Vjerujemo, dakle, da je Isus morao preuzeti svaki aspekt onoga što znači biti čovjek, piše otac Harrison Ayre s portala Simply Catholic. Vjerujemo da on ima ljudsko tijelo, ljudsku dušu, ljudski um. O tim različitim aspektima raspravljalo se na raznim sinodama i crkvenim saborima. Jedno od posljednjih pitanja koje se još uvijek zadržalo bilo je bilo ima li Isus ljudsku volju.

Rasprava je vrlo jasna: ako je u Isusu djelovala samo jedna volja, što onda to govori o našoj ljudskoj volji? Ako Isus nema ljudsku volju, to znači da naše volje nemaju nikakvog značaja, pa ono što odaberemo i prema kojima djelujemo svojom voljom ne igra nikakvu ulogu u našem spasenju. Time bi se uništilo svako učenje o grijehu i osobnoj odgovornosti. Nadalje, to bi stvorilo nepravednu sliku Boga koji je, stvarajući Adama i Evu, njih kaznio za nešto za što oni nisu odgovorni. Iz ovih jednostavnih primjera možemo vidjeti zašto je učenje o dvije Isusove volje toliko važno. Ako nema volju poput naše, naša je volja nevažna i neotkupljena.

Temelj za nauk o dvije Isusove volje razvija sveti Maksim Ispovjednik (662.g) koji, razmišljajući o Isusovim riječima u Getsemanskom vrtu, bilježi gdje Isus traži od Oca da uzme njegovu patnju. Ipak, Isus zaključuje: “Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti” (Mk 14,36). Ovdje sveti Maksim bilježi dvije volje u igri i navodi da je to trenutak u kojem Sin najsavršenije uvlači ljudsku volju u potpuno sjedinjenje s Božjom voljom. To je trenutak u kojem Isus kao čovjek i Bog uzima ono što je naše i sve ga savršenije sjedinjuje s Bogom. To je dio njegove akcije iskupljenja naše čovječnosti.

Implikacije

To ima implikacije u mnogim aspektima našeg duhovnog života, ali, možda najvažnije, u ovoj sceni vidimo lijek za pomračenje. Kako katekizam Katoličke crkve uči, konkupiscencija je naša sklonost odabiru zla umjesto dobra (KKC, br. 405). U Isusovoj ljudskosti vidimo kako ljudska volja čini nešto bitno drugačije: hrabro bira dobro Božije unatoč tome što mu se zlo baca na put. To je trenutak kada je naša volja izliječena, a milost ovog dara sada nam se daje kroz krštenje, što je početak lijeka protiv pomračenja.

U Isusovoj ljudskoj volji ne vidimo samo ono što bismo trebali oponašati, već i ono što je sada preneseno našoj prirodi. Njegova humanost je naša čovječnost otkupljena i usavršena. Iz toga slijedi da se njegova ljudska volja može živjeti u nama i kroz nas. Kao članovi njegova Tijela, Crkve, sada stvarno i istinski sudjelujemo u njegovoj ljudskosti. Stoga njegova volja sada mora biti i naša, tražeći od njega da preobrazi našu volju da bude poput njegove – uvijek se predajući Ocu. To ponekad znači križ, ali to je pristanak koji u konačnici donosi život. Reći “da” Bogu u svim stvarima smjer je u kojem bi naša volja trebala biti usmjerena jer nas time oživljava, donosi otkupljenje i čini ljudskost potpuno živom.