga za okoliš je stoga jedna od glavnih karakteristika teološke antropologije: čovjek kao biće pozvan je od Boga da mu bude sličan po Njegovoj brizi za cijeli svijet.

2.U trinitarnoj teologiji se o Presvetom trojstvu na tragu Karla Rahnera nerijetko koriste izrazi imanentno i ekonomsko Trojstvo. Ekonomsko Trojstvo je Trojstvo koje se očituje u ekonomiji stvaranja, u povijesti spasenja u vremenu i prostoru, a imanentno Trojstvo je Trojstvo kakvo je ono u sebi. Relacije koje postoje u imanentnom Trojstvu, očituju se u ekonomskom Trojstvu. Presveto Trojstvo je sačinjeno od odnosa, Boga koji stvara i izgovara Riječ, po Duhu Svetom. Čovjek, “ikona Dei” je također biće odnosa. U broju 66 papa Franjo kao jedan od zaključaka izvještaja o stvaranju u Knjizi postanka ističe sljedeće: “Ti izvještaji upućuju na to da se ljudski život temelji na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa zemljom” (LS 66). Ove odnose ne treba shvatiti kao pojedinačne, odvojene jedne od drugih, nego upravo suprotno, međusobno povezanima. Ukoliko je odnos s Bogom narušen, narušeni su i odnosi s drugima i s okolišem, ukoliko su odnosi s drugima narušeni, narušeni su odnosi s Bogom i okolišem, ukoliko su odnosi s okolišem narušeni, narušeni su i odnosi s Bogom i s drugima (bližnjima). Stoga, briga za okoliš u kršćanstvu je prije svega izraz realnog i zrelog razumijevanja čovjeka kao bića odnosa.

II.

Drugo poglavlje u kojem se mogu uočiti kristološki aspekti ove enciklike je šesto poglavlje koje nosi naziv “Ekološki odgoj i duhovnost”. U tome poglavlju smatram kako je potrebno istaknuti dva mjesta važna za razumijevanje kristoloških aspekata ove enciklike. Prvo, u trećem dijelu spominje se “ekološko obraćenje” (usp. LS 216-221) te se jasno ističe kako je briga za okoliš plod susreta s Kristom: “… to jest da plodovi njihova susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje” (LS 217). I nastavlja se “Živjeti svoj poziv da budemo čuvari Božjeg djela bitan je dio krjeposnog života; to nije tek mogući ili sporedni vid našega kršćanskog iskustva”. Pokušajmo sustavno iznijeti neke zaključke ovog citata u obliku nazovimo ih “dva ekološka kršćanska imperativa”: a. Plodovi susreta s Isusom Kristom trebaju se vidjeti u odnosu prema okolišu! b. Budi krepostan tako što ćeš čuvati Božje djelo!

Na tragu ranije rečenoga valja ponovno naglasiti kako briga za okoliš proizlazi iz same naravi kršćanskog poziva. Riječ se utjelovila, Krist je došao u materijalni svijet, u njemu je mučen, raspet, umro, pokopan i uskrsnuo. Krist ovaj svijet, za koji je položio svoj život, prožima, a taj
svijet svoju konačnu proslavu iščekuje i za njom čezne. U broju 221. ovaj kristološki aspekt prikazan je na sljedeći način: “… Krist je preuzeo u sebe taj materijalni svijet i sada, kao uskrsnuli, prebiva u dubini svakog bića, okružujući ga svojom ljubavlju i prožimajući ga svojim svjetlom.”

Drugo mjesto, važno za uočavanje kristoloških aspekata je sedmi dio šestog poglavlja “Presveto Trojstvo i odnos među stvorenjima” (LS 238-240). Ono na čemu se inzistira u ta tri broja je sljedeća činjenica: stvarnost se može tumačiti u trinitarnom ključu (usp. LS 239). Presveto Trojstvo se može naslutiti u stvorenjima i prirodi u kojima ono ostavlja svoje tragove. Za bolje razumijevanje ovog aspekta može nam pomoći osvrt pape Franje na učenje sv. Bonaventure u br. 239: “Taj sveti franjevac uči da svako stvorenje nosi u sebi posebnu trinitarnu strukturu, koja je tako stvarna da bi se mogla nesmetano kontemplirati kada čovjekov pogled ne bi bio tako ograničen, taman i krhak. Time nam upućuje izazov da pokušamo čitati stvarnost u trinitarnom ključu”. Priroda je prepuna tragova Božjih. Sjetimo se klasičnog učenja Prvog vatikanskog koncila: Boga je moguće spoznati naravno (u prirodi) i nadnaravno (Objavom). Stoga je za kršćane priroda prije svega prostor u kojem se može uočiti, ako nam pogled nije zatamnjen grijehom, Božja prisutnost, Njegov genijalan umjetnički potez kistom stvaranja!

Analizirajući pojedina mjesta iz enciklike “Laudato si′” mogu se izdvojiti četiri kristološka zaključka presudna za njezino ispravno razumijevanje:

1. Riječ Božja postala je čovjekom i došla u ovaj naš materijalni svijet.
2. Već u samom činu stvaranja nagovješteno je otajstvo Isusa Krista.
3. Otajstvo Kristovog uskrsnuća obuhvaća čitav svemir, sva živa bića.
4. Sve stvoreno ima trinitarnu strukturu i čezne za spasenjem i otkupljenjem.

Zaključak

Možda bi se moglo nastavno na sve navedeno postaviti sljedeće pitanje: zašto ova polazišta ili zaključci nisu jasno i sustavno navedeni? Odgovor bi se mogao pronaći u naravi ovog dokumenta. Dokument spada u korpus socijalnog nauka Crkve (usp. LS 15), pa je stoga i
jezik ove enciklike jezik socijalnog nauka Crkve. Ovo nije kristološka enciklika, niti ekološka, nego socijalna enciklika kojom papa Franjo zasnivajući svoj govor na biblijskoj teologiji i teološkom blagu Crkve želi iznjedriti zaključke koji bi mogli biti relevantni u prvom redu za kršćane u svijetu, ali i za sve ljude dobre volje kojima je uostalom enciklika također upućena. No, po mojem skromnom sudu ovo su vrlo važni zaključci koji jasno rasvjetljavaju smisao i cilj nazovimo ga “ekološkog angažmana” vjernika katolika. U takvoj vrsti angažmana priroda nije jednodimenzionalna stvarnost jer su u njoj prisutni tragovi Božjeg stvaralačkog djela, “ekološki angažman” je usko povezan s brigom za dostojanstvom ljudske osobe, za siromašne, za ugnjetavane i za pravedan razvoj. Tek na tragu ovih kristoloških zaključaka može se graditi jedna kršćanski opravdana pastoralna strategija usmjerena na očuvanje okoliša. Tek na tragu ovih zaključaka može se vrlo lako razumjeti
kritika tehnoekonomske paradigme i konzumerizma tako snažno prisutna u enciklici.

Stoga, dopustite mi da zaključim:
1. Briga za okoliš nije kratkoročni imperativ za kršćansko djelovanje uvjetovan
trenutnim stanjem u svijetu, nego konstantan i sastavni dio kršćanske egzistencije
(vidjeti kristološke zaključke enciklike).

2. Briga za okoliš je za kršćane uvijek briga za siromašne i za pravedne ekonomske
modele.

3. Briga za okoliš je za kršćane mogućnost da se s osobama različitih usmjerenja,
stavova i životnih filozofija uspostavi kontakt, gradi dijalog i bratstvo i sestrinstvo.

4. Briga za okoliš je eminentno kršćanski izraz brige za Božje djelo.