Koja je vrsta stabla dala drvo za križ na kojemu je naš Gospodin bio razapet? Odgovor na to pitanje tiče se Grčkoga pravoslavnog samostana Svetoga Križa u Jeruzalemu i seže sve do Abrahamova doba, povezujući s biblijskim tekstom razne istočne kršćanske tradicije, vjerovanja, duhovnosti i pobožnosti s jedne strane te arheologiju i povijest s druge.

Grčki pravoslavni samostan Svetoga Križa jedan je od najznačajnijih samostana u Jeruzalemu, a predstavlja i važno pravoslavno mjesto hodočašćenja i štovanja u Svetoj zemlji. Okružen šumom, nalazi se u dolini istoga imena, Svetoga Križa, otprilike dva kilometra zapadno od zidinā staroga grada Jeruzalema. Nekoć u prirodi osamljena opatija nalikuje više moćnoj tvrđavi nego klauzurnom svetištu – izgleda poput utvrde koja je bila sposobna odoljeti učestalim napadima pljačkaša koji su tijekom povijesti redovito prolazili tom dolinom.

Dok je Heraklije spavao, Sveti Križ je počivao uz panj stabla koje mu je nekoć dalo drvo te je na tom mjestu car Heraklije odlučio podići i samostan.

Mnoge su tradicije vezane uz osnutak tog samostana i prilično je teško reći koja je od njih istinita. Neki tvrde da osnutak samostana seže u doba cara Konstantina (306. – 337.), a neki pak da je samostan osnovala njegova majka, carica Helena, odnosno sveta Helena, u našim krajevima poznata i kao sveta Jelena Križarica, budući da je u Jeruzalemu pronašla Sveti Križ između 326. i 328. godine (što naša Crkva u liturgiji slavi 14. rujna). Prema jednoj tradiciji, taj je samostan osnovao car Justinijan (527. – 565.), a prema drugoj car Heraklije (610. – 641.). Potonja se pak temelji na određenim povijesnim događajima koji su dobro dokumentirani u povijesnim izvorima: Perzijanci su invazijom 614. godine osvojili Jeruzalem, a bizantski car Heraklije je slomio njihovu vladavinu serijom bitaka 627. i 628. godine.

Tradicija proizišla iz tih povijesnih događaja kaže da su Perzijanci pljačkajući sveta mjesta ukrali i Sveti Križ iz Konstantinove bazilike „Anastasis“ – Uskrsnuća Gospodinova te da ga je car Heraklije potom ponovno zadobio i vratio natrag u Jeruzalem (što naša Crkva u liturgiji slavi 3. svibnja). Prilikom povratka u Jeruzalem nakon svoje pobjede nad Perzijancima, noseći sa sobom i Sveti Križ kako bi ga vratio na Golgotu/Kalvariju kao povijesno autentično mjesto raspeća Gospodinova, car Heraklije postavio je vojni kamp i ostao prespavati u osamljenoj dolini koji kilometar zapadno od Jeruzalema, na području na kojemu se danas nalazi spomenuti samostan. Dok je spavao, Sveti Križ je počivao uz panj stabla koje mu je nekoć dalo drvo te je na tom mjestu car Heraklije odlučio podići i samostan.

Jasno je da današnji samostanski kompleks počiva na ranijim temeljima crkve iz bizantskog razdoblja kada je samostan i osnovan.

Ono što sa sigurnošću možemo reći jest da je, povijesno gledajući, današnje zdanje Grčkog pravoslavnog samostana Svetoga Križa izgrađeno 1039. godine od strane gruzijskog (iberskog) redovnika po imenu Prochorus. Križari, koji su se u Jeruzalemu pojavili 60 godina kasnije, nazivali su ga Gruzijskim samostanom, a prisvojili su i neke od njegovih ogromnih posjeda. Ipak, jasno je da današnji samostanski kompleks počiva na ranijim temeljima crkve iz bizantskog razdoblja kada je samostan i osnovan. To je potvrđeno ne samo raznim kršćanskim tradicijama koje potječu iz tog razdoblja nego i kasnijim arheološkim istraživanjima tog mjesta.

Naime, samostanska crkva je bazilika s centralnom kupolom i tri lađe, pri čemu su one bočne veoma uske, i jedina je sakralna građevina na području Svete zemlje takve arhitekture. Međutim, takva bizantska crkva bila je česta u drugim područjima Bizantskog Carstva u 7. stoljeću. Ta nam je činjenica značajna jer uvelike pomaže u našem pokušaju približne datacije osnutka samostana. Današnja samostanska crkva kao i većina podnih mozaika koji ju krase datirani su u 11. stoljeće, a osim malih popravaka kupole u 17. stoljeću i dodavanja ikonostasa u 19. stoljeću, nije poznato da su ikakvi arhitektonski elementi dodani toj crkvi nakon 11. stoljeća. U njoj se danas mogu vidjeti i dvije razine podnog mozaika: prvi, donji, raniji mozaik datiran je u 6. stoljeće, dok je onaj drugi, gornji, kasniji datiran u 11. stoljeće, a sačuvan je i do naših dana. Iz toga slijedi da je povijesno moguće da je samostan dao izgraditi car Justinijan u 6. stoljeću, a potom obnoviti car Heraklije u 7. stoljeću, bizantski carevi koji se kao osnivači tog samostana spominju u istočnim crkvenim tradicijama.

Samostan je posvećen upravo Svetom Križu jer se u njemu, prema tradiciji koja se za to mjesto veže i koju to mjesto čuva i prenosi, nalazi mjesto na kojemu je bilo posađeno stablo od kojega je načinjen križ na kojemu je raspet i umro naš Gospodin

Krajem 12. stoljeća to je područje posjetio poznati gruzijski pjesnik Shota Rustaveli. Započeo je s jačanjem gruzijskog monaštva te je izvršio opsežne popravke na zgradama samostanskog kompleksa. Mnogi su redovnici u to vrijeme bili sjajni znanstvenici, a njihova su djela bila temelj za ono što je kasnije postalo jadna od najimpresivnijih jeruzalemskih knjižnica. Nažalost, uslijed velikih dugova, Gruzijska Crkva je bila primorana rasprodati svoju jeruzalemsku imovinu i do kraja 17. stoljeća tamo više nije bilo gruzijskih redovnika. Tako je vlasništvo nad samostanskim kompleksom preneseno na Grčki pravoslavni (ortodoksni) patrijarhat koji je u njemu sredinom 19. stoljeća osnovao i prestižno bogoslovno sjemenište. Tih je godina tamo otvoren i muzej antikvitetā, a proširena je i knjižnica te obogaćena novim djelima. Pola stoljeća kasnije, bogoslovno sjemenište je zbog nedostatka financijskih sredstava zatvoreno, a samostan je polako počeo propadati. Tek je zadnjih desetljeća 20. stoljeća ponovno oživljena drevna tradicija hodočašćenja na to mjesto.

Samostan je posvećen upravo Svetom Križu jer se u njemu, prema tradiciji koja se za to mjesto veže i koju to mjesto čuva i prenosi, nalazi mjesto na kojemu je bilo posađeno stablo od kojega je načinjen križ na kojemu je raspet i umro naš Gospodin. Informacije koje se tiču toga stabla dolaze iz raznih istočnih crkvenih tradicija te iz jednog drevnog teksta pisanog sirijskim jezikom.

Priča o stablu od kojega je Sveti Križ načinjen započinje još u Abrahamovo doba, a povezana je s tajanstvenim posjetom trojice muškaraca Abrahamu iz Knjige Postanka (usp. Post 18,1-16). Tradicija koja se na taj starozavjetni tekst oslanja spominje i da su, prije svojeg odlaska, trojica tajanstvenih posjetitelja Abrahamu ostavila tri malena štapa.

Abrahamovo gostoprimstvo prema trojici tajanstvenih posjetitelja / Foto: fra Sandro Tomašević

Nakon uništenja Sodome i Gomore, Abrahamov nećak Lot je u strahu pobjegao u gorje te se sa svoje dvije kćeri nastanio u pećini.

Lot i dvije kćeri bježe iz Sodome / Foto: fra Sandro Tomašević

Pošto su ga opile vinom, spavale su s njime kako bi na taj način sačuvale potomstvo, a dva sina proizišla iz tog incesta postali su rodozačetnici plemenā Moaba i Amona (usp. Post 19,30-38). Tradicija kaže da je Lot potom pronašao utočište na prostoru današnjeg grada Oad-el-Moualape, gdje se molio te od Boga tražio oprost za taj čin. Osim toga se povjerio i Abrahamu te ga upitao što bi trebao učiniti za pokoru kako bi pronašao iskupljenje. Prema toj tradiciji, Abraham mu je dao tri štapa koja je dobio od trojice svojih tajanstvenih posjetitelja i rekao mu da ih posadi na periferiji Jeruzalema te ih zalije vodom iz rijeke Jordan. Ako bi nakon toga štapovi procvjetali, to bi značilo da mu je Bog oprostio grijehe; ako pak ne bi procvjetali, da mu Bog nije oprostio.

Abraham daje Lotu tri štapa koja je dobio od tajanstvenih posjetitelja / Foto: fra Sandro Tomašević

Tradicija dalje nastavlja da je sotona pokušao spriječiti Lota u zalijevanju tih štapova, no u tome ipak nije uspio.

Sotona pokušava spriječiti Lota u traženju iskupljenja / Foto: fra Sandro Tomašević

Naime, Lot je svoju pokoru shvatio veoma ozbiljno, svakoga je jutra sa svojim magarcem odlazio na rijeku Jordan te se sa svetom vodom iz rijeke vraćao u plodnu dolinu u kojoj je bio zasadio štapove. S vremenom su ti štapovi u zemlju pustili korijenje koje se međusobno povezalo i ispreplelo te izraslo u jedno jedino stablo od bora, čempresa i cedra.

Lot vodom iz rijeke Jordan zalijeva stablo na periferiji Jeruzalema / Foto: fra Sandro Tomašević

Nekoliko je stoljeća kasnije to jedinstveno stablo posječeno kako bi se od njega načinile grede za Salomonov hram.

Sječa stabla za drvo križa / Foto: fra Sandro Tomašević

Međutim, te su grede bile ili preduge, ili prekratke, ili su im se krajevi uvijali kad su stavljene na predviđeno mjesto. Salomonovi su radnici, graditelji hrama, stoga prokleli te grede i odbacili ih.

Prijenos drvene grede za križ / Foto: fra Sandro Tomašević

Tradicija kaže da su te grede kasnije ponovno otkrivene te da je od njih izrađen križ na kojega je bio pribijen i na kojemu je umro naš Gospodin.

Pribijanje Isusa na križ / Foto: fra Sandro Tomašević

Prema toj tradiciji, Poncije Pilat je kao prefekt Judeje (26. – 36.) naredio da se križ za Isusa izradi upravo od tih prokletih greda, smatravši da će Isus raspećem – za antički svijet ionako najužasnijoj i najsramotnijoj smrtnoj kazni – na takvom drvetu samo još više biti osramoćen i ponižen te da će još više patiti.

Od nekadašnjeg stabla danas nije ostalo ništa, jer su tijekom povijesti hodočasnici, potaknuti upravo svojom vjerom i duhovnošću, pohađali to sveto mjesto, sjekirama odsijecali ili rukama odlamali komade ostataka toga stabla te ih potom i odnosili sa sobom kao relikvije

Opisana istočna crkvena tradicija i slikovno je u epizodama prikazana freskama na zidovima oko mjesta u samostanu na kojemu se, upravo po toj tradiciji, nekoć nalazilo spomenuto stablo. Čitav samostanski kompleks sagrađen je, dakle, oko mjesta gdje je po tradiciji stajao panj od kojeg je izrađen Sveti Križ. Priča se da su sve do 15. stoljeća hodočasnici mogli vidjeti odsječeno deblo, odnosno njegove preostale dijelove. Od nekadašnjeg stabla danas nije ostalo ništa, jer su tijekom povijesti hodočasnici, potaknuti upravo svojom vjerom i duhovnošću, pohađali to sveto mjesto, sjekirama odsijecali ili rukama odlamali komade ostataka toga stabla te ih potom i odnosili sa sobom kao relikvije sa svetog mjesta Svete zemlje. Osim toga, u središtu križa koji je postavljen u samo središte samostanske crkve vidljiv je i reljef toga stabla: riječ je o jednom stablu s jednim deblom, pri čemu je na lijevoj strani bor, u sredini čempres, a na desnoj cedar.

Mjesto gdje je po predaji bilo stablo / Foto: Marko Taborsky

Neka na kraju bude dodana i još jedna zanimljivost. Prema židovskoj tradiciji posvjedočenoj u izvanbiblijskoj i apokaliptičnoj Knjizi Jubileja, datiranoj u 2. st. pr. Kr., upravo su te tri vrste drveta – bor, čempres i cedar – bile među onima koje su se smjele koristiti za prinos žrtve paljenice. Prema jednoj drugoj istočnoj crkvenoj tradiciji, šuma iz koje je uzeto drvo za križ Gospodinov jest ona ista šuma iz koje je nekoć i Abraham uzeo drvo kada je u zemlji Moriji – s kojom se identificira današnji al-Haram al-Sharif, brdo na kojemu je kasnije bio sagrađen i hram u Jeruzalemu – trebao žrtvovati Izaka. Tradicija kaže da se upravo na mjestu te šume danas nalazi Grčki pravoslavni samostan Svetoga Križa u Jeruzalemu.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.